Napravljena sam od riječi.
Od nekih atributa. A atributima objašnjavamo uloge. Uloge kao što su žena, majka, ljubavnica, kći, sestra, prijateljica, izdajica.
I od nekih imenica. Od imenica kao što su oči, ruke, maslačci, naranče, planine, more, vene, koža, slova, tama, urlik, suze, topot.
Na taj osnovni red atributa i imenica stavljamo red glagola.
Voljeti, trčati, juriti, skakati, pjevati, ljubiti, mučiti, lagati, bjesniti, pisati, misliti, čitati, bježati.
A tu su onda i pridjevi kojima garniramo strukturu, kao oni gotički tornjići na katedralama.
Pridjevi kao plavo, zeleno, smeđe, prljavo, oporo, nasmijano, mračno, oduševljeno, ludo, zavoljeno, slano.
I na vrhu te kule, kad smo već izorali brazdu kroz mene, stoje prilozi. Prilozi kao visoko, duboko, teško, naporno, znojno, neminovno.

Ponekad ih promiješam, priznajem.
Izbacim atribute u glagole, izmijesim imenice, polomim priloge.
Ponekad im izmijenim strukturu, značenje, smisao.
Ponekad se iscrtam iznova, za neke nove oči.

I uvijek krijem jednu u dubini mene, jednu koja je šćućurena u središtu, jednu koja tiho, jedva čujno diše.
Uvijek tu jednu koju šutim na rubu usne.
Ponoć.
Uvijek šutim svoju ponoć.