Vektori se i dalje kreću u svojim smjerovima.
Zacrtani su im smjerovi, uklesani. Zabilježeni, upamćeni.
Nemaju boju. Nemaju zvuk. Iako bi se dalo razgovarati o tome - svaki zvuk znam prevesti u boju. A svaku boju u riječ. Svaku riječ u broj.
A mi smo vektori, na putu u beskraj. Bez riječi, bez dodira.
S jednom željom - sresti se opet.
Sresti se nekad.
I vodi nas putanja onamo, u taj susret.
Nije to sudbina, to je matematička vrijednost koja proizlazi iz naših temeljnih brojki.
Sresti se opet.
Sresti se nekad.
I onda nastaviti dalje svojim smjerovima.
U beskraj.
U nebo.
Post je objavljen 18.11.2013. u 00:03 sati.