Na početku znala sam samo ovo: ovo je moj glas.
Moj. Glas.
Ovo je moj glas i iznenadio me kad mi je konačno uzurlao u prsima, uzurlao glasno, uzlupao mi srce i stala sam iznenađena. Ovo je moj glas, mislila sam, ovo je moj glas, njime mogu govoriti, njime mogu crtati po zraku, njime te mogu pozvati.
Na početku znala sam samo ovo: ovo je moj glas.
Znaš li koliko vremena stane u taj moj glas? Znaš li kolike su godine šutnje u njemu zakopane, u glasu koji se uzurlao, uzlupao, razjačao, pojurio u nebo, razvukao oblake kao šećernu vunu i vratio mi ih kao milodar. "Ovo sam ja", rekao mi je dok sam zbunjeno gledala kako pleše pod oblacima, "ovo sam ja, od tebe sam i tvoj."

Na početku sam znala samo ovo: ovo su moje oči.
Plešem skidajući velove, plešem čitav život, plešem mijenjajući se, a opet dogodio se Početak (puno je početaka u životu) i oči su se odjednom otvorile i vidjela sam. Znaš li koliko godina spuštanja pogleda stane u moje oči? Godine, stoljeća, eoni vremena skupili su se u njima (zato i mijenjaju boju ne pitajući me što ja o tome mislim) i odjednom sam imala oči. I vidjela sam i smijala sam se, radovala se, puštala da ih plove svijetom između svjetova. Puštala da mi govore.

Na početku znala sam samo ovo: sama sam.
Tako izgubiš glas. Tako utihne govor. Tako počneš šutjeti i šutiš kao da si iz šutnje rođen, kao da si šutnja sama.
Tako izgubiš oči. Tako naučiš da su jedra samo tvoja i da brodiš na toplim vjetrovima koji nose mirise zemalja čija imena ne mogu izgovoriti, mirise nedjelja, mirise cimeta i tamjana, mirise leda.

Na početku je bio glas i glas je želio živjeti, na početku su bile oči, a oči su naučile gledati, na početku sam gledala kroz tvoje oči, na početku je svijet počinjao i završavao mojim glasom koji je tutnjao svijetom i govorio, govorio, govorio, pričao kao kakav lutalica, kao da je nomad, taj moj glas, kao da je izgubljeno dijete koje se vraća majci, uzbuđeno i uplašeno istodobno, na početku je počeo govoriti, glasno, glasnije, snažno, snažnije, na početku su počeci su počeci su počeci i glasovi i boje i mirisi cijeloga svijeta i nemir, na početku je nemir jer je svijet golem i slijeva se, na moje usne, tamo između prsnih kostiju gdje sam nekad - sigurna sam - imala srce, a sada imam ovu bombu koja otkucava, na početku je sve.

Znam samo ovo: ovo je moj glas.
I pustila sam ga i negdje se, negdje u nekom svijetu bez svijeta, u nekom svemiru bez zvijezda, spojio s tvojim, povukao ga, isprepleo se, obojao njime.
Ovo je moj glas.
I zovem te. Zovem te tiho, najtiše, gotovo da ne čuješ, jer si me probudio, jer sam budna, jer.
Ovo je moj glas. Zove te.

Oznake: rebel star