Puno govorimo.
Tko je, gdje je, što se dogodilo, tko je bio, što je bilo. Puno govorimo.
Sjedimo na kavi i on objašnjava što je bilo, tko je bio, što je tko rekao, tko je kome rekao, i što je onda rečeno i tko je onda ustao, i što je onda bilo.
Faktografija. Činjenice.
Daktilografija života.
Pa prihvaćam igru. I pitam. Što je bilo, i što si rekao, ma daj, i što sad, i što onda, i kako si ovo riješio, a što radiš onda, i što je on, ona, ono... Redam fakte, činjenice, odgovaram na onih slavnih 5 W

Ponekad, kad poželim pričati, pomislim što bih ti rekla? I kao na neki nečujan znak počnem redati fakte. Ljude. Imena. Odnose. Nacrtam ispočetka koordinatni sustav, smjestim sebe u neko središte i postavljam točke u odnose, udaljenosti, relacije, plus i minus stranu, gore i dolje.
A onda se sjetim - ne.
Ne ovako. Ne tebi. Ne kockama, crtama, ne kvadratima, ne trokutima.

Radije: pričala bih ti o Njemu i Njoj.
O Njoj koja nestaje.
O odlascima.
I o kontaktnoj bliskosti koja nastaje susretom na istim stupnjevima zamišljenog koordinatnog sustava.
Pričala bih ti o tome kako ih osjećam - žive - u sebi.
I kako znam sve: koje su boje. I imaju li one borice ispod očiju. I kako se smiješe. I kad su rođeni. Znam i kako su Njene oči one posebne zelene boje i kako govori (zamišljam je) nekim istočnjačkim jezikom. Arapskim? A zapravo nije, ne govori arapskim, samo je volim zamišljati da govori tako. I da u pozadini zveči limena glazba. I Njega, zamišljam njega i njegove grube dlanove, zamišljam kako se hvata za čelo i kako suspreže suze.

Pričala bih ti o tome kako sam saznala da bura odlazi i da ćemo je izgubiti, tu buru, a ja se pitam što moraš napraviti da bi izgubio (ili otjerao?) vjetar. Što mu učiniš? Ali gubimo tu buru, gubimo je nepovratno i postoji znanstveno objašnjenje za to, ali eto, odlazi i što će ostati? Onaj koji prati sunce ili onaj koji donosi tugu s vlagom koja se uvlači u kosti? Ne znam.

Pričala bih ti o tome kako središte naše galaksije ima okus po malinama i miriše na rum. I kako sam otkrila Gliese 436b, luđaka među planetima i uopće ne mogu pojmiti kako bi takvo što moglo postojati. Pričala bih ti o tome da je ovaj vjetar danas tužan, i osjećam mu tugu u očima pa se sve pravim da ne vidim, i da mi oči suze zbog vjetra, ma to je.

Pričala bih ti o tome da gledam u nebo satima i o tome kako nisam već mjesecima pobjegla u svoju šumu. I kako se mjesecima već nisam popela visoko, stvarno visoko i gledala svijet, izazivajući vjetar da me povuče dolje. Pričala bih ti o osjećaju šupljine u prsima, i o tome da mi nedostaješ u dlanovima. Neobično - nedostajanje u dlanovima... ali tamo te najživlje osjećam i kad mi dođeš, plamte te ruke, plamte tako da ih moram sakriti negdje, plamte kao da ostatak svijeta vidi znak.

Pričala bih ti o tome da se ponekad osjećam kao ono drvo iz Sahare, ono drvo koje je uporno, tvrdoglavo raslo usred pustinje i korjenjem provrtjelo 35 metara dubine, i našlo vodu. Ponekad sam to tvrdoglavo drvo koje ne odustaje, to drvo koje vrti i kopa svojim korijenjem, to uporno, živo i žilavo drvo i da sam uvjerena, uvjerena kao što sam uvjerena da ću noćas usnuti prekasno, da ću završiti točno tako: neka će budala sjesti u kamion pijana i jednostavno me srušiti.
Ponekad sam to posljednje drvo u Sahari.
Ponekad mislim da smo mi to bili. I jednog će dana na mjestu koje smo uzeli svojim netko postaviti metalni spomenik. Neće više biti drveta, ali bit će metalni kostur koji će strašiti ptice i podsjećati da je ovdje jednom bilo nešto tako čudesno i nevjerojatno tvrdoglavo da nije moglo drugačije svršiti nego da se u to nešto zabije pijani kamiondžija, i taj metalni užas nije ni nalik onom čudu koje je ovdje nekoć bilo, ali mi smo ljudi takvi: uništimo sve što je čudesno i nevjerojatno pa umjesto toga zabijamo metalne surogate koji straše ptice.

O tome bih ti pričala.
Ali ne govorim više i da me pitaš, zaklela bih se da ti nemam što reći.