Uporno je pokušavao saznati kako se zovem, a ja sam uporno šutjela.
Na kraju je odustao i zaključio da mu ne želim reći nešto tako jednostavno.
- Kako ćemo se onda upoznati? - upitao me i iznenađeno me pogledao kad sam se počela smijati. Ali stvarno smijati.
- Tako sigurno nećemo.
Što stane u ime? Ispočetka ništa. Kad se upoznajemo, ime je prazno. Dobro, tu su oči, pogled, usputan dodir ruke. Ja promatram prste, dlanove, smijeh. Gledam kako oči bljesnu kad sugovornika nešto zabavi. Promatram sjene trepavica na obrazu. Ali ime? Što znači ime? Baš ništa. Praznina.
Zašto je ime toliko važno znati? Zašto baš ime?
Ja želim znati najdraže godišnje doba. Želim saznati pjesmu koju bi sugovornik mogao slušati satima bez prekida. Želim saznati rečenicu od koje protrneš. Omiljen stih.
Želim da mi kažeš o čem maštaš.
Želim saznati što ti usne iskrivi u onaj vragolast osmijeh jer si se sjetio tajne koju nikome nisi rekao. (Šapni mi.)
Želim znati koja je misao ta koja će te natjerati u ples.
Želim saznati što te tjera naprijed.
Zašto si živ.
Prvu misao kad ujutro ustaneš.
Pričaj mi o tome kamo ti misli pobjegnu kad se dosađuješ.
A onda mi na kraju možeš reći i ime.
I poslušati kako je oblo i toplo na mojem jeziku. I kako ga kotrljam preko usana.
Post je objavljen 07.11.2013. u 22:50 sati.