Kad si ovdje, ne spavam.
Govorim si da nije važno. Govorim si da je to sve fizika: vrijeme i prostor su jedno, zajedno postoje ili ne postoje pa između nas onda nisu dani ili sati, nego samo nepregledna prostranstva.
Pustinje.
Samo su ogromna prostranstva kroz koja odjekujemo, odzvanjamo, ječimo čelično i oporo. Daleki. Ugašeni. Tihi.
Nije važno, sve je to fizika, vrijeme ionako ne postoji jer si - kad si ovdje - stvaran i jučerašnji, živ i obojan i sve se događa opet, kao da se nikad nije prestalo događati.

Kad si ovdje, ne spavam, iako se tjeram da zatvorim oči, da ne mislim, da ne osjećam.
Samo ponekad bih da te ne osjećam.
Samo ponekad, kad san ne dolazi na oči, a umjesto njega se preliješ ti. A ne bi trebalo. Samo ponekad, samo ponekad, bljesne ono vrijeme koje još nije došlo pa pomislim, miruj. Spavaj. Sanjaj. Čekaj.