Kad god imam slobodno jutro, provodim ga u jednom od onih kafića-rupa kakvih ima po svim zakutcima svih gradova u kojima sam ikada bila. Ako slučajno nabasaš na neku takvu, ako je ne poznaješ, ako - kao ja - svakog dana nekoliko puta ne prođeš kraj nje drugim poslom, nikad nećeš u nju ući. Jednostavno, ima na sebi taj prepoznatljiv vonj poznatosti, osjećao bi se kao da upadaš nekome nepoznatom u kuhinju usred nedjeljnog ručka. Pa ih onda izbjegavaš, čak uvjeravaš samoga sebe da ionako ne bi unutra ušao.
Ne znam više kako sam i kada odlučila ući upravo u taj kafić. Nije do toga što mi je najbliži jer sve mi je na njemu odbojno: plastična cerada koja zimi propušta vjetar, smeđi zidovi zbog kojih je unutrašnjost još mračnija, neobrijani muškarci koji laktovima drže šank od ranog jutra, glazba koja me smeta... A ipak sam ušla i sad je, bez obzira na sve to što me smeta, upravo taj kafić moje odredište svakog slobodnog dana.
Već poznajem i dio stalne postave. Starac kojeg je načeo artritis i koji sad jedva ustaje sa stolca. Nekad je, ispričao mi je, vozio kamione i dobro poznaje svaki zakutak županije. On mi svaki put pokušava platiti piće: jednom sam prihvatila, sad svaki put odbijam i sjedam u svoj kut, napadno nešto čitajući jer znam da ga to odbija. Tu je i žena u svojim šezdesetima. Pretila je, s onim zglobovima koji izgledaju kao da će se preliti iz cipela. Hoda sa štapom i svakog jutra prolazi pored mojeg balkona, korak po korak, polako, dok ne dođe do kafića. A njen je stol i najveseliji: ljudi dolaze i prolaze, sjedaju, pričaju, popiju kavu pa idu dalje svojim poslom, a ona sjedi i sjedi, dočekuje ih, posuđuje od mene upaljač, smiješi mi se, pozdravlja me s bogdaj, suseda i dočekuje novu turu onih koji dolaze i odlaze.
Sjedim jutros za svojim stolom, čitam eto, Darija Džamonju, čitam i osjećam da, okrenem li još jednu stranicu samo, neću moći zadržati suze, neću jebiga, ali okrećem stranicu i sljedeću stranicu i onu iza nje, pa stajem, treba mi makar malo zraka, da se umirim, da udahnem, pa dižem pogled i vidim za njenim stolom starijeg muškarca kojeg ni ne poznajem. Promatra me, otpuhuje dim cigarete i gleda me s nekom blagošću u očima, kao da je eto, posve normalno da netko plače u birtiji nad stranicama tuđe knjige. Kako sam mu ulovila pogled, tako je do mene doplutao komadić razgovora s njenog stola.
"I kaže meni unuka, 'Bako, što ne primiš dedu doma?' A ja kažem, pa gdje ću onda ja živjeti? 'Pa živjet ćeš s njim.' A što da ja djetetu kažem? Nemam što, pa kažem samo da je to nemoguće, i neka dede tamo."
Pa gledam Džamonju u rukama i slušam njen glas, i taj glas priča dalje, "Kaže mi sin da stalno ispod glasa pita za mene i da proklinje što je napravio, da mu je to najgora pogreška i da je sad sam, a šta ću mu ja? Gotovo je, taj je vlak davno otišao. On je donio svoje odluke, a ja svoje..."
I društvo oko nje kima glavama, i odobravaju joj glasno, i iznose svoje priče, "Tako i onaj moj isto, sad bi se vratio...", a ja hvatam pogled onog muškarca za njihovim stolom, on šuti i puši i gleda me sa smješkom, i ne znam što taj smješak ima reći, ne sjećam se više zapravo što znače ti osmjesi koje si ljudi bez riječi upućuju kad se ni ne poznaju, pa se vraćam knjizi u krilu dok sa susjednog stola do mene plutaju nečije riječi, "...ajde Đula, imali ste par lijepih godina mladosti, ljubav je to nekad bila..."
...i mislim, Đula. Zove se Đula.
Post je objavljen 01.11.2013. u 12:27 sati.