Bugenvilija

30.07.2005., subota

Pasja vrućina

- 19:26 - Komentari (34) - Isprintaj - #

29.07.2005., petak

Treći pokušaj

- 14:59 - Komentari (25) - Isprintaj - #

17.07.2005., nedjelja

RADNO VRIJEME

Crkoh! Danas je kraljevskih 31 u hladu. Digli su me na ho-ruk u 8,00. Huljski do bola, al ajde. Najgore što sam onako mamurna i bauljava, morala zabavljati Nyimu dok sjedi na zahodu, a to je krajnje mukotrpan rad i za nekog ko je već popio kavu/čaj ili slično, a kamoli ne za mene, groznog jutarnjeg mrguda. No da. Tako sam pjevala neke nesuvisle pjesmice, sve u nadi da će djetetu potaknuti probavu i razdražiti crijeva, a meni ubrzati odlazak u krevet. Na žalost ništa od kreveta. Sunce se već od jutra razmahalo i podivljalo, tako da je u pol 9 bilo 24 stupnja, a još se rosa nije digla, fino, baš za moja plućica na kiselo. Mališa je nakon uobičajenog zapišavanja poda u kupaoni, pokakio mali brabonjčić i silom htio dole. Znala sam da nekaj ne štima al reko dobro, bu poslije nastavak. Taman ga obučem u punu ratnu spremu i ubacim u krevet. Onesvjestila sam se prije neg sam dodirnula jastuk, a kroz san čujem kako on nastavlja tiskati. Dovraga i bestraga, sad navrat nanos, sve dole i njega na produžni. Još pola sata. Pošizila sam načisto. Za to vrijeme se probudio brat blizanac i zahtjevao svoje, presvlačenje, maženje, flašicu, ne nužno tim redosljedom. Dok sam maknula sve što se može u zahodu krivo iskoristiti od četke za zahod, do toalet papira, već je urlanje iz sobe poprimilo neslušljive razmjere. Trk po njega pa sa njim natrag, da ovaj seronja ne zvizne sa školjke, pa simultano zabavljanje, pjevanje i presvlačenje sve u jedan mah. Pa oped jednog u igraonicu sa flašicom sviježeg mlijeka, dok drugi još čući na školjki i bjež natrag i to sve trkom, a još si ni zube nisam oprala. Posranac se napokon odlučio tiskati, jer se do sita naigrao praznim rolama od toalet papira, pa sad može i nekaj drugo delati. Kvar recimo. Ubacih i njega u igraonicu ne bi li se napokon oprala i odjenula jer sam sve vreme gola i raščupana jurila stanom. Dakle koja koma, samo buđenje i oblačenje trajalo je sat i pol. Sad mi više ni do čaja nije. Sam da me svi ostave na miru i odu nekamo na 4-5 godina. U srijedu idemo na more, do onda moram i sav veš oprati i popeglati...hm...ili makar složiti. Tri ture sam odvalila, evo zadnju pred pola sata. A kičma mi puca po šavovima. Taj veš me uvijek dotuče. Jednom mi je rekao, moj srećom bivši šogor, - Znaš to ti je pičkin dim za napraviti, kaj ti je to kad samo moraš staviti veš u mašinu i ona sama pere i žmiče, ti poslije sam izvadiš oprano i objesiš. Je reko, to imaš potpuno pravo, to je zaista pičkin dim, ali to isto netko mora napraviti, ne bu se sam smjestio u mašinu, stavio prašak, namjestio program, izvadio iz mašine, odnio na terasu, objesilo, pokupilo i složilo. Ma kaj ti je to..., veli on, to ti ja levom nogom napravim, je, velim ja i ja bi to tak kak ti, levom nogom, da to delam jednom godišnje. I još ga pitam, a kaj bi ti više volio da ti žena pere sa rifljačom (ko Mare ), na potoku, pa da joj priznaš da je neki klinac napravila po doma, jer ak pere mašina ona nije niš napravila. I ništa više nije reko. I bolje jer bi ga po njonji puknula. Toga sam se baš jutros sjetila kad sam se sa tim silnim vešom zezala. Uzme vremena, a onda mi moji patuljci još prolaze ispod i to sa raširenim rukama, jer to je nova fora. Mokar veš dobro osvježi čovjeka, a posebno ak ima ruke sa kojima je prvo gnječio ribizle, a poslije ih pohao u pjesku. Sreća da je ta tura bila bordo, pa se ne kuži gdje su prošli. Dan je bio jako težak što se jasno odražavalo na zločestoći bandita. Danas su učili kako se popeti na šesterokutnu stolicu od bambusa i dohvatiti neke zabranjene stvari sa stola na balkonu i kako se sa stolice prebaciti na ležaljku. Mogu reči da je bilo uspješno. Dobili su batine i jedan i drugi i to samo kad su pali sa stolca za kojeg sam im objašnjavala da je zabranjeno penjanje jer će pasti. Druga aktivnost je bila, zaletiti se friško naučenom vještinom trčanja za koju još nisu savladali kočenje i provaliti tati u radnu sobu. Ali to nije sve. Fora je onaj koji uspije u tom poduhvatu napraviti više kvara. Na meti je zabranjeno klupko žica (sve su uštekane u struju ili u kompijuter ili bogtepitaj gdje) i veliki gumb koji baca plavo svjetlo, za koje je tata rekao: ne ne, popračeno mahanjem kažiprsta. Dvaput su provalili, a jednom stisnuli gumb i držali ga stisnutog dok tata nije dobio mlade. Poslije se čulo psovanje i jaukanje iz radne sobe jer mašina nije htjela startati. O da. Tatini sinovi. Ne znam koji je to bio ali jedan će sigurno biti inžinjer elektrotehnike na tatu, a jedan namčor na mamu. Pokušavala sam šivati neke stvari na ruke dok sam pazila djecu na terasi. Ne smijem ih ostaviti same duže od 10 nano sekundi kad su ovako u spidu, a koji put je i to riskantno. Sva sam se izbola iglom, a sašila nisam ništa. Dobro jesam, ono malo na mašinu kaj sam šila još jutros nakon šatro jutarnje toalete. Ali ovo na ruku, niš. Sve će ostati za zadnji dan, a to mrzim jer mi se to dešava svaki put. Uvijek nekaj zaboravim, pa mi to ostane za pet do pet. Već sam mislila zvati upomoć, a onda se sjetim spasonosne metode, upalila sam telku i dvd i ubacila debilanijuse. Klinci kad su čuli prvih pet taktova teletabisa, sve su bacili iz ruke i jurnuli na vrata da vide jesu li dobro čuli. Ne mogu u sobu sam tak, imam rešetku na vratima inače bi trčala za njima nutra van, a tak baš luda nisam. Ovak su visili na ogradici blaženo telećeg smješka i nisu se borili rukama i nogama dok sam ih smještala u kolica. Kaj bih ja bez teletabisa? Niš, poludila bih već davno, ovak kad skužim da sam na rezervi, ubacim dvd i svi sretni i veseli. Klopaju bez igrajmo se pljuvanja u dalj i sličnih igara koje su specifične za tu aktivnost. Tada ih nehumano uzimam jednog po jednog, bacam u kadu i tamo razodjevam, sve u nadi, ne bi li što manje pijeska bilo prosuto po podu, a što više u kadi. Tuširam u skoro hladnoj vodi jer to je jedini način da ih održim u uspravnom položaju, ak pustim toplu vodu, oni sjednu u kadu i nemre ih bogotac više van izvuć. Nakon takve torture svaki dobije po flašicu kozjeg mlijeka i laku noć. U 8,00. Kako se osjećam nakon 12 satnog radnog vremena? Osjećam? Što je to?

- 21:37 - Komentari (44) - Isprintaj - #

15.07.2005., petak

Ljetovanje na drugi način...

Dobar način kako provesti ugodan i koristan odmor je i nešto ovako, preporučam najtoplije: CHAN BUDIZAM - ZENYOGA - KEMPO Svake godine krajem kolovoza i početkom rujna Budistički centar iz Zagreba održava međunarodni seminar iz chan budizma, zenyoge i kempa u Orebiću na poluotoku Pelješcu. Ovaj seminar ima neprekinutu tradiciju održavanja od sredine osamdesetih, tako da će se ove godine održati po dvadeseti puta. Svi do sada održani seminari imaju nešto zajedničko, ali svaki je od njih i poseban i drugačiji i neponovljiv. Živjeti zdravo, opustiti um i tijelo, naučiti nešto novo o sebi, ispitati i pomaknuti granice svojih sposobnosti, družiti se i komunicirati s drugima na nov način, razmijeniti iskustava s ljudima sličnih ili istih interesa koji dolaze iz različitih područja života, biti u okruženju koje podržava naša pozitivna nastojanja, prekrasna priroda, potpuni odmor od uobičajenog načina života, sve su to razlozi zbog kojih ovaj seminar ne treba propuštati. Osnovna ideja seminara je u razvijanju dubljeg razumijevanja međudjelovanja uma i tijela, uspostavljanju unutarnjeg sklada i otkrivanju naše prave prirode, i to kroz discipline tso-chana (zen meditacije), zenyoge i kempa. Kao i dosadašnjih godina i na ovom će sudionici uglavnom biti članovi naših grupa i dojoa iz Hrvatske, Slovenije i Njemačke, a dobrodošli su i svi ostali koji nam se žele pridružiti Praksa i program Dnevni program počinje već prije doručka, a nastavlja se prije i poslijepodne. Svaki se dan triput vježba yoga, tri su meditacije, i po jedno predavanje iz budizma i trening kempa. Praksa zazena na seminaru uključuje meditaciju u sjedenju i hodanju te pojanje sutri. Svakodnevna predavanja o chan budizmu razmatraju neka od pisanih djela velikih majstora ove plodne tradicije i pokazuju releventnost načela koja oni iznose i u današnjem, suvremenom životu. Program yoge pored općih satova uključuje i one posebne na kojima se izdvajaju i obrađuju njeni pojedini vidovi kao što su dijagnostika, masaža ili vježbe disanja uz detaljno objašnjenje njihova djelovanja na tijelo i um. Poseban program yoge namijenjen je polaznicima učiteljskog tečaja. Program kempa pruža mnogo prilike za učenje novih tehnika i sklopova pokreta, poznatih kao kata kojima je cilj razviti zdravo i uravnoteženo tijelo te usvojiti kreativan način nošenja s raznim vrstama sukoba i napetosti. U kojoj se mjeri želite uključiti u aktivnosti seminara ovisi prvenstveno o vašem osobnom interesu i mogućnostima. Vrlo je važno ne precijeniti, ali niti podcijeniti svoje sposobnosti kada je u pitanju ritam i intenzitet dnevnih aktivnosti u kojima ćete sudjelovati, a program je oblikovan tako da se u njega mogu uključiti i potpuni početnici, ali i oni iskusniji i napredniji praktičari. Što očekivati I pored intenzivnog programa ostaje dovoljno vremena za odmor i osvježenje u kristalno čistom pelješkom moru i hladu stoljetnih borova. Naše dugogodišnje iskustvo u održavanju seminara je pokazalo da je ovakav aktivan odmor neusporedivo učinkovitiji od onog uobičajenog. Ova vrsta aktivnosti vodi obnavljanju i ujedinjavanju energije te otpuštanju i onih najdubljih slojeva napetosti kojih obično nismo ni svjesni. Seminar nam daje priliku da ponovno otkrijemo svoje tijelo od kojeg smo se zbog često neodgovarajućeg načina života otuđili, i da prema njemu uspostavimo mudriji odnos i steknemo nove i zdrave navike. Međutim, najvažniji i presudni činilac o kojem ovisi i naše tjelesno i mentalno stanje je naš um. Ukoliko jedno od osnovnih načela zazena, ono o držanju uma i tijela zajedno, uspijemo prenijeti u ostale discipline i aktivnosti, tada će odmor zaista biti potpun. Međutim, otkriće i primjena toga načela može imati mnogo dublje i značajnije posljedice na naš cjelokupni život, od odmora samog. Voditelji Seminar će voditi Žarko Andričević i ostali učitelji iz naših dojoa. Žarko Andričević već više od dvadeset godina podučava borilačke vještine, yogu, budizam i budističku meditaciju. Osnivač je Dharm loka budističke zajednice, prve takve zajednice u Hrvatskoj i Budističkog centra u Zagrebu u kojem i djeluje kao učitelj. Učenik je chan majstora Shifu Sheng-Yena i jedan je od njegovih dharma nasljednika. Svi ostali učitelji na seminaru su također iskusni praktičari s dugogodišnjim iskustvom u podučavanju. Hrana i smještaj Glavno mjesto okupljanja je pizzeria "Lenga" u kojoj je organizirana vegetarijanska prehrana za sve sudionike seminara. Smještaj je u obližnjim privatnim kućama, dok se program seminara odvija u dvorani koja se nalazi u zgradi Općine. Dva poslijepodneva provest ćemo u prirodi - jednom na pješačkoj turi, a drugi puta u sasvim drugom elementu - u moru, na poludnevnom izletu brodicom po Pelješkom kanalu. Malo linkova za pogledati o detaljima i sl. Zenyoga Slike sa seminara Podrobnije o seminarima

- 13:21 - Komentari (25) - Isprintaj - #

14.07.2005., četvrtak

Robinzonijada

Evo, to su slikice našeg apartmana koji nas čeka na tom čarobnom mjestu ispod Ilije. Pogled sa svih strana i iz nutra sa terase van i okolo. Idealno za male pingvine jer je plaža na 25 koraka, a more na pljucomet. Kad stignem, napraviti ću cijelu seriju fotki, bliže i dalje okolice i sveg zanimljivog raslinja i svih domačih i divljih životinja, posebno križara, poskoka i crnih udovica, morskih pasa i mačaka i još koješta što uspijem poloviti. A naravno i nešto blogerica i blogera koje imam u planu obići i ići sa njima na kupanje, a neke i neki će mi doći u posjete. Nadam se dobrom tulumarenju. Idem sad, imam posla preko glave. Pusa...

- 22:37 - Komentari (11) - Isprintaj - #

11.07.2005., ponedjeljak

Velika seoba naroda...

evo još par sličica, a Bestijici preporučam da nikako ne uvečava treću sliku ;)) Spremam se na more. Sad sam u fazi zapisivanja, što mi sve treba i ne treba za tu veliku seobu naroda. Kad se sjetim koji je posao predamnom, sva se naježim uzduž i popreko. Prvo sam krenuula iz vana prema unutra. Daklem iz vrta. Sad istina svakodnevno ljeva glupa kišurina ali to nikako ne znači da će se taj trend i nastaviti. Ja još uvijek očekujem ono obečavano suho i jako vruće ljeto. Pa sad ak mi odemo, a nastupe paklenske vrućine, ode moje cvijeće i drveče vrit, a to nikako ne bih željela. Zato moram napraviti neki razvodni patent u vrtu, da mi se sve lijepo polako navodnjava, dok mene nema. O tome još moram dobro razmisliti jer nemam za iskeširati 147,90 eura za kompletnu instalaciju navodnjavanja vrta. A i zašto bi kad imam svoje prokušane patente. Ove godine samo želim to malo usavršiti jer nisu baš ugodni oku ili bolje rečeno, grozno izgledaju svugdje popikane plastične flaše od litru i pol i to naopako, čepom u zemlji. A i kad zapuše orkansko nevrijeme, odnese te boce susjedu, a to mi nije bio cilj. Onda moje bilje koje je po kući, ima ga sva sila. Pa akvarijske ribice. Dobro, za njih imam tablete koje se sporo tope i traju oko mjesec dana, to bi trebalo zadovoljiti ovu grupicu (tri) riba. Sreća da nemam papigu i daždevnjaka, to bi bio veći problem za ostaviti. Onda imam pauka križara na kuhinjskom prozoru. Hm...možda da mu samo ostavim prozor odškrinut, pa da što uleti uleti ili da mu montiram hranilicu sa živim muhama koje će mu svakih 5 dana uletat u mrežu. Mislim da s obzirom kak je debeo, može uredno preživjeti i bez hrane, svinja jedna na muhama mesaricama ugojena. Prezimil je cijelu zimu na kruhu i vodi, a sad je tak debel, da samo čekam čas kad će se raspuknuti. Mislila sam ga prvo voditi sa sobom ali mislim da to nema smisla jer na Pelješcu sigurno ima sva sila pauka i samo im on tamo fali, gospon Njemac. Osim toga nije baš ni zaslužio da ide na more. Kuća mi je zadnjih tjedan dana puna muha, a on samo spava po cijele dane u kutu prozora. Stavila bi ja njegovu sliku ali Beštijica me zaobilazi u luku otkad sam stavila slike njegovih kompića iz vrta. Dobro, sad smo cviječe i menađeriju recimo riješili. Sad dolazi na red sva sila sitnih neophodno potrebnih stvari ili nježno rečeno, rasuti teret. Tu spadaju od ukosnica preko zatvarača otvorenih štekera, pa do tableta protiv komaraca, noževa za gulenje krumpira bez kojih nikamo na put, japanskih noževa za fino kosanje povrća, drvene radne daske, krema za sunčanje tristo komada, pa kvačica za veš, bez kojih ni na zahod ne idem...pa igle, konca, gumica za kosu, homeopatskih ljekova, čepića za skidanje temperature, pa do blogtepitaj čega sve ne. A o pakiranju da ni ne pričam, prvo izvadim i otvorim kofere, a onda prebacujem iz ormara direkt u kofer, to je zapravo najmanji problem. Odmrznuti i oprati frižder, pobacati sve one krumpire koji su pali iza ormara ili se otkotrljali pod njega jer ako ostanu dan samo, sami u kući, odmah počnu truliti i raspadati se uz užasan smrad na kojeg ni muhe ne idu, a kad sam ja doma i nađem u čiščenju neki zalutali primjerak, on je uredno mumificiran i kao takav potpuno bezopasan po okolinu. Strašna stvar je što imam zbog blizanaca od svega po dva, dva krevetića, dva madraca za krevetiće, dvoja kolica, a da ne pričam o njihovoj duploj garderobi i ručnicima i cipelama i kanticama i lopaticama i vlakičima i medekima, jeza me prođe. Sreća je što nemamo i dva psa, neg sam jednog, malog. Nema mi gore stvari nego doći sa mora ili od nekud već, a stan u totalnom rasulu, ali zato volim doći u mirišljavi čisti stan u čijem frižderu spava makar jedna hladna piva. I tu nije kraj, jer treba spremiti i hranu za put, pa sve što sam uredno složila na ogromnu hrpu usred dnevne sobe, nježno prebaciti u auto, a pri tom paziti da ostavim mjesta i za djecu, muža sebe i psa. Auto je velik ali ni jedan nije dovoljno prostran, a da ću ja u njemu ostaviti praznu ijednu mrvicu prostora. Ako treba ponest ću i radijator na struju samo da pokrpam praznu rupu. Makar to mi se još nije desilo. Sreća je da ne idemo na kampiranje jer bi onda zasigurno morali ponjeti i mrtvački sanduk za na krov, a tako ga mrzim puniti i prazniti. Nakon toga iz kreveta vadim djecu, oblačim i predajem u ruke dragome koji je do tada bio zaključan u špajzi, da mi se ne mota pod noge. I možemo krenuti... E tako vam je to kod mene, a kako je kod vas?

- 23:25 - Komentari (58) - Isprintaj - #

09.07.2005., subota

XIII (Božje sjeme)

Jato je proletjelo nevjerojatnom brzinom i nestalo. Kao da je sa sobom usisalo i ponijelo i vrisak svinjolikog i njegov grubi lik. Polako su se gubili leševi, polako je nestajalo groblja i opkopa sa lavom. Nestalo je zlatne palače i plavi dim je sve ponovo pokrio, a tama ga je zamjenila. Ostala je samo praznina, koja jeste i nije. Ostao je sam u beskrajnoj praznini uma... Naglo je otvorio oči. Mrak je bio oko njega, dubok i mek. Svjetlile su samo zvijezde visoko iznad njegove glave. Vlaga i svježina, dolazile su u pramenovima od slapa. Noćni leptiri veliki kao otvoren dlan, nježno su prhutali oko njega, nečujni u svojoj prašinastoj odori. Negdje iz daljine, čuo se glas ćuka. Ponavljao je svoj plačni zov u jednakim vremenskim razmacima. Slavuj je baš razvijao pjesmu, tu kao njemu iza leđa, iz obližnjeg grma. Pjevao je zanosno i izvijao glasom, sve više i više da bi nakon najvišeg tona počeo silazno uzbuđenje koje je dominiralo pjesmom. U jedan tren prestao je pjevati kao da čeka odgovor, a onda je nastavio dramatično, promjenivši tonalitet. Jul ga je slušao sa posebnom pažnjom, on je na neki način bio dio sna, makar je meditacija proročkog sna, bila iza njega. Slavuj mu je nešto važno objašnjavao, morao se koncentrirati na to. Spustio je ponovo glavu na prsa i zatvorio oči. Slušao je punom pažnjom. Pred njim su se pojavile plavičaste planine, obavijene gustom borovom šumom. Borovi su bili visoki i ravni, kao da tamo nikad ne puše vjetar, svi su bili isti. Iza gorja protezala se dolina presječena velikom rijekom, a u daljini bilo je more. Tamo na morskoj obali čekao ga je veliki brod. Posadu je činilo ćudno društvo. Bili su mu nejasni i nije se fokusirao na njih. Na brodu je bila škrinja, zavezana lancima i zakraćunata sa devet lokota. Na največem lokotu bio je ugraviran konj. Prepoznao je taj pečat. Sve se zamračilo, slavuj je prekinuo pjev. Otvorio je ponovo oči, a pred njim je sjedio slavuj. Nagnuo je glavicu i znatiželjno ga promatrao. Jul izvadi iz njedara ćuturicu i uspe kap ambrozije slavuju u kljun. Slavuja obavije nježna svjetlucava maglica i upije se u njegovo tijelo. Slavuj kimne glavicom kao u znak zahvale i odleti u slap. Konj ga je zvao mekim njištanjem iz mraka. Jul se digne, otrese kapljice rose sa plašta i pohita konju u susret. Potapša ga po plećima i pri tom mu prišapne par riječi. Skoči mu na leđa i zajedno se otisnuše u noć. Pustio je konja da ga vodi. Njihovi su se putevi, ovaj puta poklopili. Bar za neko vrijeme. Planine su se nazirale u daljini, kao ružičasta vrpca na horiontu. Jahali su u susret jutru. Trava je bila visoka i vlati su bile oštre kao mačevi. Konj je nakon nekog vremena imao izranjane sapi, kao da ga je netko išibao. nigdje nije bilo ni puta ni staze, morali su izabrati najbolji smjer da skrate maksimalno taj negostoljubivi kraj. Čim bi sišao da konju obriše sapi, na njih su navalile velike muhe koje su pikale otrovnim žalcima, nakon kojih bi ostali crveni plikovi, bolni i svrbljivi. Konj bi od njihovih ugriza pobjesnio i slina bi mu se zapjenila u žvalama. Lupao bi mahnito nogama i njištao ko bijesan. Zato više nije silazi, već su jahali što su brže mogli, da za dana dospiju što bliže planinama. Jul je tiho pjevao, neku ljekovitu pjesmu na konju nerazumljivom jeziku. Od pjesme zacijeljivale su tek otvorene rane na konjskim nogama i nestajale bez tragova. Jul je ipak odlučio prespavati noć, baš tu na toj zloj travi jer je želio da sutra za dana jašu kroz šumu. Zaustavio je konja ne prestajući sa pjesmom, muhe su zujale bijesno kao da ne mogu doći do njih, kao da ih priječi nevidljivi štit. Pojačavao je pjesmu koja je prerastala u svilenu nit koja se lagano uplitala sama u sebe tvorivši prozirnu meku kupolu, svugdje oko njih. Jul prestane sa pjesmom, a njen zvuk je neprestano rezonantno odzvanjao oko kupole, štiteči ih od vanjskih zlih utjecaja. Na oštru travu rasprostro je svoj plašt koji se sam razvuče na dimenzije kupole. Konj legne na njega, a Jul mu kapne kap iz ćuturice. Konj ga zahvalno pogleda i kratko zarza prije nego li spusti glavu na stranu i duboko zaspa. Jul se također ispruži i utonu u okrepljujuči san.

- 22:17 - Komentari (35) - Isprintaj - #

08.07.2005., petak

Ovo ljeto nešto drugačije...

Odlučila sam promjeniti stil. Dosta mi je hlača i traperica, bluzica i košula. Evo što sam našla:

- 15:21 - Komentari (34) - Isprintaj - #

06.07.2005., srijeda

Molitva za dug život Njegove Svetosti Dalai Lame

. . . OM SVASTI Skupu neizrecivo ljubaznih učitelja, sadašnjih i prošlih - tom čudesnom plesu tijela, govora i uma nebrojenih Buddha koji ispoljava se prema duhovnim dosezima aspiranata, dragulju ispunjenja želja, izvoru svih vrlina i dobrota - vama darujemo svoje molitve uz gorljivu predanost: Neka Tenzin Gyatso, zaštitnik Zemlje snjegova, živi stotinu eona. Obasujte ga blagoslovima tako da njegove se težnje ispune bez zapreke. Skupu svih meditacijskih božanstava što ispoljavaju se kao nebrojene mandale i božanska bića - tim čarobnim oblacima neokaljane, savršene mudrosti koja doseže najudaljenije kutke prostora vrhovne stvarnosti - vama darujemo svoje molitve uz gorljivu predanost: Neka Tenzin Gyatso, zaštitnik Zemlje snjegova, živi stotinu eona. Obasujte ga blagoslovima tako da njegove se težnje ispune bez zapreke. Svim pobjedonosnim Buddhama u tri vremena deset moći koji gospodari su čak i bogovima, i čije odlike savršenosti izvor su svih samilosnih činova za dobrobit neizmjernog oceanskog područja osjetilnih bića, vama darujemo svoje molitve uz gorljivu predanost: Neka Tenzin Gyatso, zaštitnik Zemlje snjegova, živi stotinu eona. Obasujte ga blagoslovima tako da njegove se težnje ispune bez zapreke. Skupu svetog učenja predstavljenog u Tri Vozila, uzvišeno spokojne, dragocjene riznice prosvjetljenja, savršene, nepromjenjive, vjećno dobre, i slave svih vrlina, koje doista oslobađa bića iz patnji tri svijeta, vama darujemo svoje molitve uz gorljivu predanost: Neka Tenzin Gyatso, zaštitnik Zemlje snjegova, živi stotinu eona. Obasujte ga blagoslovima tako da njegove se težnje ispune bez zapreke. Svim članovima prosvjetljujuće, plemenite duhovne zajednice, koji nikad ne napuštaju istinski oslobađajući dijamantski grad, koji posjeduju oko mudrosti koje izravno razlučuje duboku istinu i najvišu vrijednost uništavajući sve tvorevine cikličnog postojanja, vama darujemo svoje molitve uz gorljivu predanost: Neka Tenzin Gyatso, zaštitnik Zemlje snjegova, živi stotinu eona. Obasujte ga blagoslovima tako da njegove se težnje ispune bez zapreke. Skupu junaka i dakinki, nebeskih bića triju svjetova, što javljaju se u najvišim nebima, na svetim mjestima, i na mjestima spaljivanja, i kroz kreativnu igru u stostrukim iskustvima blaženstva i praznosti podržavaju praktičare u meditaciji na izvrsnoj stazi, vama darujemo svoje molitve uz gorljivu predanost: Neka Tenzin Gyatso, zaštitnik Zemlje snjegova, živi stotinu eona. Obasujte ga blagoslovima tako da njegove se težnje ispune bez zapreke. Oceanu zaštitnika obdarenih očima savršene mudrosti - moćnim čuvarima i prenositeljima učenja koji bez iznimke nose čvor kao simbol svoje zakletve "Držaču Vajre" - vama darujemo svoje molitve uz gorljivu predanost: Neka Tenzin Gyatso, zaštitnik Zemlje snjegova, živi stotinu eona. Obasujte ga blagoslovima tako da njegove se težnje ispune bez zapreke. Tako ovoj skupnosti izvrsnog, nepogrešivog utočišta, molimo se da moću ove molitve izražene iz srca ispunjenog gorljivom predanošću i poniznošću, neka tijelo, govor i um jedinstvenog iz Zemlje snjegova, preuzvišenog Ngawanga Tenzina Gyatsoa, budu neuništivi, nepromjenjivi i neprekidni; neka živi bez promjene stotinama eona, sjedeći na dijamantskom prijestolju, nadilazeći propadanje i uništenje. Ti draguljno si srce što obuhvaća sve samilosne, dobrotvorne činove; O, najhrabriji, nosiš na svojim plećima teret svih Buddha u beskrajnim prostranstvima. Neka sve tvoje plemenite težnje budu potpuno ispunjenje. Putem ovog neka nebeske dveri sretne ere budu otvorene vječno kao izvor olakšanja i odmora za sva bića; I neka sretni znakovi dosegnu vrhunac postojanja i oslobođenja, dok sveta učenja cvjetaju kroz sva vremena i sve svjetove. Neka potok nektara iz blagoslova "Držača Lotosa" uvijek proniče u naša srca i hrani ih snagom. Neka te obradujemo darovima predane prakse, i neka dosegnemo obale savršenog, samilosnog djelovanja. Kroz blagoslove presjajnih Buddha i Bodhisattvi, kroz nepogrešivu istinu zakona uvjetovanog nastanka, i kroz čistoću naših gorljivih težnji, neka svrhe moje molitve budu ispunjene bez zapreke. Engleski prijevod Dr Thupten Jinpa Langri. Preveo i priredio Hokai D. Sobol - Mandala, 2000. Tekst u cijelosti preuzet sa: mandala.hr

- 14:15 - Komentari (20) - Isprintaj - #

05.07.2005., utorak

Moje posvojeno mače...

- 23:36 - Komentari (22) - Isprintaj - #

04.07.2005., ponedjeljak

17 mjeseci sa nevremenom i gostima...

Danas klinci imaju 17 mjeseci.Svak po 13 zuba. Tu računam i onaj gornji desni očnjak...13 kila. Nogu broj 23. Pa je zaključak da su poprilični komadi za svoje godine, tj. mjesece. Evo par boljih sličica u moru slika, koje majka revno producira svaki dan. Dawa, nježna ptičica: Nyima gleda kako napraviti u što kraćem roku, što veći kvar: Onda malo pokušavamo biti veliki, pa se penjemo i padamo sa ležaljke: Gledamo gdje su mali kamenčići, da ih strpamo u usta i obilno zalijemo čajem: Dok nitko nije gledao, pojeli su par trešanja zajedno sa koščicama. Sreća da je trešnjica mala pa se lako dođe do ploda. Pravo džepno izdanje. Jučer smo imali goste. Bio nam je Lamica i zajednička prijateljica Bayasaa sa djecom, malim Nomunbilegom, kojeg i majka radije zove Nomuna i Nomundari, koja također ima nadimak Nomuka. Ja priznajem da imam izvjesnih problema kad pokušavam dozvati bilo koga od njih i iskreno mi je drago što nije bio i njen muž jer bi ionako sa svojim imenom Munkhbaatar, zakomplicirao kompliciranu situaciju. Mali je cakani, pišmoljčić od 9 mjeseci. Dobar i druželjubiv klinjo koji ni jednom nije zaplakao, već se milo smješio sve vreme, a onda je u jednom momentu samo zakolutao očima i začorio. Nakon klope. Ali nije bio jedini. Nomuka je željela pogledati neki od naših dječjih DVDeova, pa se odlučila nakon duge borbe za Trnoružicu. Uskoro joj se pridružio i Lamica, misleći da je to bogtepitaj kaj, a ovo je rezultat. Kad je došla, Bayasaa me upitala da li sam još oblačila djecu u one brokatne dolamice i kako sam vezala pojas. Rekoh, pa nisam baš, bila grozna vrućina, kaj da ih mučim, a onu krpicu sam skinula. Da koju krpicu, pita ona. Pa reko onu kaj je tvoja svekrva sašila onak divljački da sam ju jedva oparala, sa leđa dolamice. Ona me gleda i smije se. Ne, veli, to mora tam biti, to je za sreću i da djete naraste veliko. E jebi ga, kad sam neuka i ne poznajem mongolske običaje. I sašila ja natrag, a što drugo? Pa ne želim valjda da mi djeca budu nesretna i ostanu mala? A sad nešto za znatiželjnog Jezdimira Uskokoviča , glavom. Kad budeš putovala u te krajeve, svakako da znaš kako izgleda ambalaža proizvoda kojeg ćeš izbjegavati u širokom luku. Sliku sam nazvala 10 gr, zato jer je to jedino kaj kužim kaje. Ovo je zadnja strana, poznatog putrenog čaja i uputstvo za upotrebu. Ima i na engleskom, skoro... Danas je tlak u podrumu, a moja glavobolja ne jenjava od jutra. Ovo je kulminacija dana:

- 22:20 - Komentari (34) - Isprintaj - #

02.07.2005., subota

ŠATRO MAČO

- 23:09 - Komentari (35) - Isprintaj - #

01.07.2005., petak

Znatiželjan stvor

Kamen je bijel kao posut sitnim rupicama i nagrižen kiselim kišama. Ponegdje se vide koncentrične tvorevine suhog lišaja koji kao da je mrtav, da bi se na prvoj kiši proširio za još jedan krug. Sad nije bilo tako. Zrak je titrao od silne jare, isijavajući dah kamena. Grmače su bile pobacane u nepravilnom nizu kao da ih je ljuto il nervozno dijete zavitlalo daleko od sebe. Između se kočoperila žilava polusuha trava, koja je nekim čudom još zadržala zelenkastu boju. Svako toliko, iz nekog kamena iz nevelike škrape, iznikla je divlja šparoga i izvitlala svoje elegantno tijelo u nemoguće smjerove, zamotavši se često sama oko sebe i ukočivši se u toj grotesknoj pozi. Njeni opasnim trnjem zaštičeni cvjetići, blještali su na podnevnom suncu. Cijeli je kraj odisao debelim jakim mirisom kadulje u cvatu, smilja koje svojim zlatnim glavicama pozdravlja vručinu i širi svoj aromatičan slatki vonj. Gušterice velike i smeđozelene, išaranih tjela kao da tim šarama žele naglasiti neki samo njima jasan smisao, lijeno se kočopere na skoro glatkim površinama velikog bijelog zida, koji čas kreće, čas kao nestaje u ništa u toj dolini nepredvidljivih zakona. Čvorugavo drvo drače, koči se na blagoj uzvisini, jasno nam dajući do znanja da je nebo i škrta zemlja izravan krivac za njegovu prividnu ružnoću. Kad se korača tim krajem, oprez je dobar drug. Što li se sve da naći i iznaći u tim zakučastim svjetovima. A baš često i oni drugi tebe nađu baš kad si ih najmanje želio susresti. Tako kad se kroči, uvijek je dobro sa sobom imati štap, jedan je sasvim dovoljan i njime blago lupkati o okolno grmlje da se potjeraju guje i zmijurine koje se sunčaju na kamenju ili spavaju u guštari na svojim jajima. Jednom tako, a bilo je to davno, davno, još kad sam bila mala djevojčica, idem ja tim krajem u potrazi za zanimljivim predmetima koji se uvijek mogu naći u velikom broju. Malo je reći da tu spadaju i stare već davno zahrđale konzerve graha ili mesnog doručka jer kad si dijete sve te stvari imaju drugačije lice i druge priče pričaju. Krš kojeg pamtim počinje već u dvorištu, a nastavlja se u neprekinutom slijedu baš do mora, koje je iza brda i planina i do tamo nikad nisam stigla. (pješice) Mladih škorpiona je bilo ispod svakog kamena ispod svake stijene, pa često i ispod kreveta ili jastuka. Ničega se nisam bojala, moj istraživački duh mi to nije dozvolio. Idem jednom tako sama, a uvijek sam i bila sama, slabo je bilo sa društvom za igru, pogledati nakon jedne obilnije kiše koja su prava rijetkost u tom kraju, jednu vrtaču, da nije se štogod iznjedrilo od prošli put. Skačem kao divokoza preko oštrog i špičastog kamenja, a to je bio i štos. Igra se zvala "ne dodirni travu" i tako ja tim putem preko stijenja hopšem ko divokozino mlado ilitiga jare, vješto izbjegavajući sve one bodljikave grmove šparoga ne državši pri tom nikakav štap ni u kojoj ruci jer šta? Ja se ne bojim zmija, naravno. Klipšem tako u pravcu mora za kojega samo znam da je tamo negdje iza brda. Pojavljuje se već šumica oko vrtače, ma teško je to i nazvati šumicom jer ju okružuje uglavnom smrduljika, kako ju zove baka, a to je neki čudan okot od drveta, sa najsmrdljivijim liščem koje je svijet ikada vidio i stabalcima ili čak i grmovima drenka čiji plod još nije zreo ali sam ga ja svejedno nabrala pun džep jer skuplja usta od silne gorčine pa i utaži najjaču žeđ. Vrtača je duboka koja dva do tri metra, a promjera valjda šest ili sedam, nastala ko zna kojim prirodnim procesom. Ima i drugačijih vrtača, onih koje su nastale granatom ali takvih ovdje, kaže baka, a ona to zna, nema. Nekada je ovdje na ovom mjestu bio rimski grad Promona, po njemu je i planina Promina dobila ime. Sad se nalazi ispod sela i vinograda, pa kad ljudi kopaju bunare, naiđu na svakojake zanimljive predmete. Naravno da sam ja znala za to, to mi je i bila glavna ideja vodilja, koja je moju bujnu maštu nosila na krilima ka neslućenim daljinama i dubinama. Vrtača je huljski bila prazna, uh kako me takve stvari mogu naljutiti, ni jedne jedine stvari nije bilo tamo ni za lijek. Ništa, onda je najbolje da pogledam još i u onu škrapu na početku uspona na planinu. Trčala sam u tom mojem kozjem ritmu, opet istim stilom ne dodirivavši travu. Visoko u zraku kružili su lešinari. Kružili su baš iznad mjesta kamo me noge nose a znatiželja i dosada vuku. Pauci križari imali su put prepleten mrežama jer svako bolje i više mjesto bilo je dodro za lov sitne leteče gamadi, što su i oni znali. To je dodatno otežavalo moje kretanje jer sam ih primječivala uglavnom trenutak prije nego bi se zaletila u mrežu. Trebalo ih je ili preskočiti ako su bili niže ili zaobići u širokom luku. Uletila sam na veliku čistinu i pri tom poplašila malog čaglja koji se povukao munjevitom brzinom. Još je nešto šmugnulo u grmlje ali nisam vidjela što. Na proplanku se kočila mrcina ovce, sad već debelo oglodana, bila je kao pokrivena vunenim pokrivačem, nisam joj vidjela glavu, a nije me ni interesirala. Kako je vjetar puhao u drugom smjeru nisam je do sada ni osjetila. Na proplanku je bilo jezivo smrdljivo ali ja nisam baš u to vrijeme bila nešto previše osjetljiva na smradove. Samo sam se okrenula i šmugnula dalje. Čagalj me gledao sa pristojne udaljenosti. Sreća je bila da nije bilo divljih pasa, sa njima nije se baš za šaliti. Posebno ako nanjuše plijen, tad postaju agresivni, a što protiv njih može mala djevojčica od 5-6 godina. Ništa baš ništa, mogli bi me pojesti za doručak i to obilan. Bila sam punašan komadić ondak, davno. Do škrape sam dotrčala bez da sam morala sići u travu, to je bilo dobro, tad bih baš bila ponosna na sebe. Nije to mala stvar. Ulaz u škrapu je obečavao dobar plijen. Konzervi ko u priči, jedna velika bačena peć, dvije flašice od vegete, staklene, bez poklopca. Jedan krasan feder i Blek Stena sa potrganim stranicama. Ušla sam pod stijenu koja se nadvila nad ulaz. Unutra je bilo mračno i prohladno i vukao je jaki propuh. Takav isti propuh vuće i iz vrtače kod bakinog bunara u polju. Iz džepa sam sad izvukla didovu baterijsku lampu koju je uz ostale vrijedne stvari od mene skrivao u drvenoj škrinji u svojoj sobici. Škrinju je jučer zaboravio zaključati, dok se prepirao sa bakom. Propuh je sa sobom nosio i memljivu vlagu koja se kako sam ušla naljepila na mene. Tlo je bilo kamenito i neravno, rupa je vodila prema dolje i polako se sužavala što sam dalje napredovala. Baterija je žmigala kao da će se svaki čas ugasiti ali uvijek je bila takva. Nakon prvog zavoja pojavila se blaga udubina i proširenje hodnika, baš kao neka sobica. Strop je naglo nestao u visinu. Hodala sam tako zagledajući uokolo, dok se put strmo počeo spuštati na dole i ponovo sužavati sad već na veličinu taman dovoljnu da se provučem na koljenima. Did je često pričao o skrivenom blagu u njedrima ovog brda i ja sam te priče uvijek gutala i sanjala poslije dvorce od zlata i sve to baš tu pod ovim stijenama. Takva prilika se nije propuštala tako lako. Još malo ću se zavući jer dvorac je sigurno malo zatrpan nakon tih silnih godina što tu sam čami. I išla sam dalje i ponovo na gore kad li je sa jedne strane došla danja svijetlost kroz neku škulju. Još par koraka i našla sam se na velikoj prostranoj ravnoj ploči, a u sredini je stajao ogroman kameni grob. Gornja ploča bila je isklesana. Preplitale su se zmije i grane nekog drveta u skladnoj formi. Pored grobnice bilo je krug starog ognjišta, a pored su se bjelile kosti neke grabljive životinje sa velikim očnjacima. Lubanja se odvojila od ostatka kostura i svojim šupljim očima buljila u mene. Strah mi je proradio kao nikad dosad. Ni pauci ni škorpioni nisu me nikada plašili ali kostur ovako svučen do gola bio je jeziv. Posebno tu gdje sam bila sama sa njim, ni čaglja nije bilo da mi otjera strah. Pobjegla sam natrag istim putem i već za koji časak ugledala staru odbačenu peć kojoj sam se silno obradovala.Trčala sam što su me noge nosile i sve pogledavala preko ramena ne trči li to grozno čudovište zamnom. Trčala sam po vrhovima gudura brzo i spretno kao da je to kakvo šetalište. Već su se i prve kuće pojavile kad sam napokon prestala sa divljim bijegom. Strah mi je bio u grlu, praveći društvo srcu. Blještava svjetlost i vrelina sunca začas su me izlječili od prvog šoka. Iz daljine se čuo bakin glas, “srićoooo, srićoooo, dođi kući”. Baš u pravi čas. Dotrčah do hrpe pržine ispred kuće, čiji su se sitni kamenčići sjajili na suncu i presijavali kao dragulji, a baka me dočeka sa ogromnom šnitom kruha namazanom mašču i posipanog šečćerom. Mojom, tada omiljenom poslasticom. Pogladi me nježno po glavi i upita jesam li se lijepo naigrala. I što da joj odgovorim na to?

- 22:24 - Komentari (19) - Isprintaj - #