Svjetlost se zibala ispod krošanja. Svjetlost kao slomljena, svjetlost isprekidana, svjetlost kao val. I smijala sam se svjetlosti, baš sam joj se smijala, ne znam drugačije reći, smijala sam joj se kako mi pleše pred očima, kako se koluta svijetom.
Svjetlost se zibala ispod krošanja i da si bio ovdje, rekla bih ti - slobodna sam.
Umorom sam te plaćala i mislim da smo konačno namirili dug. Umor sam davala kao plaću što sam ti povjerovala, što sam dopustila da mi osmijehom polomiš život i raspeš ga kao milijun krhotina. Umorom sam te plaćala i vjeruj, pomislila sam jednom, pomislila sam milijun puta, da smo taj dug već morali zaključiti. Otpisati ga. Platila sam te više nego smo dogovorili i vjeruj, platila bih te više. Platila bih stoljeća umora, samo da te se konačno riješim. Samo da konačno ugasneš u meni.
I tako se danas svjetlost zibala i krošnje su bile crvene i žute i bakrene i crne već pomalo - to se ruska zove, naučila sam - i ja sam se počela smijati, svjetlosti, lišću, bojama, tebi. Smijala sam se jer sam između nas poslagala toliko dobrih dana, toliko onih tužnih, toliko teških, toliko jasnih, toliko blještavih, toliko mojih, toliko je koraka bilo, toliko odlučnih, prgavih, mojih koraka, da jednostavno više nema mjesta za tebe. Daleko te ostavljam za sobom, i govorim o tebi s riječima "nekad" i "poznavala sam" i "sjećam se". I "zaboravljam". Često koristim baš tu riječ - zaboravljam.
Umorom sam te platila, a od tebe se obranila sobom, svojim Danima Koji Imaju Ime, svojom hrabrošću, svojom snagom koja je pomicala gradove prošlih dana i opasala me tako da danas ne možeš do mene, sve i kad bi htio.
A vani je, vidiš, ruska. Vani svijet tutnji u bojama, vani je magla, vani pršti svjetlost.
I smijem se - u ljetni dan misli pobjegnu same.
Post je objavljen 18.10.2013. u 20:01 sati.