Plutam između svjetova, niti u jednom do kraja, između njegovih dodira i pogleda preko njegovog ramena (vidim more i jedro u daljini), plutam između želja koje se bojim izgovoriti naglas, između vrhova na koje se penjem, između mokrih prstiju šume i svijeta koji se rastapa dok ga gledaš odozgo, svevremen i bezimen.
Plutam između svjetova koji nisu moji i ponekad bih samo raširila nosnice na vjetru i znala da će mi pred noge baciti neku novu priču, ponovno i ponovno i ponovno i opet, neku priču kojoj neću znati početak jer će početak biti nešto banalno, nešto sitno i nepromišljeno, nešto što lako previdiš jer će se pojaviti bez fanfara i timpana, kao da je to jedina mjera za strast (barem je jedina koju ja poznajem), nešto što klizne kroz svijest kao blijed oblak na ljetnom horizontu. Ali vjetrovi miruju, vjetrovi spavaju, kao da su mi ispunili već previše želja, a to je laž, nisu ispunili niti jednu za koju nisam morala odrezati komad tijela, komad sebe, kilogram mesa i litru krvi ispustiti, vjetrovi mi se smiju i šapuću da nije vrijeme, da nije, da netko još zauzima prostor u koji bi puhnuli, vrata su još zatvorena, još se skrivam dok oni kucaju i udaraju po prozorima.
Plutam između svjetova, i svjetovi se rastaču kao stakalca kaleidoskopa, kao tinta razlivena u čaši, plava boja koja preplavljuje sve, i nije li neobično da je plava u riječi preplaviti, premezati plavom, kao da je tuga jedino plava i niti jedne druge boje, a nije, ako mene pitaš, tuga je crvena i žuta, tuga je posebno žuta, žuta kao subotnje poslijepodne i nedjeljno jutro, žuta kao proljeće, žuta kao tvoji koraci koji žure nekamo gdje nisam ja.

Oznake: lullaby