Kad puhne vjetar kao danas, raspuše tugu s ulica.
Znaš li gdje ostane?
Na praznim terasama, ispod stolova za kojima smo još nedavno sjedili i hvatali sunce, ispod stolaca oko kojih smo pleli noge. Rastuže me te terase, a kako i neće - svu je tugu ovog grada vjetar donio na njih i zatvorio kao u one staklenke s formaldehidom. "Ne otvaraj do proljeća", tako kao da čitam.
A kad dođe proljeće, prestat ću strugati tugu s kostiju i priječiti je da me uguši iznutra.

Oznake: paradoks