Vidim ja, ništa od vas maratonaca ni za lijek, možda samo za gledati na telki, a i to sumnjam. Pre dosadno je pa čovjek začori nakon prvih pet minuta utrke. Sad kad napucaju naftovod, (a napucat će ga tak i onak, bunili se mi do sutra ili ne, vozili maratone do nedođije ili goli hodali unaokolo) vidjet ćete sve blagodati istoga. More možemo zaboraviti, a ove godine imate šansu napraviti zadnje prave fotke; "kako je to nekad izgledalo". Skupite posljednje čiste oblutke sa vaše najmilije plaže i sprešajte u herbariju vašeg poslijednjeg morskog konjica. Nakon naftovoda, sve te stvari možemo zauvijek zaboraviti. Ono što nas čeka u budučnosti je more nalik na ono sa druge strane Jadrana. Za one koji nisu bili, samo da spomenem pijesak i krastavce ako i njih već nisu pojeli. Tamo više nema ničega. Golo, boso, prljavo, smrdljivo. Voda mlaka do topla, nema osvježenja.
Zašto je političarima toliko važno uvuči se Amerima duboko u njihov smrdljivi šupak? Zašto sve, ali baš sve mora biti rasprodano i uništeno, zašto?!? Koja smo mi mazohistična nacija, koja toliko uživa u patnji svog vlastitog naroda. Ja to ne kužim, baš uopće. Ni najmanje. Ništa. Nula.
Sad već rijetki orangutani se busaju u prsa i viču; imamo svoju državu, svoj na svome i slične kretenske izjave. Malo ih je al su jaki i oni nam kroje sudbinu. Zašto ja moram živjeti u Njemačkoj, kad bih najradije bila doma sa svojima najdražima? Zašto nije bilo posla za pametne i marljive? Ja hoću natrag, hoću doma, hoću mami i tati. Na kraju krajeva. Zašto moja djeca moraju odrasti u stranoj negostoljubivoj sredini? Ma, glupa pitanja bez odgovora. Samo nek mi se netko usudi reči da sam mogla i tu ostati. Mogla sam, naravno da sam mogla ali moja djeca više ne jedu neke stvari jer su ih predugi period, prečesto jela. Tako ni jedan roditelj ne zamišlja život svog djeteta, e pa zato sam otišla. Samo zato.
|