Vjetar. Zaboravim često kako je hladno gore. Zaboravim pa drhtim, između golih stabala. Gore, odakle se vidi grad.
Znaš, nije zbog grada.
Moraš vidjeti nebo iznad njega, moraš vidjeti kako se presijava zlatno i narančasto. Kako se bijeli. Izgleda kao spužva. Kao svjetlucavi plankton u moru noću, dok ulaziš u more drhtavim koracima, pazeći da ugaziš gdje treba. Smijući se. Tako izgleda odozgo.
Nije zbog grada, stvarno nije. Ne odlazim zato gore.

Šuma govori. Govori vjetrom, granama, govori lišćem koje se kotrlja po cesti. Govori mrakom, govori sjenama, govori mojim očima. Šuma govori kroz moje oči, kroz moje isprepletene prste koji se pokušavaju ugrijati u džepovima kaputa dok drhtim.
Zatvaram oči na trenutak. Puštam si osjetiti tu samoću vjetra koji šeta šumom noću, šumom u kojoj sam, znam to, noćas jedina.

Pisat ću ti jednom iz nekih drugih šuma.
Pisat ću ti iz šuma borova i čempresa koji se povijaju na vrelom ljetnom vjetru koji miriše na pijesak i neke žute začine (one koji ti se upletu u nosnice i odbijaju izaći).
Pisat ću ti jednom s brodova koji nestaju na pučinama.
I s krajnjeg sjevera, gdje se priroda povija pod težinom crvene i zlatne i bakrene.
Pisat ću ti kad odem, a otići ću. I kad se vratim, jer uvijek se vraćam, to znaš, nitko to ne zna bolje.
Pisat ću ti kad progovore davne slike i kad me sustignu tvoji hladni prsti na mojem vratu.
Pisat ću ti jer ne znam kako drugačije premostiti kilometre vremena između nas. Pisat ću ti jer znam reći samo gluposti, znam samo zastati u pola rečenice i odlutati. Pisat ću ti pisma na koja nećeš odgovarati. I ne želim da odgovoriš.
Pisat ću i to nije ljubav, to su riječi, to je ona spužva koja se presijava ispod oblaka i magle.
Pisat ću kad budem čekala zore na nekim posve neprikladnim mjestima, u nekim posve zaboravljivim zagrljajima. Pisat ću i pričat ću i negdje će nešto u tebi planuti, oživjeti.

A ja ću se nasmijati negdje, na kraju svijeta u trenu kad tvoj pogled susretne moj.

Oznake: noćna