Vjetar mi se zapleo u dušu. Raširila sam ruke ispod oblaka i sjurio se prema meni, misleći da sam čvrsta, neprobojna. Misleći da sam netko kog će propuhati i zaboraviti, kome će podići kaput, saplesti kosu. Ali ja sam, eto. otvorena. Filigranska poput starog bakina broša. Filigranska poput grana koje paraju nebo. I raširila sam ruke ispod oblaka, a on se s tih oblaka sjurio k meni i zapleo se u mene. I oblake. Ili smo se oblaci i ja zapleli jedni u druge, a vjetar nas je samo nekako sašio zajedno? Ne znam. Znam mnogo priča i ovo će jednom biti priča, ali ne znam pričati svoje priče. Nisam, eto, naučila. Nitko me nikad nije pitao.
Vjetar mi se tako zapleo u dušu, sapleo se i spotaknuo o nju i sad urla i divlja u meni. Sad nabija s unutrašnje strane rebara, pokušava pronaći izlaz kroz kožu. A ja sam kao papirnati zmaj: puštam da me napne, puštam da me raširi. Puštam da luduje i pravim se da je sve u redu, pravim se da mi ne vrišti u očima.
Vjetar mi se sapeo o dušu, razvukao me kao kakvu slamnatu figuru, razmazao moje boje i raspršio ih svijetom, slijepio me s onim davnim oblakom i sad više ne znam gdje je vjetar, a gdje sam ja i kako smo se tako čvrsto povezali. I mislim ponekad, kad najviše podivlja duboko u mome trbuhu, mislim tada, da ću umrijeti u onom trenutku kad se konačno oslobodi i pojuri iz mojih prsa u svijet. Umrijet ću, sigurna sam, u trenu kad on polomi i posljednju moju granu i razbaruši oblak, pretvori ga u šećernu vunu.
A možda se onda dogodi da on takav, moj i od mene, pojuri svijetom i pronađe nekog negdje, možda na nekoj pretrpanoj tržnici nekog dalekog grada, možda na nekom krovu gdje stoji i gleda u nebo kao i ja, možda na brodu koji jedri preko Indijskog oceana, možda usred pustinje, ali negdje, negdje nekog, možda pronađe tog koji će razumjeti i koji će čuti i koji će - kao i ja onomad - raširiti ruke i dopustiti mu, vjetru, da se spotakne o njega, da propadne u njega, da živi s njime dok ga bude.
Post je objavljen 21.05.2013. u 15:49 sati.