Imam naviku da se vozim noću. I sve je čarolija i sve je čudesno: crvenkasta svjetla na ploči automobila. Farovi koji krivudaju cestom. Tračci proljetne magle na asfaltu (još je znam naći kad je poželim i još izgleda kao gust sirup koji se prelijeva zrakom). Nečiji glas kao rastopljena karamela iz zvučnika. Moj škripavi alt koji pjevuši. Moje misli koje sjede pored mene. Moji nevidljivi prijatelji koji me tapšaju po ramenu. Imam tu naviku da se vozim noću pa se zaustavljam na usamljenim pumpama, kupujem kavu za van, zadirkujem ozbiljna lica onih iz treće smjene, završavam na pokrajnjim cestama, zagledana u mrak i tišinu oko mene.
Sve što mislim o svijetu stane u te noćne vožnje. Sve moje tuge, sva moja usamljenost. Sve što sam bila, sve što bih mogla biti sabije se u tih par ukradenih noćnih sati. Pa lunjam svijetom i natjeram cestu da proguta moje suze i sve misli koje me muče, da izbrusi sva moja kriva srastanja i bolne šavove. I pričam, pričam o duhovima, pričam s duhovima, pričam s utvarama svijeta koji više ne postoji, svijeta koji je mogao postojati samo da smo bili hrabriji, odvažniji, zaljubljeniji, sretniji, nasmijaniji. Oprostila sam mu u jednoj od tih noćnih vožnji, samo ponekad mislim da bih morala voziti preko pola svijeta kako bih oprostila sebi.
I tad, dok vozim noću, gledam u retrovizor. Gledam svijet iza sebe, gledam ono što ostaje. I lijepo je, ljepše je. Svijet je nekako mek kad ga gledaš u retrovizoru. Izbrišu se grube linije, izravnaju obrisi. Pa govorim njemu, tom prošlom svijetu, govorim mu o prošlosti, o snovima, o riječima mu govorim, o tome kako sam odletjela nevjerojatno visoko jer sam prvi put pomislila da sam pronašla svoj trampolin. Pa vozim na retrovizor ponekad, zagledana u ono iza sebe, zagledana u mrak, u prošlost, u ono što ostaje.
Ima na svijetu tih čarobnjaka. Tih nekih koji znaju što je hrabrost. A hrabrost je kao šuma koja krene zauzimati planinu i nije je briga, tu šumu, što planina misli o tome. Hrabrost zauzme, otme i krene gustiti to golo tlo i odjednom imaš stabla kojima ne vidiš vrh. Odjednom imaš snagu, nevjerojatnu, nepobjedivu snagu. Ima tih mađioničara koji znaju što je odvažnost, a odvažnost je voziti na retrovizor, vjerovati cesti pred sebe da će te odvesti na pravo mjesto. I odvest će te, vodit će te, čak i ako te napusti tvoja volja, čak i ako posustaneš sam u sebi i pomisliš da si se izgubio. Ima tih čarobnjaka koji zatvore oči i zatraže od svijeta pomoć i ta pomoć dođe s najčudnijih mjesta. Dođe kao riječ koju nisi očekivao. Kao predmet slučajno odbačen u travi - upravo onaj predmet koji ti je potreban. Dođe kao pobjeda. Ima na svijetu tih čarobnjaka, malo ih je ali ih ima, tih koji znaju sve boje i mirise svijeta i koji ponekad dopuste da im se te boje preliju u oči, možda nekog glupog jutra kad ustaju, pobijeđeni i umorni, i pogledaju nebo iznad sebe i znaju da vide. Možda jedini dobro vide. Možda jedini zapravo znaju. Ima tih čarobnjaka, kažem ti, koji znaju da je svijet Rubikova kocka i da je rješenje uvijek tu negdje, samo ako dovoljno zavrtiš one šarene obruče. Postoje ti čarobnjaci, dođi, pokazat ću ti jednog od njih, pogledat će te iz ogledala ako samo na trenutak podigneš pogled, koji znaju da postoje trampolini do čuda i da se kriju u običnim stvarima: u njegovom mirisu na jastuku. U njegovoj košulji koju oblačiš dok sam hodaš praznim sobama. U rukama koje bole od nedostatka zagrljaja. U klupama s neobičnim natpisima koje te kao vremenska kapsula odnesu u drugi svijet. U beskrajnim noćnim vožnjama u kojima okrećeš glavu nebu pa povlačiš linije između zvijezda. Ima tih čarobnjaka, dopusti da te podsjetim, koji loš dan okrenu na bolje i koji će se boriti uz tebe kad svijet zaboli duboko u trbuhu pa pomisliš da ti je oduzeto sve.
Ja sam čarobnjak. I dalje vjerujem u čaroliju. Vjerujem u poruke ostavljene uz put, tamo gdje ćeš ih naći. Vjerujem u nebo, vjerujem u oblake. Vjerujem u sunce koje se probija kroz krošnju. Vjerujem u život s urlikom. Vjerujem u ljubav koja se voli na sav glas. I ti si čarobnjak, dopusti da te podsjetim, i samo ponekad se čini kao da nisi kad povjeruješ tom zboru glasova koji bi te vratio nazad. Koji bi te ukrotio. Koji bi ti podrezao krila - da se ne mučiš previše. Da ne letiš previše. Da se smiješ onako lijepo, ugodno. Ja sam čarobnjak pa ostavljam poruke uz put i crtam jedra na svojim rebrima. Poklanjam im svoju kožu i svoje srce umjesto vesla. Ti si čarobnjak, oprosti što te podsjećam.
I zamisli sad, na trenutak zamisli, zatvori oči i zamisli, da stojiš na vrhu klisure, na kraju svijeta, tamo gdje se vrtlože vjetrovi, tamo gdje se spajaju nebo i more. Stojiš tamo i vjetar te doziva. I ne treba nada da skočiš, trebaš se samo podsjetiti da si čarobnjak i da čarobnjaci znaju da samo treba vjerovati njemu, tom vjetru koji se u dnu stijena rađa upravo sad - pogledaj! - i skočiti, skočiti raširenih ruku i otvorenih očiju jer će te njegove ruke dočekati, pripremiti ti doskočište i odnijeti te onamo gdje su neba zelena i ružičasta, a sunce se kotura preko mora kao pikula koju je neko dijete odbacilo. Zamisli sad i vjeruj mi da možeš skočiti, skočila sam već i dolje sam i mašem ti na pozdrav. Jer mi smo čarobnjaci, opet te podsjećam, i dani su naše igračke i kamo god kreneš, svijet će te voljeti jer zna, kao što znam i ja, da vidiš ono divlje, pulsirajuće bilo života, ono bilo odakle kola snaga, odakle ključa hrabrost, gdje se rađa volja.
Ponekad, vidiš, vozim na retrovizor. Jučer sam se malo zaigrala. Pjevao je glas s radija, njegov promukao bariton i njen razigrani sopran, I had a dream that no one else could see, i ja sam malo eto, vozila na retrovizor i zaplesala po cesti. I taj je retrovizor ostao tamo, na toj cesti, s praskom. Neko ću vrijeme voziti unaprijed, gledajući cestu pred sobom. Neko vrijeme. Ali i ja sam čarobnjak, pronaći ću način da se ponovno na nekoj cesti izgubim.
Shibboleth - ono što razumiju samo odabrani. Riječi koje drugima ne znače ništa. Priča skrivena naočigled svima.
Post je objavljen 12.05.2013. u 16:17 sati.