Bugenvilija

30.06.2005., četvrtak

JOŠ MALO PO NJEMCIMA ILI NIJEMCIMA...

Ako nije napisano da je dozvoljeno, onda je sigurno zabranjeno!

- 15:27 - Komentari (32) - Isprintaj - #

29.06.2005., srijeda

Ponovo djeca...

Danas sam bila kod doktora, onog običnog, opće prakse. Mislila sam da će mi alergija proći ako inhaliram pol litre sterilne morske vode dnevno, ali sam se prevarila. Da sam nastavila tako, ziher bi završila u bolnici na kisiku, baš kao pred pet godina. To je iskustvo koje ne bih ponavljala. Naravno, onda kad ga treba onda ga nema, pa tako ni danas nije bilo mog doktora, već njegov kolega koji je sve, samo ne normalan tip. No dobro, nije ni tema. Nego samo to da su me ugurali prek reda, a čekala sam na to uguravanje 45 minuta. Dosadno za ponoriti, novine sam samo prelistala jer žutu štampu ne čitam i jebe mi se živo što je koja kraljica jela i kaj si je obukla za spavanje. Pa sam od dosade igrala tetris na mobilnom ali ni to nemrem delati pol sata jer mi je svjetlost pod čudnim kutem lupala u ekran. Tako da sam si skoro iščašila rame da ga dobijem da se nekaj vidi na njemu. Tada sam primjetila spasonosan reklamni materijal, nemarno porazmješten po prozorskoj dasci. Tu sam se bacila zdušno u proučavanje što sve moram staviti na svoje dijete, prije nego li ga odvedem na sunce ili nedajbože na more. Od sunčanih naočala, za koje se mogu kladiti koliko će sekunda biti na malim nosićima, pa do šešira koji su također jako obljubljeni u male djece. Kreme za sunčanje faktora 300 pa na gore, suncobrana i još tuce čuda neviđenih. Tada mi za oko zapne malena brošurica sa zgodnim slikicama, sve nešto prirodno i te spike. Otvorim sklopivu umotvorinu nadobudnih jebača iz nirgendvonije i ne prestadoh se diviti ljudskom kretenizmu još dugo, dugo. Šta je to mene toliko dirnulo do u samo dno dna mog urođeno sportskog srca, pitate se sad. E, nije to bez veze. Na slikama su bile prvo sve neke dobro napravljene stvari oku ugodnih materijala, a sve 100 % prirodno, nakit, okviri za slike, dječje igračke itd. Sve zaista hvalevrijedne stvarčice, i tu se zeznuh jer sam nesmotreno i bez upozorenja okrenula stranicu i od užasa ju bacila daleko od sebe kao da je kužna, tako da su i tetke na suprotnoj strani čekaonice skočile na svoje stolce, misleči da sam našla miša ili neko još opasnije stvorenje. Kako to nije slučaj, a i moja znatiželja je bila pregolema, uzeh to natrag uz obilje isprika sirotim tetama. Morala sam taj debilitet pomno proučiti. Slijedeća slika je grozna i svi koji imaju slabo srce, a ne urođeno sportsko kao ja, nek se ostave daljnjeg teksta. Dakle! Njih deset, odraslih tupana, veseloblesavih izraza lica, drže se za ruke i trče kroz travu na nekoj livadi u Alpama!!! Poruka glasi: "Budite sretni! Budite ponovo djeca!" Naslov iznad inkriminirajuće slike: "Terapijsko trčanje po prirodi. Od naših terapeuta direktno iz Amerike, već danas nam se javite na telefon i rezervirajte samo vaš trenutak za povratak u djetinjstvo." Daklem svašta, ova zemlja je takva jebena američka kolonija, a puše sve što je od tamo došlo, bez obzira vredilo to nekog jarca ili ne. Da terapijsko trčanje, držeći se za ruke sa još deset takvih debila koji ne mogu otići u prvu šumu i trčati do mile volje za badava, već ih se mora učiti trčati po livadi punoj krpelja i za što će još pljunuti masnu lovu. Ali nije mi ih žao, zaslužili su svako američko nadrkavanje koje se skupo prodaje pod parolom zdravlja.

- 22:57 - Komentari (35) - Isprintaj - #

28.06.2005., utorak

Mali Mongoli

Svašta nešto nam se izdešavalo ovih dana ali nisam stigla sve to zabilježiti na blog jer su me uhvatile ljetne alergije, pa sam više mrtva nego živa. Vrućine su fantastične, baš po mom ukusu ali ne i vlažnost zraka. Volim toplinu i vrućinu i sunce i sve što uz to ide osim 70 % vlage u zraku. To me ubije u prvoj rundi. Sad se dok ovo pišem, inhaliram sa sterilnom morskom vodom, jer je to jedino što me može spasiti gušenja, bar dok ne odemo na more. A do onda je još potrebno preživjeti dvadesetak sparnih dana. Bili smo neki dan u Garchen centru u Minhenu, imali smo sastanak sa mojom mongolskom prijateljicom Bayaasom. Njena svekrva je napravila dečkima prekrasne mongolske košulje/haljine/jakne/nešto jer ja svu odjeću koji moji pikavci prerastu, dajem njoj za njezinog punoglavca koji je pola godine mlađi ali ne baš puno sitniji momčić. S obzirom da su i ona i njen muž samo studenti i ne mogu malome baš svašta priuštiti, to mi je pravi gušt. Kad sam spazila te dolamice, okinula sam na prvu, sad će pak njezina majka meni sašiti jednu njihovu tradicionalnu haljinu, eh, jedva čekam. Dobili smo od nje i putreni čaj u vrečicama, pakiranje za cijelu godinu. Dobra stvar, ja volim tu aromu. Nije srećom od jaka pa se da piti i više puta na dan, a da pri tom ne privlačim sve konjske muhe iz okolice. Dobili smo i suhi jogurt, koji se samo razmuti u vodi. To je kaže Bayasaa dobro za malu djecu. Vjerujem joj, a što mi drugo preostaje? Ionako sve piše na mongolskom, a oni pišu ruskom ćirilicom, pa da i sumnjam u to, teško mogu provjeriti. Za sada smo svi živi, a to je dobar znak. Evo par sličica sa Dawom u novoj jaknici, dolje inače dođu hlače i čizme ali malo je pretoplo da ga sad sa tim još mučim. Brata nema na slikama jer je baš spavao.Sad nam samo poni fali ili makar jedan maleni mongolski konjić.

- 23:30 - Komentari (30) - Isprintaj - #

24.06.2005., petak

MORE

Ljeto se uvuklo u mene na mala vrata i kucka kucka i stalno mi pod nos gura sličice prošlosti koje su vezane baš uz ljeto. Tako su i nastale ove male crtice koje dijelim sa vama. Jutros, dok je sunce tek promaljalo svoje zrake kao da se želi protegnuti nakon dobrog sna i dok su kosovi bezbrižno fićukali na susjedovom krovu, u meni se mješao zadnji drhtaj sna sa tim zvukovima koji su vibrirali u sunčano jutro. Idemo na more, bilo je prvo što sam svjesno pomislila i smješak mi je razvukao lice. O kako se tome veselim, baš kao što sam se tome veselila kao malo dijete. Ništa, baš ništa se odonda nije promjenilo. U meni spava taj isti glasić koji mi tu i tamo nabacuje neke uspomene koje ja inače reduciram na minimum da mi ne smeta u funkcioniranju. Ali sada je glasić postao prava sila i nepravda pa viče iz sveg glasa i neda se ušutkati ni milom ni silom. Dobio je krila i izletio iz mene i ko će ga sad više uloviti. Jučer su nam poslali slike našeg morskog prebivališta i sad samo na to mislim. Već udišem morski zrak, već me miluje maestral, već čutim miris borova. Oči mi se sužuju i zamagljuju ali ne od suza već od neke miline koja me oplahnjuje kao čista voda. Pogled je na more i ništa osim mora. Pored kućice nekad je rastao grm jasmina, pitam se je li još tamo. Kako volim to mjesto, tako pitomo i lijepo. Sa krasnim velikim kapetanskim kućama, koje su ukrašene najljepšim i najegzotičnijim cvijećem i drvećem. Nepoznate vrste mimoza čine drvored, a njihov prekrasan cvijet miriši nadaleko. Cestica uz more. Planina koja se nadvila nad gradić. Dobro vino, poznato evropskim dvorovima. Kapare. Masline. Ulazim u more, koje je najčišće na svijetu i najplavije i naj naj. Noću je puno svijetlećih planktona koji zasvijetle kad provućeš ruku kroz vodu. Noćno kupanje, Mmmmm. Oću na moreeeeee!

- 13:57 - Komentari (42) - Isprintaj - #

CRNA NOĆ

Zaželjela sam se čiste tame. Jedino mjesto gdje znam da ona kroći, su moje uspomene. Davno je to bilo, zaista. Tamo su vam sve noći crne. To su noći bez zvijezda kad visoki pramičci sumaglice zaklanjaju zvijezde. Onda bude crna, najcrnja od svih noći. Nema ulične rasvjete, nema ulica, nema grada, nema ničega samo pustopoljina i noć u svojoj čistoj ljepoti. E, baš toga sam se zaželjela. Po noći jedino što se može vidjeti da svijetli, to su krijesnice. Maleni leteći stvorovi koji svijetle florescentnom zelenom svjetlošću. Kad im je vrijeme parenja, a to je u najtoplijim ljetnim danima, bude ih na tisuće. Jednom sam tako hodila noću po putu kojega sam jedva nazirala u tami. Oko mene nalegla tmina, duboka kao najmračniji džep. U blizini zriče zrikavac, kako mu se približavam, a pokušavam biti što tiša da ne uznemiravam stanovnike noći, on zamukne. Čuo me je valjda izdaleka i ušutio, pritajio se, kako prolazim i odmičem, on nastavlja svoju pjesmu naglo prekinutu. Oko mene lete u dubokom mraku, stotine i stotine zelenih svjetala kao da plove u toplini guste juhe, nemarno, tromo i bez glasa. Sve se odvija ko u nekom snu. Niti vidim sebe, već se samo ćutim uklopljena u to nestvarno noćno ludilo ljetne noći. Put me vodi, ja njime kroćim kao pijana i nesvjesna, a ipak osječam sve to duboko i upijam i pretvaram se u krila i obuhvačam sve jednim velikim zagrljajem. Utapam se u noći, baš kao što se ona utapa u meni. U tom času, mjesec izlazi iza planine i nestaje tek upoznate čarolije, nestaju krila, nestaju krijesnice kao da ih nikad nije ni bilo. Ostaje samo zrikanje zrikavca, koji kao da pozdravlja visinskog gosta, mjenja ritam, počinje novu pjesmu i ja, sama na bijelom svjetlucavom putu sa mjesecom na čelu.

- 00:06 - Komentari (17) - Isprintaj - #

23.06.2005., četvrtak

ZAVODNICI NA PLAŽI

- 01:49 - Komentari (30) - Isprintaj - #

19.06.2005., nedjelja

ZRIKAVCI

Moj omiljeni dućan u kojem bi mogla ostaviti bar pola milje eura na sitne radosti i gadosti, je definitivno Dehner. Ko ne zna o čemu se tu radi, reći ću samo da prodaju sve za vrt i bližu okolicu. Prodaju oni i sitne životinjice, tipa štakore, ptice, zečeve, pauke, akvarijske ribice i zmije. Ponekad se zalomi i koji krasan kameleon ali nikad nemam dosta love da si ga priuštim. Kako živimo takoreći na selu, muha je tu ljeti u izobilju, baš si guštam ih jedne godine dočekati sa kameleonom, he he, pa da ih vidim onda ko će me gnjaviti. Kamija na rame pa u vrt. Sad jedino sa čime se borim protiv istih je onaj križar u kuhinji. Makar je mrcina ljena i debela postao spor, pa mu dosta plijena kidne dok on ocjeni dal se isplati za to trčati u centar mreže ili ne. Danas mu je tak krasna zelena mesarica pobegla jer je bil prespor. No vratimo se mom dućkasu. Svako ljeto obavezno kupim bar dvije kutije hrane za pauke i zmije. To su maleni zrikavci koje prodaju žive. Ja ih naravno pustim u vrt i onda se dječaci (zrikavci) razmile unaokolo i nakon nekoliko dana adaptacije, počnu zrikati i zrikati i zrikati. Prvo samo noću dok ih nitko ne vidi i ne čuje, a kasnije kad se malo odomaće, ne prestaju ni preko dana. Ja u tom njihovom zrikanju silno uživam jer me neodoljivo podsjeća na more, a sve što budi asocijaciju je dobrodošlo. Taj moj sad već višegodišnji običaj su pokupili i svi naši prijatelji, pa tako kad za ljetnih večeri šečeš gradom i čuješ zrikanje zrikavaca, znaj da tu negdje živi naša škvadra. Prvi puta kad sam čula to zrikanje u dućanu, nisam ni na kraj pameti imala da su to prave male beštijice koje tako gadno završe svoj ionako kratki životni put. Saznanje da su predodređeni da ih smaže koji ptičar ili gušter, nikako nije svijetla budućnost. A pošto nikad nemam neku silnu lovu na raspolaganju, mogla sam si priuštiti samo po kutiju dvije. To je moj skromni doprinos. Nekad sam ih samo pustila na prvoj livadi, a onda sam se dosjetila da ih tako mogu pustiti i u svom vrtu. Ponekad ako je topla zima, oni prežive i nastave sa pjesmom čim malo zatopli u proljeće. Ova zima je bila pogubna za lanjsku seriju, nitko nije preživio. Malo je zemlje i ta je dosta kamenita i loše kvalitete, pa su im i gnjezda u zemlji nedovoljno zaštičena od mrazeva. Kupila sam ih prekjučer. Sad čekam da propjevaju. Nadam se da neću morati dugo čekati.

- 00:13 - Komentari (37) - Isprintaj - #

17.06.2005., petak

Ljuta sam

- 19:19 - Komentari (17) - Isprintaj - #

15.06.2005., srijeda

PODRŽIMO INICIJATIVU!

FAHRENHEIT 15/11, organizira veliki biciklistički maraton Pridružimo se! Sve detalje akcije, pogledajte na: FAHRENHEIT 15/11

- 21:36 - Komentari (24) - Isprintaj - #

13.06.2005., ponedjeljak

Što je ovo?

Probudila me grmljavina. Lupalo je tako divlje da sam čula susjedovog ši cua, kako panično cvili od straha. Ne bi to bio neki kunst da ta kuća nije u drugoj ulici. Preko tri dvorišta sam ga čula, jadničak mali usrani. Bljeskalo je ko u policijskoj stanici nakon racije u lokalnom pabu gdje nedeljom dijele besplatne, preslane perece. Kiki se zavukla u posljednji slobodni kut, ispod svime i svačime, a najviše elektroničkom furdom, zatrpanog kreveta. Drhtala je kao travka na vjetru ili kao gladni mačak kad ugleda ptičicu na grani. Tresla se tako jako da mi je u jednom trenu palo na pamet da je grom udario negdje u blizini i izazvao zemljotres koji je tektonski načeo već naćetu podzemnu garažu. Srećom to je bio samo trenutak buđenja i nije bio realan. Nakon kreševa nastavila je kiša šibana vjetrom orkanskih razmjera. Netko je spominjao nesnosne vrućine, joj da mi ga je uhvatiti i propustiti kroz šake. Djeca se začudo nisu uplašila, dapaće, neki se nisu udostojali ni probuditi, a kad ja sanjam, pa pričam u snu, odma skoče i upuste se u noćnu konverzaciju. Jutro je osvanulo ali to nitko nije primjetio jer se svjetlost nije baš pokazala. Dan je slinio sporadičnim pljuskovima. Izmjenjivali su se intenziteti svjetla i dubine sjene. Toplina je bila oskudna i neprovjerena jer se nitko nije udostojao ni proviriti na terasu kao što to čini svako jutro kad ide omirisati zrak i napraviti piš pauzu. Znam da joj nije lako pišati u travi koja joj je do ramena i meni bi to predstavljao problem. U neko doba oko podneva iznenada je bljesnulo sunce. Pitala sam se kako je moguće u tako kratkom trenutku izmjeniti svijet za 180 stupnjeva. Pa do tog trenutka nisam ni bila svjesna, koliko je to zapravo prekrasna stvar. To sunce. Blještalo je sumanuto u svim pravcima, gdje god da bacim pogled, luduje neki mali momentić u svom vlastitom čarobnom svijetu. Biseri posvuda, ah, oh, heh. Tako sam bila očarana da sam se latila kamere ali jao! Bila je to varka bez premca. Trenutak sreće je trajao samo trenutak. Dovraga i bestraga. Hoću lipanj, a ne april, pa to smo već odradili!

- 21:19 - Komentari (26) - Isprintaj - #

12.06.2005., nedjelja

Sunce

Spavala sam noćas ko beba. Dal zato jer mi je friška posteljina ili zato kaj sam se nasmrzavala pa je topli krevetac učinio svoje. Ni traga noćnim morama i sličnim grozotama. Spavala sam divno i predivno cijelu noć do skoro 8 sati. To je samo znak da su i zamorci spavali jednako dobro i nisu se budili, kao što znaju ponekad, kad im se najmanje nadaš. Svanulo je prekrasno oblačno jutro sa naznakom da je kiša svoje već odradila jutros rano. Zato smo i spavali ko puhovi svi skupa. Hajde, posla uvijek ima po kući, a dans sam još odlučila delati štrudlu od sira i jednu od višanja i sama razvlačiti tijesto. Nisam to činila odavno jer ova brašna nisu za to iz nekog razloga dobra. Valjda stoje na lageru predugo. Delala sam pred nešto vremena šatro štrudlu sa nekim kupovnim tjestom kaj delaju Turci. Skoro sam se plakala kak to nije niš bilo dobro. Tak sam se naljutila tada, da sam odlučila isprobati sva brašna dok ne nađem jedno koje valja. Eto danas je bio probni dan i nije ispalo tak loše za prvo brašno. Nije se dalo jako razvuč i malo je pucalo ali šta je tu je. Pojeli smo sve u slast. Oko podneva se pojavilo sunce. Prava raskoš. Malo je propuhivalo ali taman da rasprši preostale oblake. Tako da smo se nastavili igrati vani, otvorili pješčanik i namjestili ljuljačke. A onda me uhvatila žuta minuta pa sam načinila neke nagle zaokrete po vrtu i porazmjestila sve što se dalo ali i počupala dobar dio mente jer puževi golaći ju koriste za topli obrok, a meni ostave gole grane. Tako da sad vidim sa vrata dobar dio cvijeća koje prije nisam vidjela sa te strane. Ma stoput je bolje ovako. Sutra još poravnam i presadim dragoljube i to je to. Ove godine nisam trošila novce na cvijeće jer ga klinci ionako neće paziti, a glupo mi je braniti im sve i svašta, zbog malo mog gušta. Slijedeće godine kad budu više kužili, možda ću se zaletiti i kupiti neke voćke još. Sad imam samo trešnju i mlade vinogradarske breskve koje su premale još za plod ali za koju godinu će biti već rodne. Imam i nešto ribizla, što crnih što crvenih i veliki grm žute maline. A o jagodama da ni ne pričam. Naguštirala sam se danas grijati na suncu ko one bakice po moru, koje u crnim suknjama i debelim đemperima sjede na klupicama uz kuću i griju stare kosti. Jedva čekam more i plažu. Da se mogu leći i odremati koju rundu na najjačem suncu. Da mi se kosti ugriju kako treba. Baš sam toga željna.

- 22:22 - Komentari (17) - Isprintaj - #

11.06.2005., subota

Zima zima, e pa sta je...

- 23:58 - Komentari (15) - Isprintaj - #

09.06.2005., četvrtak

Proročki san (XII dio)

Podigavši glavu u daljini ugleda prekrasnu životinju čija se griva vijorila kako bi on zabacivao glavu, njišteči pri tom divlje i razigrano. Njištao je sve prodornije što mu se više približavao, kao da mu je govorio neke riječi koje je Jul tek sada poslušao pažljivo. Da, bili su to pokliči sreće i veselja zbog ponovnog susreta. Ustao se naglo i potrčao u susret ogromnoj životinji... Uhvatio ga je za grivu i privukao mu glavu na svoj obraz. Tako davno je to činio zadnji put, a osječaj je bio isti, ništa, baš ništa nije se promjenilo. Konj je od sreće toptao nogama na mjestu podigavši zlaćanu prašinu sa puta. Sapi su mu se nadimale od uzbuđenja i napora dugog trčanja. Njištao mu je meko u uho, kao što je činio i kad je bio neukrotivi ždrijebac. Dragao ga je dugačkim nježnim pokretima, gladeći ga oko ušiju pa do vrha njuške. Konj je pri tom pokazivao zube, kao smijući se zajedno sa njim. Napokon je prestao zadihano disati i primirio se malo. Jul ga uze brisati svojim plaštem i trljati kao ručnikom otirući znoj sa njegovih pleća. Bio je neosedlan. Sad je grickao travke kao da se igra, makar se vidjelo na njemu da je žedan ko konj. Dao mu je piti malo ambrozije iz svoje čuturice. Nakon par gutljaja bio je vidno osvježen, sa novim poletom u očima. Skočio je na njega i usmjerio ga od klisure u pravcu slapa. Konj se nerado kretao u tom smjeru ali ga je poslušao. Jahali su tako kasom neko vrijeme, kad je u daljini spazio dugu oko slapa. Sad su već bili nadohvat prolaza. Konj je uporno zabacivao na lijevo ili na desno ovisno o pogodnoj situaciji. Ravno kao da nije želio ići. Jul je znao da nisu na pravom putu ali morao je "odraditi" proročki san i to tamo, baš pod slapom. Tamo je snaga i utjecaj drugih svjetova najjača. Skočio je sa konja pod samom klisurom, potapšao konja po vratu i prišapnuo mu kratku molbu. Poslao ga je na pašu, dalje od sebe. Dalje od slapa i dalje od svojih snova. Kleknuo je na podnožje stijene, blago raširivši koljena, ruke je opušteno spustio u krilo. Tijelo je samo zauzelo najugodniji položaj ispravivši leđa i opustivši ramena. Glava se spustila lagano prema naprijed ali je kičma i dalje bila ravna, jezik je dodirnuo nepce baš iza prednjih zuba. Oči su se koncentrirale u vrh nosa, kapci su pali do pola, u najprirodniji položaj. San je krenuo odmah po namještanju tijela. To je kod njega išlo automatski. Prvo su se plave pare razilazile velikom brzinom, a iz središta je iznicala palača od zlata sa visokim crnim tornjevima. Prozori su joj bili kao mrtvo oko, koje nije gledalo u ništa. Već je bila ogromna i zauzimala je skoro cijelo vidno polje. Opkop je bila tekuća lava i sumporne pare dizale su se na sve strane. Iza opkopa je bilo groblje. Crne rake bile su nemarno raskopane, leševi su ležali čudno razbacani, kao da ih je netko namjerno slagao u te groteskne poze. Koplja zabodena u humke, sa perjanicama crnim kao ugljen vijorile su se na smrdljivom vjetru koji je leševsko natrulo meso raspirivao okolo. Gnjevno lice sa veprovskim očnjacima kesilo mu se u lice vrišteći neku bujicu grubih riječi. Što mu je vrisak bio prodorniji to su se leševi jače grčili u tim čudnim pozama. Kao da ih je bolio taj neprirodni glas. Sad je sve i nebo i zemlja odjekivalo od te kletve koju je zubati bacao oko sebe. Kreštanje ptica zlosutnica bio je odgovor na to. Dolazile su u velikom jatu, crne i goleme. Što su se više približavale to im je lepet krila poprimao buku grmljavine, a kreštanje je odjekivalo kao bujica podivljale vode koja mrvi stjenje i kamenje, rušeči sve pred sobom. Jato je proletjelo nevjerojatnom brzinom i nestalo. Kao da je sa sobom usisalo i ponijelo i vrisak svinjolikog i njegov grubi lik. Polako su se gubili leševi, polako je nestajalo groblja i opkopa sa lavom. Nestalo je zlatne palače i plavi dim je sve ponovo pokrio, a tama ga je zamjenila. Ostala je samo praznina, koja jeste i nije. Ostao je sam u beskrajnoj praznini uma.

- 20:57 - Komentari (22) - Isprintaj - #

07.06.2005., utorak

Konj (XI dio)

Titani su ovaj puta bili pobjeđeni u kratkom roku. I bili su desetkovani. Preživjeli su sad odlazili i sa mržnjom gledali svoje protivnike. Doći će opet, to se već zna. Njihova borba za prevlast trajat će zauvijek. Teško im je prihvatiti da nisu bogovi i da su smrtni. Jako teško... Jul je bio čudno nezadovoljan. Bogovi su odlazili sa poljane, usput kupeći ostatke polomljenih kopalja i odbačene strelice, poneki šljem i djelove perjanice. Ništa svoje nisu željeli tu ostaviti. Odlazili su polako i gordo, kao da su učinili nešto dobro što se tražilo od njih. Ostao je uskoro sam na bojnom polju. Vjetar je pojačavao kako se dan bližio kraju. Da, ko bi pomislio da će tu u bitci provesti cijeli dan, a činilo se kao da traje sekundu dvije. Titansko oružje je nestalo kad su se pokupili, oni preživjeli. Nije ih ostalo mnogo ali znao je da ih ima još i da čim uspiju uzbuniti ostale, doći će ponovo. Možda i brojniji nego sad i bolje naoružani. Nisu oni bili naivni i neznalice, što god bogovi o njima mislili. Oni su vješti kovači, oružari i inventivni u tom poslu. Cijeli svoj život su posvetili ratovanju sa bogovima. Kako tragično, kako su to vrijeme mogli bolje iskoristiti. Sjedio je sam na stijeni, pogleda uprtog u pravcu slapa, tamo negdje gdje su svi kao djeca zakoračili na stazu bez povratka. Možda se rijetki i vrate, on sigurno neće biti taj. Ovo je za njega jednosmjerna karta i dobro da je tako, ne bi mu se dopalo ponavljati ovako besmislen život. Koliko je asurama besmislen toliko je i bogovima, nije neka velika razlika, osim što je povoljnije roditi se u sretnom i bezbrižnom okruženju bogova, a ne u smrtnim raljama vječne borbe. Neke druge su ga stvari sad mučile, njega toliko osjetljivog na i najmanje promjene u načinu snivanja, a kamo li ne na jasne znakove. Morao je nači put za druge svjetove, ne može se ovdje zadržati predugo. Svjesnost, da je na drugim mjestima potrebniji vukla ga je nezaustavljivo. Pitao se samo kako da to izvede i kojim putem da krene. Da li je možda slap i njegove mogučnosti, njegovo riješenje ili je on samo spona dva slična svijeta. Morati će se upustiti u još jedan mučan san otkrovenja, a tako ih je volio izbjegavati. Pažnju mu u djeliću sekunde, privuče neobičan zvuk koji nije pripadao zvukovima ovog mjesta. Oslušne ponovo dobro izoštreći čula. Da, nije bilo sumnje. To je zvuk konja u trku. Odakle ovdje konj, nikada ih nije vidio, nije ni znao za njih do ovog trenutka kratke spoznaje i prepoznavanja. Konj. Sjetio se svega u trenutku. Nekada je negdje jahao jednog posebnog konja. Največeg i najljepšeg od svih njegove vrste. Posebnog konja. Otac mu ga je darovao kad je postao mladić. Davno je to bilo ili je bilo jučer ili sutra, nije više bio siguran, vrijeme se tako kružno kretalo da nikad nije uspio razlučiti u kojem se periodu nalazi. Imao je čudan put i bio je jedinstven. Borac. Bez proljevanja krvi, bez mrtvih, samo ciklički slijed. Sve koje bi poslao na drugi put, bili su izabrani i ne bez razloga. Podigavši glavu u daljini ugleda prekrasnu životinju čija se griva vijorila kako bi on zabacivao glavu, njišteči pri tom divlje i razigrano. Njištao je sve prodornije što mu se više približavao, kao da mu je govorio neke riječi koje je Jul tek sada poslušao pažljivo. Da, bili su to pokliči sreče i veselja zbog ponovnog susreta. Ustao se naglo i potrčavši u susret ogromnoj životinji...

- 12:45 - Komentari (24) - Isprintaj - #

05.06.2005., nedjelja

16 mjeseci

Da da, vreme ide. Ko bi rekao da je već toliko prošlo. Evo par jučerašnjih sličica. Brača Budući vatrogasci ;) Luka i Dawa čekaju da Nyima pukne loptu... Nyima misli da mu netko želi oteti loptu... Dawa na ljuljački, uživa... Nyima trlja nos, bit će ljut... Ovako sve završava, sa brljanjem.

- 14:43 - Komentari (28) - Isprintaj - #

04.06.2005., subota

KOLEKCIONARI

- 00:25 - Komentari (24) - Isprintaj - #

03.06.2005., petak

Božje sjeme X

Asure su dolazile sve bliže i bliže, sad su ih već jasno vidjeti. Bili su ogromni, puno veći od njih, lijepi ali strogi. Lica su pokazivala okrutnost, taštinu i pohlepu. Pohlepu za tuđim. Bili su polubogovi i to ih je vrijeđalo. Željeli su začinjati božje sjeme. Rat im se činio kao jedino riješenje. I tako kalpama i kalpama... Bljeskanje kopalja približavalo se vrtoglavom brzinom. Asure su brzo koračali, srebrnih štitova zabačenih visoko na leđima. Trava se povijala za njima kao brazda koju labud ostavlja na površini jezera i lelujajući zatvarala je upravo pregaženo mjesto. Bogovi su bili spremni. Lukovi su bili napeti, a ruke mirne. Oči su im se suzile u nekom polugnjevu. Mnogi su držali koplja, čiji vrhovi su odražavali narančasto sunce zore, koje se u tom trenu činilo kao plamteča buktinja. Jul je stajao prvi, očiju uperenih u njihovog predvodnika. Znao ga je dobro. Sanjao ga je godinama. Sanjao je upravo ovu scenu, bila je to čista kopija njegove more. Znao je koji je slijedeći korak i trenutak sraza. Znao je kako će se sve završiti ali se nije bojao. Zapravo, nikad se nije bojao, niti mu je taj pojam bio dokraja jasan. Strah je poznavao samo iz snova, a i tada je bio nejasno izražen. Tišina je nalegla oko njih. Sraz dvije vojske bio je zaglušan prasak. Prebijena koplja i odbačene kacige letjele su daleko u vis. Nije bilo ćuti glasa, samo udarci kovine o kovinu. Samo tupi zvuk odsječenih udova koji padaju o tlo. Tabananje nogu ratnika dok su se hrvali u gomili koja se kretala u nekom kaotičnom ritmu i izdaleka izgledala kao stonoga neman, ukrašena zlatnim perjanicama, a naoružana opasnim svjetlucavim bodljama. Jul je prvi dograbio svog ljutog džinovskog protivnika i zavitlao ga nevjerojatnom snagom za koju nije znao da posjeduje. Hudi Biteg je letio kroz zrak kao da ga je netko iz praćke ispalio. Letio i doletio na ledinu, bubnuvši koliko je širok i dug ali digao se hitro i brzo kao da nije pao sa velike visine i zajurio se kao razjareni bik natrag u borbu. Pogodio je Jula u rame kopljem, utjeravši mu koplje duboko u meso. Gurnuo ga na pod i pokušao zadaviti rukama, nalegavši po njemu desnim koljenom. San se brzo odmotavao ali već sad je imao sasvim novi smjer. Nije se poklapao do u tančine. Ostavljeno mu je pravo izbora. To je bila sreća. Izvukao je vješto iz pojasa trorogi bodež i zario ga duboko Hudom Bitegu u prsa. HB je umro u času, široko otvorenih suznih očiju. Tama je prošla kroz njih i životna iskra se ugasila. Tjelo se opustilo i omlohavilo, poprimivši ponovo svoju polubožansku prirodu. Nestajao je polako, od nogu prema gore i na kraju je sam vrh glave ispario u sjajnom plavom dimu. Julova rana je bila duboka ali kako nije poznavao bol, nije ga baš uzbuđivala. Izvukao je koplje iz nje naglim trzajem, odbacivši ga daleko od sebe. Puhnuo je par puta u ranu i ona se zatvorila kao da je nikad nije ni bilo. Titani su ovaj puta bili pobjeđeni u kratkom roku. I bili su desetkovani. Preživjeli su sad odlazili i sa mržnjom gledali svoje protivnike. Doći će opet, to se već zna. Njihova borba za prevlast trajat će zauvijek. Teško im je prihvatiti da nisu bogovi i da su smrtni. Jako teško...

- 23:32 - Komentari (17) - Isprintaj - #