Dolazi nam najhladnija zima, a ja još grijem tijelo od prošle pa razmišljam, eto, kako ugrijati ono što se davno smrznulo. I hoće li ova zima biti moj kraj? Hoće li?
Ne znam. Hoće li?

Nikad me nitko nije volio kao ti onog dana, i nikad nikoga nisam voljela kao tebe. Ali to je sada davno, davno prošlo, zaboravljeno, to su iščezli tračci ljeta koji me sad povremeno ogriju tek u sjećanju, u prisjećanju na vrijeme koje smo odlučili pokopati.
Nikad me nitko nije volio kao ti, ali tad me bilo lako voljeti, bio je srpanj, a ja sam bolja u srpnju, voljivija, manje opora i trpka, manje ledena, manje u sebe skutrena.
Nikad nikoga nisam voljela kao tebe onog srpnja, a nisam to znala tada. Mislila sam da će doći opet, pokrenuti se, vratiti.
I rekao si, moram biti oprezan jer ćeš me boljeti.
A ja sam se smiješila i položila ti ruku na prsa i ničije srce nikad nije tuklo ispod mojeg dlana kao tvoje.
I imao si pravo, uništila nas je zima i sad te bolim.
A led si posijao u mene i sad ti boliš mene. Moj led me boli zbog tebe.

Oznake: lull