Postoji, kažu, pleme u Africi u kojem djetetu kad se rodi pronađu pjesmu. Baš njegovu, jedinstvenu, posebnu. Pjesmu njegove duše.
I kad prolazi teške trenutke ili kad zastrani, pleme mu pjeva tu pjesmu kako bi mu podsjetilo dušu na to tko je. I što je.

Lijepa je priča, ako je istinita.
U mom slučaju, kad sam se rodila, dobila sam pjesmu Mjeseca i zvijezda. Rodila sam se na današnji dan, jednog kolovoza prije stvarno mnogo godina, kad je bilo ljepljivo i vruće i vrelo. Rodila sam se sama, pričali su mi, malo poslije ponoći. Sama? Sama samcata, rekla mi mama i vrtjela glavom. I ispričala kako sam je skoro ubila, tog dana kad sam se rodila jer sam se, eto, odlučila roditi sama, u ponoć, i to na dan punog mjeseca. Može li znakovitije?

Meni pjeva Mjesec. Meni pjeva noć. Podsjeća me tko sam. Podsjećaju me kamo idem. Podsjećaju me da se ne osvrćem.

Rodila sam se u svijet koji ne razumijem, među ljude koji me čude. Hodam svijetom kao nevidljiv čovjek, hodam svijetom sigurna jer me ne vide. Podižu pogled i tvrde da me razumiju, tvrde čak i da me vole, ali ne vole i ne shvaćaju i ne vide. Rodila sam se u svijet koji je čudan, među dodire koji su šeptrljavi, među ljude koji su kukavice i lažljivci. Rodila sam se, jednostavno, ukrivo, naopako, čudno. Gledam u nebo i ono mi priča, pričaju mi vrhovi krošanja, priča mi svijet, priča mi more (najglasnije mi more priča, moram ponekad poklopiti uši glazbom jer bih inače poludjela koliko me glasno zove).
Rodila sam se da se smijem.

Rodila sam se da pišem.

Oduvijek, otkako znam za sebe, uvijek želim isto: pisati.
Samo mi dajte da pišem, samo da pišem, samo da pišem.
Ništa mi drugo ne treba. Samo da mi je pisati. Samo pisati.
I napravila bih što god treba: skočila s litice, bacila se u ponor, tonula, plutala, plovila, urlala, samo da mogu pisati.
Izvadila bih si srce na papir prstima, izvukla ga i razmazala među slovima, samo kad bih znala da ću pisati bolje.
Lagala bih, režala, urlala, psovala - samo da mogu pisati.
To si i želim. Samo da mogu pisati.

...
kava u šalici
ledena stopala
kapi kiše na boru - izgledaju kao hotelski lusteri kad ih pogledaš odozdo
izbrisane poruke
Johnny Cash na radiju
knjige u torbi
neoprane jagode (odakle mi?)
maslačci
metalne narukvice koje zaboravljam na ormarićima pored tuđih kreveta
(pa ih onda mahnito tražim)
crteži na tijelu

pričaj me
pričaj mi

mrzim kad mi bježi priča, mrzim kad je ne mogu obuzdati prstima, rukama, usnama
mrzim te nedopričane priče (nedopričano nije riječ)
mrzim kad se priča plete i isprepliće pa krene unazad
...
voljela bih da te nisam upoznala.
voljela bih.

...

ali svijet ne ispunjava želje.
ne možeš nestati jer sam ja tako odlučila.
da me ne izjedaš pričom koja se odbija ispisati.

Znaš kako počinju mitovi? Dogodi se jedan običan dan. Ustaneš ujutro, promatraš svoj odraz u ogledalu, umivaš se, hodaš po stanu, gledaš dan kako se rađa vani, otresaš noć s kose, i krećeš u dan, pozdravljaš ljude, smiješiš se, pružaš ruku, govoriš drago mi je i govoriš dobar dan i doviđenja, voziš se poznatim ulicama i, možda nervozno ponekad, mijenjaš glazbu na radiju tražeći onu koja odgovara trenutnom raspoloženju.

Jednostavno postojiš u svom danu i bilo bi sjajno kad bi dani iz kojih nastaju mitovi nekako oglasili da će doći, poslali neku najavu, promijenili boju, ili pustili glas spikera kao na onim reklamama "Još samo jedna reklama", još samo jedan intermezzo, još samo jedno poslijepodne kad se nadaš da će se dogoditi nešto što nisi predvidio i onda se dogodi nešto banalno, sitno, nevidljivo i zakoračiš u svijet čija pravila ne poznaješ, ne vidiš, ne razumiješ.

Kao što sam ja zakoračila u tvoj.
Tiha sam jer nemam riječi za tebe.
Tiha sam jer čekam da pružiš ruku i dotakneš me, pustiš me, pustiš nas.
Tiha sam jer znam da si onaj s kime mogu izreći sve, a da ništa ne govorim.

Znaš li kako počinju mitovi?
Tako da mi pružiš ruku, tako da ti pružim ruku i kažemo nešto banalno, nešto kao svoje ime.

I tad počne.
I sve je drugačije.
Tad.
U običnom danu koji miriše na jesen, na breskve, na vino proliveno po stolu.

Skuhala sam nam kavu. Tursku, bez šećera. Onakvu kakvu voliš. Iskipila mi je po cijelom štednjaku, ali to si znao. Koliko mi se to puta dogodilo na onom malom rešou u tvojem stanu na kojem sam pokušavala skuhati kavu usred žestoke rasprave s tobom. O čemu smo tad razgovarali? O kojotima i dupinima. O nebu. O letenju. O nesanici. O traženju pomoći. Bili smo loši u ovom zadnjem oboje.
Uglavnom, skuhala sam nam kavu. Crna, bez ičeg. U velikoj šalici s kravicom, znaš, uzmi je i sjest ćemo na krov. Dođi, molim te, sjedni pored mene. Nismo dugo pričali, a volim pričati s tobom dok nam se kava gusto plete ispod nosnica.

Prošle su dvije godine.
Ponekad mi se čini da su prošle minute. Ponekad se čine kao desetljeća.
Recimo da ćeš pročitati ovo što pišem. Zamišljam da tamo negdje, gdje god se nalazio, čitaš te moje riječi. Zamišljam da dolaze k tebi.
Volim te.
Jebi se.

Ozbiljna sam. Jebi se.
Mogao si mi dati priliku, konjino tvrdoglava. Mogao si nama dati priliku. Mogao si, mogla sam, mogao si nazvati tog jebenog 20. kolovoza, mogao si me nazvati, mogao si pričati sa mnom. Mogao si dati mi priliku prije tog 20. kolovoza, mogao si otvoriti nam vrata. Mogao si vjerovati u nas. A vjerovao si, vjerovala sam, samo smo bili... što smo bili? djeca? Mogao si tražiti pomoć. Nisi čak trebao ni reći, oduvijek sam znala kad si me trebao.

Jebi se.
Skuhala sam ti kavu i danas mi se baš priča s tobom.
Nisam ni znala koliko te volim dok nisi otišao. Nisam znala. Čudni smo mi ljudi. Spremila sam te u ladicu "prošlost" i pričala o tebi s mješavinom smijeha i nostalgije, onako kako pričaš o nekoj posebno sjajnoj večeri kad ste dočekali zoru smijući se i pjevajući. Pričala sam o stvarima koje sam zaboravila. O tvom smijehu. O tome kako sam samo podigla pogled jedne smiješne večeri i ulovila tvoj i kako nisam zapamtila ništa osim očiju, tvojih očiju. I uvijek sam mislila, čak i dok sam te tako glupo pričala - dok sam te poricala i pričala kao neku crticu iz romana o svojem životu - uvijek sam mislila da će jednom doći taj dan kad ćemo, kao danas, sjesti i popiti kavu (koja će mi iscuriti po štednjaku jer mi uvijek iscuri jer mi uz tebe drhte ruke jer mi nedostaješ jer imaš te oči zbog kojih se smetem kao djevojčica) i kad ću te pitati da mi objasniš - zašto? Zašto nisi, zašto si zatvorio vrata, zašto si odabrao onu koju je bilo lako ostaviti, zašto si mene pustio da odaberem onog Neopasnog? Zašto, a volio si me, znam to danas, i voljela sam te?

Volim te.
Jebi se.
Svašta sam ti rekla. Rekla sam ti da me nerviraš. Rekla sam ti da si sjajan, rekla sam ti da te ne želim blizu. Rekla sam da dođeš. Rekla sam i da me ostaviš na miru. Rekla sam da znamo da sve ima smisla isto kao što znamo da volimo. Rekla sam ti i gledala te u oči i razmišljala, isusebožeisusebože hoću li ikad skupiti hrabrosti da ti kažem koliko te volim? Ali nisam. Nikad. Nisi ni ti. Samo si me gledao tad u oči i rekao da svijet ima smisla jer si dobio mene. Pa smo se gledali, i srce mi je tuklo u grlu, a onda sam se našalila, nešto o vrućim danima, o Zagrebu i nebu, o pticama, nešto glupo i besmisleno i nepamtljivo i spustila sam pogled da ne vidiš koliko si živ u meni.

Volim te. Nisam te prestala voljeti od dana kad sam te vidjela prvi put.
I znala sam, jao jebi se jebi se jebi se jebi se jebi se, ali znala sam, znala sam one glupe nedjelje, glupe glupe glupe užasne bolne nedjelje, znala sam, znala sam a da mi nitko nije rekao.
Ti si mi rekao.
Tvoja je ruka bila na mojem ramenu te nedjelje, k meni si došao. Znao si da ću čuti. Znao si da ću slušati. Znao si da ću te potražiti.

Jebi se.
Ni na sprovod ti nisam otišla. Sjedila sam u autu tog prevrućeg i preljepljivog četvrtka, sjedila sam i plakala i tresla su mi se ramena od suza. I nisam mogla. Nisam mogla, plakala sam, ali nisam mogla.
Jebi se, ljubavi. Jebi se.

Dvije godine. Da vidimo gdje smo.
I dalje ustajem prije zore.
I dalje trčim.
Znaš onaj moj ludi san? Ostvarila sam ga. Sanjam ga. Ima milijardu boja i sve su divne. Na vrhu sam svijeta odjednom, vide me odjednom, uspjela sam. Odjednom.
Prazna sam u zadnje vrijeme. I osjećam onaj nemir, znaš? Onaj nemir kad bih najradije... nešto. Počela trčati. Pobjegla.
Sama sam. Znam da znaš i znam da razumiješ.
Otišao je moj sudrug, partner u zločinu. Teško mi je pričati s ljudima. Nemaju ono nešto tvoje, naše. Ponekad upoznam neke koji zabljesnu, ali to su trenuci. Promijeni se svjetlo i svega nestane.
Nedostaješ mi. Nedostaje mi tvoj smijeh. Nedostaje mi tvoj ples dok hodaš. I oni tvoji pokreti kao da boksaš. Nedostaje mi tvoj glas. I tvoj pogled, bože, od svega na svijetu najviše mi nedostaju tvoje oči.
Ponekad bih pokucala tvojima na vrata. Ponekad bih im rekla, tvom ocu da je zajebao. Kad čovjeka lomiš toliko dugo kao što je on lomio tebe, što mu možeš reći? Ponekad maštam o tome da urlam na njega sve što si bio i sve što ti je bilo zabranjeno biti. Ponekad bih potražila tvoju majku i rekla joj da si, eto, nju pokušavao spasiti i kako je to sjebano da pokušavamo spasiti svoje roditelje. Ne bi li trebalo biti obrnuto?
Nedostaješ mi. Nije pravedno da si me ostavio samu ovdje.

Sjedi još tren. Još samo tren. Rijetko si dopustim pričati s tobom ovako pa ostani još tren. Neću plakati, obećajem, a i ti znaš kakve su to suze. To su one dobre suze, one koje nastanu kad nekog toliko voliš da ti se grudi nadimaju od ponosa. Jer imaš tajnu - imaš krila. Prepoznat si. Shvaćen. Nečije te smeđe oči gledaju s osmijehom dok stojiš u tramvaju i razmišljaš, bože hoću li ikad skupiti hrabrosti?
Sjedi još tren, zagrli me.
Naći ću te, gdje god bio.

I jebi se. Baš - jebi se.
Jebale te visoke zgrade, jebala te prevruća kolovoška poslijepodneva, odjebi s tim ponosom i ne traženjem pomoći.
Jebi se.
Volim te.

Samoća ne boli. Samoća je sjajna stvar kad promatraš plutene obloge na zidu i tražiš na njima obrasce. Slike. Priče.
Samoća ne boli. Samoća je topla voda, samoća je nježan dodir, samoća je mir.
Samoća je kad gledaš samog sebe s druge strane pa pružiš ruku toj nekoj drugoj i zagrliš se.

Toliko imam ožiljaka na sebi.
Polomljene noge, zauvijek izgubljene vene. Srce koje odbija kucati kako treba pa lupa prebrzo i prenepravilno. I ponekad moram stati usred rečenice i uhvatiti dah.
Toliko ožiljaka.
Tri šava na čelu. Ožiljci na leđima. Ožiljci na srcu - tamo gdje se odlučila nastaniti neliječena upala pluća.
Ožiljci u meni. Beskrajna procesija udaraca. I riječi s kojima sam odrasla. Podsmjesi. Odbacivanja.

Samoća ne boli. Samoća je topla kada, samoća je udah iz dubine sebe, samoća je omiljena pjesma na radiju.
Samoća je šapat u mraku, samoća je nježan dodir prije sna. Samoća je topla suza koja mi klizne na prste.

...

Jednom sam kupovala pištolj.
Stajali smo u tri ujutro za šankom nekog lokala. Trebam pištolj, rekla sam mu.
Kakav?
Neki koji puca.
Dobro, rekao je i pogledao me.
Da, pijana sam, odgovorila sam na pitanje koje nije postavio. Da, razmislila sam. Da, znam točno što želim.
Za koga?, pitao je i pripalio mi cigaretu. Tako jednostavna radnja, pripaljivanje cigarete. Tako jednostavno.
A ja sam stala i rekla mu, hoćeš li vjerovati da je zaslužio?
Hoću, rekao je. Hoću, vjerovat ću, govorio mi je čovjek koji će godinu dana nakon tog razgovora poginuti u mafijaškoj pucnjavi. Vjerovat ću, ali razmisli. Nakon tog nema nazad - kucnuo mi je po prsnim kostima. Nema nazad.


Pa nisam kupila pištolj.
Čudesno, ali danas ne želim taj pištolj.
Srela sam ga nedavno. Tog nekog, za koga je trebalo oružje. Nasmiješila sam mu se i nisam rekla ništa.
Što da kažem?

Hvala što si mi spasio život bilo bi jedino prikladno, ali to on neće nikad razumjeti.


...

Samoća ne boli.
Samoća je ruka koja me vodi mome kraju.
Uskoro.