Ponekad mi se čini da si kao tinta preplavio moje dane.
Zamišljam to kao da je netko izlio tintu na kalendar, crnu i gustu tintu, onu tintu kojom smo pisali kao djeca, ili se to tuš zove, nikad nisam naučila, ali to crno mastilo, to je nekad davno razlio po kalendaru u koji upisujem imena svojim danima, i ta je tinta tvoja i ta si tinta ti i pitam se koliko dana si zahvatio, koliko tjedana, mjeseci, godina.
Ponekad mi se čini da si kao tinta natopio moje dane, moje vrijeme, moje sate. Jer nalazim te posvuda, čak i kad ne tražim, čak i kad misli svjesno upućujem na nešto drugo.
Nalazim te u suncu koje poigrava na prozoru i u sjenama ispod njega,
nalazim te u dogovorima za kavu na kojima te nema, a nema te jer to nije tvoja priča pa se i pitam odakle si tamo,
nalazim te u glupoj pjesmi na radiju, iako sam uvjerena da bi je mrzio,
nalazim te kad zaronim ruke u ledenu vodu pa mi otupe jagodice,
nalazim te u radniku koji psuje i pljuje na pločnik dlanova crnih od ulja,
i u putovanjima,
u odlascima,
u vlakovima i u onom poznatom urliku s kojim ulaze u stanicu.
Nalazim te u zoru kad otvorim oči i gledam sve nijanse plave neba,
i u tri ujutro, dok šetam svojim praznim ulicama i razmišljam koliko ljudi sada, upravo u ovom trenutku, SADA,
vodi ljubav, bjesni, laže, razbija neku čašu u nekom mračnom lokalu, vara, odlazi, ostaje. Koliko ljudi, reci mi, znaš li, koliko ljudi upravo sada živi?
Nalazim te u starim fotografijama na kojima ne možeš biti jer to nisu fotografije ni tebe ni mene, nego neke nepoznate, davne mladosti.
Nalazim te u toj čudnoj nostalgiji za prošlošću koja nije moja - i možda se nije dogodila -
i u onoj čudnijoj nostalgiji za budućnošću koja tek ima doći.
Nalazim te na svojem golom trbuhu koji se crvenio ispod žara cigarete (kroz pepeljaru),
i u smijehu kad se prepoznam u nekom izlogu negdje,
i nalazim te u riječima, toliko je tebe u mojim riječima da bih najradije naučila neki novi jezik,
najradije bih naučila neki turski, aramejski, neki finski, neki grleni, opasni jezik, neki jezik koji se urla i psuje, samo da zaboravim koliko te ima u riječima, koliko si se prelio u moje riječi.
Nalazim te i posvuda si, kao tinta u zraku, sve je tvoje, sve nosi tvoj potpis i sad se smijem, a smijem se jer bih rado da te izbrišem, razrijedim, da prestaneš biti tako gusto prisutan, da te manje trebam, želim, da manje drhtim u dnu trbuha kad te ugledam.
Post je objavljen 14.05.2013. u 14:48 sati.