Postojalo je jednom vrijeme kad se nismo poznavali. Kako je smiješno to razdjeljivanje vremena na ono prije i na ono poslije, kao da postoji čvrsta granica, kao da je između ta dva svijeta kineski zid. Kao da je jedna ja postojala prije, a druga poslije. Kao da sam iskočila u drugi svemir u tom jednom trenutku kad sam ti prvi put pružila ruku i rekla: Ja sam.
Postojalo je jednom vrijeme kad se nismo poznavali. I pišem to, a znam da je laž jer sam te poznavala, poznavala sam te i prije nego sam te susrela, poznavala sam te u nekom svijetu u kojem nisam hodala, mislila, disala ovako kako hodam danas. Ali mogu reći da je postojalo to neko vrijeme kad se nismo poznavali jer nisam znala riječi kojima ću te zazvati, nisam naučila riječi na koje ću se odazvati.
I više od toga: nisam još bila znala naći te u svijetu. Nisam znala kako se umiriš i zatvoriš oči i pronađeš tu neku pjesmu, tu neku boju, taj neki glas. Nisam je znala razlikovati među milijardama boja i glasova i pjesama. Pa onda kažem: postojalo je vrijeme kad se nismo poznavali iako sam te poznavala godinama i stoljećima prije nego sam te konačno srela i bio je dovoljan samo taj jedan susret, taj jedan ukradeni trenutak, ta minuta tišine usred tutnjave i buke naših života, da te znam pronaći svaki sljedeći put, svaki, ama baš svaki dan.
Postojalo je jednom vrijeme kad se nismo poznavali i kad nisi sagradio svoj dom na crvenim dinama mojeg svijeta.
Postojalo je jednom vrijeme kad nisi živio u mojim svitanjima i zorama.
I kad ti ne bih namignula na pozdrav svake večeri, dok šetam u san - prije nego te ondje sretnem.
Postojalo je jednom vrijeme kad smo mogli glumiti da smo stranci.
Ili se ja barem tješim da je postojalo.
Post je objavljen 14.05.2013. u 11:25 sati.