Dolazi vrijeme oluja. Osjećam u kostima. Mrači se nebo, povija more. Ziba se zrak s lijeva na desno dok stojim na obali i puštam da mi plavo i zeleno, da mi tirkiz tog poludjelog mora preplavi oči. Dolazi vrijeme oluja, govorim ti, osjećam ga u rukama, u stopalima, diže se neki daleki vjetar i mirišu mi začini - oni neki topli, oni neki koji mirišu na pustinje i na odlaske. Diže se neki daleki vjetar i čujem u njemu glasove, čujem pozive, čujem u njemu ruke koje vuku. Čujem u njemu neispričane priče i daleke ceste koje nemaju svoga kraja.
Vuče me vjetar.
Dolazi vrijeme oluja, govorim ti, blješte gromovi u daljini i mrači se nebo.

Vrijeme je da krenem.
Vrijeme je.
Jer znaš, neki su brodovi opasni za luke. Jesi li to znao? Kad se digne oluja oni, ti neki brodovi, slome svoje obale. Unište ih. Razore ih, vjeruj, pričali su mi i ja pričam tebi, pričali su mi ribari nemirnih prstiju i s morem u očima, pričali su mi da neki brodovi unište svoju obalu pa moraju otići, ti brodovi, kad se oluja počne približavati, moraju otići. Jer neki su brodovi opasni za luke. Digne se nevera, zacrne se nebo i more, i dođu onda s tih obala i kažu brodovima: plovi. Plovi jer si prevelik, prejak, preopasan.
I znaš što još? Govorili su mi dok su galebovi kružili iznad moje glave, govorili su mi i vjerovala sam im, znaš li da moraju krenuti ravno u oluju.
Ravno u neveru.
Kako znaju da će preživjeti te nevere, te pijavice, taj mrak, pitala sam.
Ne znaju, ali opasnije je da ostanu, opasnije je da unište luku. Opasnije za njih i opasnije za obalu.
Pa onda krenu, ti brodovi, odjedre ravno u neveru.

Dolazi vrijeme oluja. Crno je sve, vjetar mi trese kosti.
Vrijeme je da krenem.
U neveru.
Ravno u srce te tame.
Opasnije je, znaš, opasnije...