Zaboravila sam. A moj je zaborav težak, spusti se na mene poput golemog vala, poput teškog i blatnog vala koji ispuni svaku poru sjećanja i poravna sve... kako bi trebalo poravnavati.
Zaboravila sam i trebala me probuditi grmljavina, trebala sam izaći usred noći na pljusak i nevrijeme, gledajući kako sijeva svud oko mene, širiti ruke i upijati miris šume, trebala sam se uznemiriti - ponovno - i ustati prije zore, vidjeti kako izgleda svijet prije zore, i udahnuti ga, taj svijet, udahnuti ga punim plućima, udahnuti ga do posljednjeg atoma mene... da bih se prisjetila.
Nije teško kad zaboraviš riječi, rečenice, korake. Lica dođu i odu, ljudi se susretnu i rastanu, ništa nije prirodnije od toga.
Teško je kad zaboraviš koliko živiš unutra, koliko bjesniš unutra, koliko je bučno i valovito i namreškano i slobodno - unutra.
Pa sam noćas, eto, plesala na kiši. I slušala gromove.
I onda bojala svoje zidove, crtala im prolaze i skrivene utore, svojim zidovima. Pa su se srušili i smijali smo se, zidovi i ja, jer su oni bili od papira cijelo vrijeme, ali ja sam zaboravila.
I jutros sam se, eto, smijala zori i zora se smijala tom moru u meni, i more se pjenilo kako more treba pjeniti, tako da te zalije, polije, poigra se i zapleše s tobom.
Sjetila sam se. Konačno.
Sjetila sam se da sam dijete, da plešem i smijem se, da trčim kroz šume i verem se po planinama jer je to ono što bi čovjek trebao raditi kad mu život tutnji u nogama.
Pa sam potrčala. I poletjela.
Moja je pjesma pjesma nebesa. Mene vuku oblaci kao kakvu marionetu. Ja se smiješim danu i jurim prema bezdanima.
Samo ponekad, eto, zaboravim.
Srećom ima dovoljno gromova da me prisjete.
Post je objavljen 08.11.2013. u 12:47 sati.