Oni su tamo, ja sam ovdje.
Između nas, barem tri zida. Određena kubikaža zraka (dalo bi se izračunati).
Nekoliko ulica. Čitavo stoljeće nerazumijevanja.
Razmišljam u stihovima. Znam ponešto o strancima. Ja sam stranac. Ponekad mislim da sam se ovdje našla slučajno. Jednostavno sam se materijalizirala na ovom svijetu, bez roditelja, bez obitelji, bez prijatelja, bez ikog tko bi me zazvao svojom.
I dobro je tako.
Oni su tamo, ja sam ovdje.
Bez obitelji, bez prijatelja, ali s viškom posvojnih zamjenica. Moja, naša. Te mi najviše vole davati.
Bez obitelji, ali s ožiljkom ispod kose. Tri šava, zdjela nije promašila.
Bez obitelji, ali s ožiljkom na ruci. I na rebrima.
One iznutra sam davno zašila i pokrpala. Znam da su ovdje, ali ih ne gledam više.
Ni ožiljke, ni ljude koji udaraju - bespoštedno - tamo gdje znaju da boli.
Ja sam stranac. Ostat ću ti stranac čak i ako saznaš moje ime. Ili moju prošlost. Ili moje tajne.
Možda jedino ne budemo stranci ako otkriješ sve moje laži. Možda.
Ali vidiš, mene svijet boli u trbuhu, tamo je vezan, tamo se povlači. Tamo boli. I neka boli, potežem te veze, te spone, sve dok ne popucaju, sve dok ne puknu, sve dok ne nestanem kao raspuhnut oblak na horizontu.
Post je objavljen 23.07.2013. u 09:58 sati.