Mjesec je nisko na obzoru i svijetli mi u sobu ondje, s desna. Promatram ga u to neko doba između svjetova. Promatram ga i grijem prste na šalici kave i razmišljam o jutrima, o zorama, o umoru koji osjećam u kostima. Mjesec se smije na nebu, moram ustati na prste da bih ga vidjela iznad vrhova stabala.
Spavaš kraj mene. Ne znam gdje si, ne znam kako izgledaju tvoji snovi. Ne znam o čem maštaš, ne znam čemu se smiješiš kad se okreneš u snu. Još me tražiš rukom, još se stežeš uz mene kad konačno kliznem u krevet kraj tebe.

Morat ću uskoro početi govoriti. Morat ću jer ovako više ne mogu, a ne znam kako bih mogla i kako bi trebalo biti bolje. Morat ću uskoro početi govoriti i objašnjavati. Morat ću uskoro reći sve, o tebi, o Njemu, o meni. O mojim noćnim lutanjima, o tome gdje sam usred noći, dok misliš kako spavam kraj tebe. Morat ću uskoro početi govoriti, ali ne još. Ne danas. Danas ću sjediti i promatrati mjesec kako klizi nebom i zoru kako dolazi, svakim danom sve ranije, i razmišljati kad se dogodilo da smo toliko daleko.
I gore - kad se dogodilo da ugasnem, da se utišam, da onaj urlik u meni utihne kao da ga nikad nije bilo.

Oprostit ću nam što smo se voljeli. Oprostit ću nam i što smo previše govorili. Oprostit ću ti sve laži i obećanja koja si davao umornih očiju, u neko gluho doba noći, kad više ni tebi ni meni nije bilo do razgovora. Oprostit ću ti sve, čak i one davne suze koje mi šapuću iz jastuka kad konačno natjeram glavu da odmori.
Ne znam samo kako ću oprostiti sebi.
Nisam naučila opraštati sebi.