Slika: stojim na prozoru tvoje sobe i promatram grad koji se igra pod nama. Igra se, kad ti kažem: žuri i šumi pod našim nogama. Prolaze ljudi: prolazi ona žena umornog koraka koja izbjegava uhvatiti si odraz u izlozima. Prolaze djevojke koje svoje odraze baš uporno traže, iako to skrivaju. Prolaze ozbiljni muškarci, prolaze djeca. Prolazi i onaj prosjak na štakama kojem smo koji sat prije ostavili nešto u šeširu. Prolaze automobili, prolaze tramvaji. Miješaju se boje, miješaju se pokreti, miješa se svijet u rasplesanom nemiru. Blješti sunce na staklima susjedne zgrade, blješti i udara mi u lice pa nakrivljavam glavu i otresam pepeo usput kao, preko ruke.
Slika: stojim na prozoru tvoje sobe gola i tvoji me prsti traže, tvoji se dlanovi lijepe o moju kožu. Ne vidim ti lice, ali znam da se smiješiš i volim taj osmijeh uperen u moja leđa, volim kako me promatraš, volim što te rasplešem eto tako, jer mogu. Pa se smijem glasno i glasnije i moj smijeh ječi i miješa se s glasovima koji dolaze s ulice, miješa se s povicima, zvižducima, škripom tramvaja, topotom koraka, zatvaranjem vrata, otvaranjem prozora, tom beskrajnom pjesmom grada koji živi, diše, skače, pleše. Ne gledam, ali znam: prazna je soba, samo prazan parket i običan madrac, pepeljara pored njega i dvije čaše s tragovima usana, s tragovima poljubaca. I mali radio koji palimo i podešavamo, radio s kojim se igramo, radio kojem se smijemo, a smijemo se kad prilagođavam svoj ritam pjesmi koju tog trena čujem, smijemo se kad zastanem zatvorenih očiju i prošapćem stih jer tako ja, vidiš, volim.
Slika: vodimo ljubav na tom prozoru tvoje sobe, uz sunce koje mi igra na licu, uz glasove, uz svijet koji žuri svojim poslom, uz tvoje ruke na mojem vratu, uz tvoje poljupce koji me žigošu i obilježavaju i govore mi da ću zapamtiti i tu sliku i tu sobu i te tvoje grube dlanove. I mali radio svira negdje u dnu sobe, tamo gdje smo u žurbi odbacili odjeću, cipele, sram i sva pitanja - a mnogo ih je - i sva sutra. Vodimo ljubav u tom mom vijugavom ritmu, na tren nježno, na tren grubo, na kraju odlučno, namjerno i pitaš me kasnije dok nam sumrak sprema zasjedu, pitaš me što dalje, što sutra, što kad izađem iz tvoje sobe, što onda? Nemam odgovore pa pripaljujem cigaretu i vrtim taj tvoj mali radio, vrtim uporno dok me neka pjesma ne zaskoči, ne iznenadi, ne udari u trbuh na kojem je tvoj dlan sada, i uporno, najupornije što znam - šutim.
Ja ti nisam od sutra napravljena.
Ni od odgovora na pitanja. Ni od objašnjenja.
Ali volim tvoju sobu. Volim njeno škripanje parketa, volim naš smijeh koji u njoj odzvanja, volim što svaka pjesma nekako drugačije u njoj zvuči. Volim ih slušati kroz tvoje uši. Volim se gledati kroz tvoj pogled.
Pa te pitam sada, pitam te glasno: pjesmu mi daj.
Pjesmu kojom ću pratiti tvoj ritam ponovno, pjesmu čije ću stihove šaputati dok se povijam pod tobom, pjesmu kojom ću te opet voljeti.
U tvojoj sobi. Iznad grada koji se igra, ispod sunca koje nam pleše, među glasovima koji nas ne čuju.
Post je objavljen 18.05.2013. u 00:02 sati.