U mojem svijetu žive cigani, i pale se vatre, velike, krijesovi. I kradu se konji u ponoć i onda ih jašeš dok ti vjetar nosi kosu tako da izgleda kao zastava. Žive ljudi koji pjevaju i lutaju. I spavaš pod nebom, tamo gdje ja živim. I gubiš se, ali ne zapravo jer ionako znaš da ćeš stići kamo si krenuo. I pale se vatre i ljudi sjede pored tih vatri i pričaju. I znamo da postoji sunčev prah i da ostane na policama, tamo gdje se sunce probilo kroz prozor. I da je to magična stvar, a ne obična prašina. Tamo gdje ja živim ima i starih ciganki koje ti gataju iz dlana, i cirkusa, ima puno cirkuskih šatora s akrobatima i lavovima. I ima brodova tamo. Puno brodova napetih jedara. A sjenke plešu uz tebe dok hodaš. I pomiješali smo boje pa sad sve skaču po zraku oko nas, tu gdje živim.

U mojem svijetu ima pruga i te pruge nestaju s krajolika kad pucneš prstima, nestanu i zarone ispod zemlje, zarone u druge svjetove, u svjetove u kojima su boje razmazane, a stabla plešu pred tvojim začuđenim očima.
U mojem se svijetu pleše i pjeva i šire se ruke najjače, ogromno široko, najšire što su neke ruke uopće naučile širiti se. U mojem se svijetu skače u vulkane, eto tako, jer se može. I u mojem se svijetu priča, a te ispričane riječi plutaju zrakom pred našim nasmijanim očima.

U mojem svijetu boje dolaze u valovima i ponekad me, iskreno ti priznajem, preplave valovi plave i poznajem joj milijun imena. Milijun imena za plavu? Vjeruj, postoji milijun imena za plavu, milijun riječi kojima je mogu opisati, milijun izraza, a jedan od njih kaže da su moje oči plave, najiskrenije i najistinitije plave kad u njima šutim suze. U mojem svijetu ima zelene i crvene i narančaste. Ima puno bijelih, ima i crne... puno crne ima.

A ima i žute. Iako je ne razumijem.