Žao mi je.
Ispričavam se neprekidno, ponavljam tu rečenicu koja je trpka, žuta u ustima.
Znaš li što su žute rečenice? To su one nakon kojih ti odrveni jezik, nakon koje se u prostoriju spusti teška zavjesa od brokata. Ispričavam se, ronim u dubinu tih riječi kao da će me one spasiti, kao da su one početak i kraj, kao da će one sve poravnati.

Žao mi je, žalim što sam ikad došla na onu terasu onog glupog ljetnog poslijepodneva, žao mi je što sam sjela i pružila ti ruku, žao mi je što sam dopustila povjerovati u tvoju stvarnost, žao mi je što sam gorjela, što sam planula tog poslijepodneva, ispod kiše boje višanja i mirisa zelene vode, žao mi je što sam ja ja, žao mi je što mi sad govoriš o vezivanju i ponavljaš za tebe se čovjek ne može vezati, a ja sam čovjek riječi, riječi mi plešu ispod nosnica, riječi mi se tope na usnama, zato vole kad govorim, a ja čovjek riječi ne znam što bih ti sada rekla. Zašto bi se itko vezao uz ikog, to bih da mi netko objasni, zašto bi itko htio posjedovati ikoga, zašto sam ti ljepša kad mi pustiš korjene, vežeš me uz nepoznatu obalu, zašto sam ti ljepša takva, nego kad plešem, kad plovim ispod oblaka i rasplinjem se i rastačem u milijun boja i oblika?

Pa ponavljam - žao mi je.
Žao mi je što si me morao upoznati i što, na kraju, nisam ispala tvoja slika.

Žao mi je, jebiga, ti si moj najveći regret.

Oznake: dance with the devil