Kad god imam slobodno jutro, provodim ga u jednom od onih kafića-rupa kakvih ima po svim zakutcima svih gradova u kojima sam ikada bila. Ako slučajno nabasaš na neku takvu, ako je ne poznaješ, ako - kao ja - svakog dana nekoliko puta ne prođeš kraj nje drugim poslom, nikad nećeš u nju ući. Jednostavno, ima na sebi taj prepoznatljiv vonj poznatosti, osjećao bi se kao da upadaš nekome nepoznatom u kuhinju usred nedjeljnog ručka. Pa ih onda izbjegavaš, čak uvjeravaš samoga sebe da ionako ne bi unutra ušao.

Ne znam više kako sam i kada odlučila ući upravo u taj kafić. Nije do toga što mi je najbliži jer sve mi je na njemu odbojno: plastična cerada koja zimi propušta vjetar, smeđi zidovi zbog kojih je unutrašnjost još mračnija, neobrijani muškarci koji laktovima drže šank od ranog jutra, glazba koja me smeta... A ipak sam ušla i sad je, bez obzira na sve to što me smeta, upravo taj kafić moje odredište svakog slobodnog dana.

Već poznajem i dio stalne postave. Starac kojeg je načeo artritis i koji sad jedva ustaje sa stolca. Nekad je, ispričao mi je, vozio kamione i dobro poznaje svaki zakutak županije. On mi svaki put pokušava platiti piće: jednom sam prihvatila, sad svaki put odbijam i sjedam u svoj kut, napadno nešto čitajući jer znam da ga to odbija. Tu je i žena u svojim šezdesetima. Pretila je, s onim zglobovima koji izgledaju kao da će se preliti iz cipela. Hoda sa štapom i svakog jutra prolazi pored mojeg balkona, korak po korak, polako, dok ne dođe do kafića. A njen je stol i najveseliji: ljudi dolaze i prolaze, sjedaju, pričaju, popiju kavu pa idu dalje svojim poslom, a ona sjedi i sjedi, dočekuje ih, posuđuje od mene upaljač, smiješi mi se, pozdravlja me s bogdaj, suseda i dočekuje novu turu onih koji dolaze i odlaze.

Sjedim jutros za svojim stolom, čitam eto, Darija Džamonju, čitam i osjećam da, okrenem li još jednu stranicu samo, neću moći zadržati suze, neću jebiga, ali okrećem stranicu i sljedeću stranicu i onu iza nje, pa stajem, treba mi makar malo zraka, da se umirim, da udahnem, pa dižem pogled i vidim za njenim stolom starijeg muškarca kojeg ni ne poznajem. Promatra me, otpuhuje dim cigarete i gleda me s nekom blagošću u očima, kao da je eto, posve normalno da netko plače u birtiji nad stranicama tuđe knjige. Kako sam mu ulovila pogled, tako je do mene doplutao komadić razgovora s njenog stola.
"I kaže meni unuka, 'Bako, što ne primiš dedu doma?' A ja kažem, pa gdje ću onda ja živjeti? 'Pa živjet ćeš s njim.' A što da ja djetetu kažem? Nemam što, pa kažem samo da je to nemoguće, i neka dede tamo."
Pa gledam Džamonju u rukama i slušam njen glas, i taj glas priča dalje, "Kaže mi sin da stalno ispod glasa pita za mene i da proklinje što je napravio, da mu je to najgora pogreška i da je sad sam, a šta ću mu ja? Gotovo je, taj je vlak davno otišao. On je donio svoje odluke, a ja svoje..."
I društvo oko nje kima glavama, i odobravaju joj glasno, i iznose svoje priče, "Tako i onaj moj isto, sad bi se vratio...", a ja hvatam pogled onog muškarca za njihovim stolom, on šuti i puši i gleda me sa smješkom, i ne znam što taj smješak ima reći, ne sjećam se više zapravo što znače ti osmjesi koje si ljudi bez riječi upućuju kad se ni ne poznaju, pa se vraćam knjizi u krilu dok sa susjednog stola do mene plutaju nečije riječi, "...ajde Đula, imali ste par lijepih godina mladosti, ljubav je to nekad bila..."

...i mislim, Đula. Zove se Đula.