Zidovi. Jedan zid, jedan urlik. Na kraju ih bojam - te zidove - urlicima. Vriskovima. Ježenjem kože. Brojim svoje dane prema tome koliko mi se puta koža naježila ispod ključne kosti, tamo gdje sad stoje riječi. I kako se naježila. Zidovi, urlici. Kako sam mislila da se zidove može pobijediti? Uvijek te zidovi na kraju sustignu, uvijek na kraju zidovi pobijede. Uvijek na kraju slomiš glas na tome zidu.

Kako živiš nedjelju?
Objasni mi, nacrtaj mi nedjelju. Nacrtaj mi putokaz iz nje, nacrtaj mi boje kojima ću je pobijediti, tu nedjelju. Jesu li i tvoji koraci teški? Bole li te tišine? Hodam kroz svijet i stvaram buku, stvaram iluziju suputnika, stvaram privid gomile. Kao da bi netko krenuo za mnom. Kao da bi.
A vide oni, vide, razumiju da me moji koraci vode među klisure, vide gdje moj put završava, među stijenama i dračom. Vide i razumiju pa ostaju.

Zidovi. Rasplinjam se među njima, razapinjem se i nestajem, rastačem se u boje, u riječi. Urlam u zidove, vrištim u zrak, tražim smjer svojim koracima.
I odjekujem.
Odjekujem, odjekujem, odjekujem.

Oznake: but it's getting there