Iznimno je loše za mene probdjeti noć. Tijelo mi se buni, leđa me bole, stežu me mišići u rukama.
Imam crne podočnjake i prilično ispijeno lice.

Ali smijem se.
Mogla bih napisati čitav Rat i mir o tome zašto se smijem kad ukradem noć i o tome što je toliko posebno u njoj.
Mogla bih napisati dodatni aneks Rata i mira o tome zašto mi ne smeta prepuna pepeljara i ispijen lonac kave. I zašto ću ovaj ukradeni noćas nositi kao medalju na reveru.
Mogla bih dodatno napisati pogovor u kojem objašnjavam da nitko nikad nije došao blizu ovome što osjećam za svoje noći i za svoje bolne, krute, sleđene prste.

Oživjela sam nešto.
Uhvatila sam glas koji mi je trebao.
I sad krvarim na tipkovnici, režem si komade tkiva, otimam si od sna, dovodim se na sam rub umora - s osmjehom koji je toliko velik da bi mogao obgrliti cijeli svijet, s osmijehom velikim kao ova rana iz koje stvaram, iz koje ispisujem komade svemira.

I treba gorjeti. Gorjeti treba snažno i uporno i odlučno. Najodlučnije.

Oznake: there's no other way