Izaći ćemo na obalu kad-tad. Izaći ćemo drhtavih nogu, ne znajući kako se hoda čvrstim tlom. Izaći ćemo na obalu i pričat ćemo o morima, o potezanju jedara, o sidrima koja popuštaju u sigurnim lukama.
Izaći ćemo na obalu, i obala će nas prihvatiti, staviti nam široke oblutke pod zaljuljana stopala, zalijepiti nam dlanove smolom i ispuniti uši upornim zujanjem cvrčaka u ljetno podne.
Izaći ćemo na obalu, mokri i prljavi, umorni, i pričat ćemo o sirenama koje smo izbjegli. I o brodovima koje smo putem susretali u noći. Pričat ćemo o maglama iznad Atlantika i kako neke obale izgledaju kao ruke ubojica.
Pričat ćemo o olujama, o spajanju neba i mora, i o valovima, posebno o valovima.
Onom prvom, koji nas budi iz sna.
Onom drugom, kojeg osjećamo u dnu trbuha.
I onom trećem i četvrtom, radi kojih nam srca dube prolaze između rebara.
I onom petom, kad brišemo sol s lica i lomimo jarbole.
I šestom, kad se opraštamo.
I sedmom, kad već vjerujemo da nikad nije bilo ničeg osim tih valova koji tuku i ne odustaju.
I osmom, koji nosi zaborav.
I na posljetku, devetom, onom koji nam je trgao mišice i punio nam usta vodom i oči morem. Devetom, koji nas je gotovo stajao života, devetom koji je brisao sva sjećanja na prošlost, devetom koji je dovukao oblake s kraja svijeta i probudio vjetrove vječnih snova.
Izaći ćemo na obalu, jednom, i voljela bih vjerovati da nas neće samo more na nju izbaciti, podbuhle i trule, OneKojiSuOdustali, već ćemo pobjednički uploviti u luku i čekati smiraje preostalih dana.
Post je objavljen 21.12.2013. u 15:24 sati.