Dobri su dani. Budim se ujutro, ispijam svoju kavu na balkonu, promatram nebo kako svijetli u daljini. Dobra su ta jutra jer sve još može biti i svatko još mogu biti pa sjedim na svome balkonu i zamišljam da danas baš, danas, putujem u nepoznato. Sjedam na prvi vlak, guram svoje kovčege u njega, i gledam svijet kako juri pored mene, naopak i iskrivljen. Svatko mogu biti u tim jutrima, mogu se danas baš izgubiti u šumi, možda baš danas mogu upoznati nekog čije će me oči progoniti, možda ću baš danas doživjeti susret o kojem ću pričati.
Dobri su dani jer ih svladavam, slažem ih u kućice, igram se njima kao da su kocke razbacane po podu sobe.
Dobra su i poslijepodneva jer sunce kliže po zidovima i rasipa sjenke svud oko mene pa promatram taj kjaroskuro i dodajem mu vrijeme, prostor, sjećanja.
Dobre su i večeri kad se pale prve ulične svjetiljke i kad žumori dan koji odlazi pa zamišljam da će sutra, baš sutra, biti taj dan kad ću otkrivati vlakove i nepoznate osmjehe. I nove usne.

Sve je dobro.
Osim noći. Noću ožive duhovi iz kutova sobe, duhovi zaboravljeni, duhovi neistjerani. Noći me tjeraju da hodam, da trčim, da urlam u tišinu. Noći me tjeraju da računam i razlamam stvarnost na sve manje i manje odsječke.

Sve je dobro.
Osim noći.
Noći još bole.