Puštam da me dodiruješ. Puštam iako ne znam što bih s tvojim dodirima. Pa radim katalog.
Sjećaš li se kad smo kao klinci radili herbarije? Sjećaš se? Cijelog smo proljeća i ljeta sakupljali biljke, sušili ih i lijepili na stranice te smiješne zelene bilježnice pa im nalazili imena i latinske nazive? Tako ja sakupljam tvoje dodire. Lijepim ih u bilježnicu, nalazim im nazive. Klinički ih objašnjavam. Lijepim po sebi.
Ja sam pola osobe. Polovica čovjeka.
Ponekad pronađem neki od starih ožiljaka pa kopam po njemu dok ne prokrvari. Tamo gdje su mi slomili nogu. Tamo gdje su mi razbili glavu.
Tamo gdje sam - sjećaš li se - iz sve snage udarila glavom o zid, onda kad si odbio zagrliti me, onda kad si odbio razgovarati. Kažnjavao si me šutnjom. Ja sam tebe kažnjavala tijelom. Misliš da je boljelo? Mene ne boli. Slomila sam prste lijeve šake kad sam pokušala šakom oboriti zid. Mene ne boli. A krv je liptala iz otvorene rane pa si me pogledao šokiran i odvezao me na hitnu. A ja sam bila mirna i mirno rekla da se dogodila nezgoda. Kad odrasteš kao ja, naučiš izokrenuti istinu. Ne kažeš da si otrov popio namjerno, na primjer.
"Nisam pročitala što piše na boci."
"Nisam znala da su to lijekovi. Mislila sam da su bomboni."
...
...
"Nisam znala da žiletom treba proći uzdužno."
...
Čudni su nas dani pronašli, čudniji su ljudi oko nas.
I ja sam pola čovjeka. Izokrenuta, izopačena polovica koju ne možeš voljeti kad je ugledaš iza ove ljušture koju grliš.
Post je objavljen 30.10.2013. u 11:20 sati.