Mogla bih ti ispričati roman o dvije minute. Možda sam ga i napisala, taj roman, ali nisam rekla da je nastao od dvije minute.
Slika: proljetni plavi dan koji promatram u tamnim staklima nekakve poslovne grdosije na kraju ulice. Nosiš mi kavu u plastičnoj šalici, pripaljuješ mi cigaretu, a onda mi pričaš o tome što je bilo i tko je bio i gdje ste bili. Pa me hvataš za ruku i govoriš nešto o mojim hladnim prstima, o mojim očima, o nama, o odlukama. A ja bih da šutiš, ja bih da nakratko zašutiš, na minutu, dvije, pet, samo da zašutiš na trenutak kako bih sabrala misli, poletjela, otišla od tebe, od tog staklenog monstruma, od tog svijeta koji se ogleda u kranovima i oštrim strukturama ovog grada. Pa kad konačno ispričaš što si naumio i pustiš mi ruku tek da bi mi prstima prošao kroz kosu - brojim ti, sekunda, dvije, pet - zamišljam svijet u kojem te nema. I vrtim pjesmu u glavi, a ta pjesma ne govori o tebi ni o nama, vrtim pjesmu i uporno šutim i pitam se u sebi koliko će ti trebati da me povučeš k sebi, da me zagrliš i kažeš mi da me voliš. Dvije minute. Dvije minute šutnje prije nego odjuriš po mene, uplašen da ćeš me još jednom izgubiti.
Slika: jesenja noć i narančaste magle ovog grada. Vozimo se kroz noć i smijeh, pjevušim nešto što mi je tog trena - posve slučajno - palo u uho, tu neku pjesmu o đavlima koji vire iz rukava, pa ti raskapam pretince u automobilu i pronalazim taj album, točno taj koji obožavam i tu pjesmu koje sam se upravo sjetila. Dvije minute, govorim ti, sad ćeš čuti dvije najsavršenije minute u svemiru. Šutiš i puštaš me da pričam, da pričam o tome kako je taj uvod u kojem se on igra s refrenom koji nije ni blizu, pa ponavlja te riječi, ti si sav moj bol, ponavlja ih i vrti, i vrte se riječi oko nas, vrte se ispod magle koja se vuče po asfaltu, među nama, vrte se i vrtlože i govorim ti - slušaj, slušaj što priča, razumiješ li o čem govori? I pjevamo, pjevamo o razmicanju zastora i gledanju u grad, pjevamo sve do onog trenutka kad prestanem disati - uvijek, uvijek - prestajem disati jer kreće bubanj koji udara - samo dva udarca - svaki put kad on kaže ti si sav moj bol, udare na to sav i onda ide taj bubanj, ide kako bi trebalo ići moje srce, ali ono stoji sad, ono ne udara, i pipam si puls svaki put, ali srce šuti i pokušavam ti reći, objasniti, da te dvije minute pjesma živi umjesto mene ili ja živim u njoj, u tom bubnju, u tom udarcu koji me udara, koji osjećam u tijelu. Samo dvije minute.
Slika: da si ustao kad si rekao da ideš, da smo se pozdravili kad si rekao da moraš, da ujutro rano ustaješ, kad smo rekli zbogom, kad smo pozvali konobara, da si tad ustao, u tom trenutku, ne bih te uspjela pogledati, ne bih stigla, ne bih pružila ruku preko stola, i ne bi zastao u pola riječi i ne bi me poljubio tamo, pred svim onim ljudima i pred svim onim pogledima, jednostavno bi trenutak prošao, i razišli bismo se mirni, ne bi mi usnice bridjele kasnije, ne bih tražila na sebi tvoj miris još danima kasnije, ne bi mi se ta slika - tebe kako me povlačiš preko stola i grabiš mi lice objema rukama - tako usijekla u pamćenje da me progoni u običnom danu, u običnoj nedjelji, u satima koje provodim brojeći oblake na svom balkonu. Samo su dvije minute trebale, samo smo trebali prodisati te dvije minute i pozdravili bismo se na cesti, pristojno, rukovali se možda, nasmijali jedno drugome i zaboravili, jer to nam oboma najbolje ide, zaboravljanje.
Slika: budim se usred noći i srce mi udara u ritmu onog ludog bubnja, i usne mi bride u ritmu tvojeg poljupca i sve je žamor i sve je kaos i sve su boje, i dovraga kako, kako, kako, kako cijeli moj život stane u dvije pogrešno odabrane minute?
Post je objavljen 26.05.2013. u 22:54 sati.