Jednom ću stajati uz ogradu broda i vjetar će mi se zarivati u svaku poru lica. I bit će sunca, vidim to u toj slici koju imam pred očima, bit će sunca, ali bit će ledeno i bit ću na brodu koji se probija kroz ledeno more Antarktika.
Jednom ću stajati ondje, na samome kraju svijeta i vjetar će mi šibati nasmiješeno lice (vidim se, znaš li?) i bit će sunca i bit će leda i bit će svake zamislive boje u tom ledu.
Zatvorim li oči, vidim se ondje, na toj ogradi, vidim se kako škiljim u sunce i vjetar, vidim se kako stežem ogradu čvrsto, vidim se kako se smiješim i poigravam na valovima.

Jednom ću sjediti na rubu oceana dok oko mene govore onim predivnim i toplim jezikom koji kortlja svoja 'r' i svoja 'š' i svoja 'ž'. Sjedit ću ondje i piti crno vino, a onda ću ustati i otići na ulice grada koji je rođen u plesu i vatri i pronaći ću krčmu s ogradom od lijevana željeza, krčmu s pepelom i razbijenim staklom, jednu od onih krčmi kakve bi trebalo izbjeći, poput one krčme usred kranova i kontejnera Rotterdama, gdje nas je poslužio brkati bajker u koži, a ja sam promatrala kapljice krvi po čitavom prozoru. Takvu ću krčmu pronaći u nekoj od uličica Lisabona i ondje ću razbiti čašu, dvije, tri i plesat ću po tom staklu bosa, nasmijana, okupana oceanom, razmazane soli po tijelu. Ondje, u gradu noći i vatre, u gradu koji kotrlja svoja 'r' i svoja 'ž'.

Jednom će biti noć kao ova, i sjedit ću u pustinji, u tišini i miru pustinje i promatrati pijesak kako se valja u daljini pod svjetlom mjeseca. Sjedit ću ondje i slušat ću tišinu i svijet će se sklupčati pod mojim stopalima poput igračke, poput lopte nekog dječaka.

Jednom ću naučiti kako da budem ovdje, da ostanem, da volim mirnije, da se smijem mrvu tiše. Da živim, jednostavno, kao dijete.
Jednom.
A jednom ova tuga koja mi pleše u dnu vidokruga postane mala i nevažna, nešto nalik paučastom oblaku u daljini.

Oni su tamo, ja sam ovdje.
Između nas, barem tri zida. Određena kubikaža zraka (dalo bi se izračunati).
Nekoliko ulica. Čitavo stoljeće nerazumijevanja.
Razmišljam u stihovima. Znam ponešto o strancima. Ja sam stranac. Ponekad mislim da sam se ovdje našla slučajno. Jednostavno sam se materijalizirala na ovom svijetu, bez roditelja, bez obitelji, bez prijatelja, bez ikog tko bi me zazvao svojom.
I dobro je tako.

Oni su tamo, ja sam ovdje.
Bez obitelji, bez prijatelja, ali s viškom posvojnih zamjenica. Moja, naša. Te mi najviše vole davati.
Bez obitelji, ali s ožiljkom ispod kose. Tri šava, zdjela nije promašila.
Bez obitelji, ali s ožiljkom na ruci. I na rebrima.
One iznutra sam davno zašila i pokrpala. Znam da su ovdje, ali ih ne gledam više.
Ni ožiljke, ni ljude koji udaraju - bespoštedno - tamo gdje znaju da boli.

Ja sam stranac. Ostat ću ti stranac čak i ako saznaš moje ime. Ili moju prošlost. Ili moje tajne.
Možda jedino ne budemo stranci ako otkriješ sve moje laži. Možda.
Ali vidiš, mene svijet boli u trbuhu, tamo je vezan, tamo se povlači. Tamo boli. I neka boli, potežem te veze, te spone, sve dok ne popucaju, sve dok ne puknu, sve dok ne nestanem kao raspuhnut oblak na horizontu.

600 kilometara, 36 sati. Dva sata spavanja.
Sjedimo u zoru, 6 je ujutro, na balkonu unajmljenog stana s pogledom na Zaljev.
Pušimo i gledamo zoru. Na mjestu smo s kojeg se zora samo spusti, samo se prikrade. Pa palim cigaretu i gledam u nebo. U daljini se javljaju galebovi.
- Čuješ li ih? Budni su - govorim da joj malo, mrvu samo svrnem misli na nešto drugo.
Podiže glavu kao ozbiljno, da ne vidim suze u očima. Hrabra je ona cura. Jako hrabra. Najhrabrija od svih koje poznajem.
- Čujem. Ali sad nemaju što... - glas joj se gubi. Pogledavam je preko ramena i vidim joj u očima: odletjela je opet. Par stotina kilometara južnije. I znam. I razumijem. I ja bih, vjerojatno.

Pa pričamo. Onako, dvije riječi, pa pogled u nebo. Tako je, uostalom, i najbolje. Tako bi uvijek trebalo govoriti.

Koji sat ranije, saznala sam da postoji nešto pod nazivom ruska. To je ono doba na kraju rujna kad drveće mijenja boju. To je baš naziv za vrijeme kad drveće mijenja boju.
"Znaš, ruska je... to je čudesno. Kad ti se te boje preliju u oči, ostat ćeš onako...", mali se Finac hvata za prsa. "Tako, znaš? To je ruska. Toga, vjeruj mi, nema nigdje drugdje."

Trebalo bi umrijeti u takvom svijetu. S bojama svuda oko sebe. S bojama koje ti se preliju u oči i učine da vidiš nebo. Da ga baš ono, pravo vidiš.

Hrabra je ona cura. Hrabra sam i ja.
600 kilometara, 36 sati.
3 sekunde na autoputu, kad mi je od umora klonula glava.

Umor.
Umor u očima, umor u kostima.
Umor u prstima.
Umor u prsima.
Tražim san, ali ne dolazi. Ili dođe pa požalim.
I poželim.
Tisuću puta poželim.
Tisuću puta požalim.
A kiša je zavjesa, kiša je mir, kiša je spokoj.

Kiša je tvoja, uvijek je tvoja.
Pa kišimo zajedno, ti i ja, nebo i more, bez granica.
Ustajem s tobom, mirujem s tobom, najčešće i najdublje tišim s tobom.

- Drugačija si.
- Kako?
- Ne znam... jednostavno jesi.
- Dugo me nisi vidio.
- Je li važno?
- Nije. Ne znam. Ponekad jest. Svašta se dogodilo.
- Gledao sam.
- I?
- Drugačija si.
- Jesi li bio ponosan?
- Na tebe? Ne. Ljubomoran.
- Zašto?
- Jer nisam tamo.
- Htio si biti?
- Bio sam. Ali nisam. Razumiješ li?
- Nije važno. Nisi morao biti.
- Ponekad je važno. Htio sam... više. Htio sam sve.
- To "sve" je opasno, rekla sam ti već.
- Ništa je opasnije.
- Nije, samo je neugodno.
- Oči ti se više ne smiju.
- Umorna sam. Pojma nemaš koliko. Ne znam jesam li ikada bila ovoliko umorna.
- I nemirna si. Mislio sam da će nemira nestati.
- Nemir me smiruje, zaboravio si.
- Ovo je drugačiji nemir. Kao da se moraš prisiliti da budeš ovdje. A nisi. Vidim ti u očima da nisi.
- Umorna sam, kažem ti. Umornija nego sam ikada bila. Pokušavam naći snagu. Znaš? Neku ideju od koje ću planuti ponovno.
- Žališ li?
- Ponekad. Ti?
- Ne. Ne bih da je bilo drugačije.
- Je li moglo biti?
- Da si usporila. Da si manje gorjela. Ovako si bila kao šumski požar. I bio sam nemoćan. Htio sam ti reći da staneš, da je prejako i preopasno za oboje. Ali ne bi stala, zar ne?
- Ne znam kako. Zašto me nisi naučio?
- Nije moje da te učim. Ali nije mi žao.
- Prošlo je puno vremena... jesam li ti postala običnom? Jesi li smislio što ne valja? Što bi da promijenim? Jesi li me počeo nerazumjevati?
- I dalje si ti. I dalje sam ja. Zašto me pitaš kad znaš?
- Da mi kažeš da je tako. Da mi bude lakše.
- Nisam ovdje da ti olakšam.
- Nisi mi rekao, zašto si ovdje?
- Moj je najveći problem što volim... ne, obožavam oštricu koja me ranjava. Sjećaš se toga? To si mi napisala.
- Ja sam tvoja oštrica?
- Ti si moja oštrica.

Ovako ću ti ispričati: ponekad jednostavno moraš. Nema druge riječi. Jednostavno moraš, iako je glupo, iako je nepotrebno, iako je izmišljeno, iako je nestvarno, iako ne bi trebalo. Ponekad jednostavno moraš, to ti je prava istina, jednostavno moraš i koračaš prema tom nekom tamo iako znaš da te ondje čeka bezdan, da te ondje čekaju svi bezdani svijeta i da ćeš zakoračiti u njih i survati se u provaliju. Nitko još nije naučio hodati po oblacima, znaš to, ali ćeš zaboraviti.

Potonula sam onda. Potonula sam ravno do srca svijeta, najdublje što se potonuti može. Još tražim kojim se putem vraća nazad.

Znaš kako je to bilo?
Sve što je u tebi neobično i čudno, svi tvoji krivi spojevi, sve što drugima smeta pa pokušavaju zagladiti, sve što strši, sve, ali ama baš sve što je u bojama izvan spektra, sve što si ti, sve to odjednom dobije smisao. Netko pogleda - a nije trebao - i kaže, to je... pa, lijepo. I kaže ti da si lijep, iako ti je nos kriv i iako imaš prečudno lice, iako skačeš na stolcu jer nisi naučio sjediti mirno, iako se smiješ čudno, iako dišeš čudno, iako sanjaš čudno... sve je odjednom lijepo, sjajno, veličanstveno.
Neodoljivo.

- Tijesno mi je - govorim. - Užasno mi je tijesno, udarala bih koliko mi je tijesno. I nemoj mi govoriti da je u redu. Nije u redu! Živcira me sve ovo, nisam htjela biti ovo!
- Znam - odgovara mi.
- Nemoj mi govoriti da znaš! Kako bi znao?
- Pa uvijek to tako krene, već znam kad počneš divljati. Kad se onaj vjetar u tvojoj glavi probudi, razori sve što ti zadire u slobodu.
- I tebi je to u redu?
- Meni je to... prekrasno.

Ovako ću ti ispričati: prvi sam put našla nekog tko je s istog mjesta na ovaj svijet pao.
I čekam ga. I čeka me. Nije ovo ljubavna priča i ne mogu reći da ga volim.
Ne volim.
Ali ga čekam. I čekat ću. I čekat će.