Tišim. To nije riječ. Ne zapravo. To je moja riječ. Tišim jednako kao što kišim, jednako kao što maglujem, jednako kao što vjetrim, jednako kao što grmim.
Tišim.
Tišenje nije šutnja. Tišenje je kad sve što viče i urla i kovitla se i tutnji u tebi utihne, umiri se, udahne. Uhvati zalet. Odmori trenutak prije nego krene iznova.

Pa sad, eto, tišim.
Jer ne mogu drugačije. Jer ne znam drugačije.
Jer je boli nestalo.
I tuge je nestalo.
I strah se rastočio kao kakav akvarel, kao boja koja se razlila po zidu, kao ova kiša koja pada i ne prestaje.

Pa tišim.
Najglasnije što mogu, najodlučnije što znam.
Tišim u sebi, u praznim sobama, u svom nemiru tišim.