Bugenvilija
29.08.2005., ponedjeljak
Nova mašina...
 Mislim da naslov govori više od tisuću riječi. Zasto neću dužiti. Majstor je bio, popipao bolesnicu, izmjerio tlak i propisao bolničko lječanje i operaciju. Kad smo pitali za cijenu, doktor je rekao da je to pola posla. Znali smo da joj je ovo kraj, ni bolnica sa operacijom ne bi joj pomogla. Crkla joj pumpa. Pa smo u nedostatku bolje ideje odmah naručili novu. Bolju. Za nešto malo više novaca nego što bi došao popravak za staru. Kraj priče. Nova mašina stiže za koji dan. Blaženi ebay. Danas je dan velikih seoba susjeda. Nakon ove poplave, pol nam se susjeda odselilo. Nije da baš pretjerano tugujem za njima ali kad nekome poznaš mane, lakše se nosiš sa njim. Ovako oped sve ispočetka. Dovraga bestraga. Odselila se danas i naša prva susjeda ali ne zbog poplave već zbog sina koji joj je, da je iznenadi i razveseli, priredio malu svinjariju. Djeca obično ne razumiju svoje ostarjele roditelje i misle da su oni mala djeca na koju se stalno mora paziti. Tako je on, ne budi lijen, iznajmio kuću za sebe i svoju curu i odlučio da će tu živjeti i njegova majčica, da ne bude jadna sama. Majku je na to skoro strefio infarkt ali je sirota dovedena pred gotov čin i morala se odseliti. A tako si je dobro sve organizirala i sad šipak. Zadnjih par mjeseci samo mi je o tome pričala sve nesretnija i nesretnija, a nije htjela ništa sinu reći da ga ne uvredi ili što slično jer je on već iskeširao hrpu love za kuću. Tu nije kao kod nas, da useliš pa plačaš mjesečno, a ne, tu prvo iskeširaš tri mjesečne stanarine na ime garancije ak nekaj uništiš po stanu, pa još dve za posrednika, pa se tek onda možeš useliti. Uglavnom, žena je danas došla obučena ko prava starica, sva u crnini, kao da joj je neko umro. Sirota. Inače je godište moje mame, znači nije neki Metuzalem. Još mi je za kraj uvalila tri svoja cvijeta u velikim teglama jer tamo kamo ide očito neće imati ni vrt za sebe. Baš mi je žao što ide. Tako mila i dobra osoba. I voljela je ovu moju blesavu lajavu đukelu i blizance, naravno. Tako je to u životu. Taman se na nekoga navikneš i onda on ode ili umre ili nešto treće. Ko zna ko će sad doći i kako će se ponašati. Osobe koje su bile u tom stanu kad smo tu došli, odselili su kad su shvatili da smo stranci. Nevjerojatno ali istinito. Pa ti živi tu i budi sretan sa sredinom u kojoj jesi. Šipak. |
- 22:39 - Komentari (34) - Isprintaj - #
28.08.2005., nedjelja
Crkla mašina
|
Ništa mi nije bilo gore, neg kad smo stigli s mora i kad sam nakon dugo vremena ponovo otvorila ventile za vodu i ustanovila da mašina za pranje suđa ne radi, tj. radi ali ne prima vodu. Tako sam ja sirota uz sve ostale naporne poslove, prisiljena i suđe na ruke prati. Sva je sreća da sam nekako namolila vodu na slavini da radi, ne kužim kaj se to desi sa tom vodom svaki put kad se ne rabi duže vreme. Kao da sve pokrepa i treba mu da se nakon nerada ponovo zalaufa. Voda dugo nije imala pravi tlak i koliko god je jako otvorila nije htjela curiti nego je piškala po sitno. To o hladnoj vodi pričam, a topla je imala normalan tlak. Pa si sad misli. Nisam ja neka mimoza koja ne bi mogla prati suđe na ruku, pa prala sam ga silne godine, neke čak i u kadi ali imam šugavu alergiju na deterđente i sva mi se koža na rukama oljušti, prala sa rukavicama ili ne. Mislim i da je to dobrim djelom kriva ta kuća u kojoj živimo, a koju su gradili razni nadri majstori od Urala do Balkana, sa još nesposobnijim njemačkim arhitektima, kojima nije jasno da cijev od kanalizacije ne smije imati petnaestak koljena, jer će u suprotnom odvod biti poprilično onemogućen u startu i da je nezgodno ako kuća visi na jednu stranu jer se onda za poplave voda skuplja u jednom kutu tj. u našem podrumu. No vratimo se mašini za suđe. Sutra dolazi majstor vrač pogađać i to između pol 8 ujutro i 5 po podne. Da mi je znati zašto on ne može bar okvirno reći kad će doči kod mušterije, nego ovako moram biti doma cijeli dan i čekati da se mudrac pojavi. Baš si svašta dopuštaju, a ako mi naiđe u pol 8 izletiti će prije nego uđe. Mrzim kretenizam i preseravanje iznad svega, a njemački majstori su eksperti za to. Svi su takvi maheri u svom poslu, da im ni sunce nije ravno. Pih! |
- 23:50 - Komentari (23) - Isprintaj - #
26.08.2005., petak
Ponovo u gostima...
|
Došao nam je napokon, naš dragi učitelj Garchen Rinpoche. Mislili smo da ga Kinezi više neće pustiti sa Tibeta, sad kad se jednom zauvijek vratio kući. Nešto se i kod njih počelo otvarati ka suradnji, pa će možda ako se ovakav trend nastavi, jednom i Dalai Lama ponovo ugledati Potalu. Želim da to bude što prije. Dragi Garchen je jako bolestan i danas je već otišao u bolnicu na tjedan dana, da mu naprave sve moguće pretrage. Možda su mu uništili zdravlje ali njegov um je još bistar i brz. Dočekali smo ga na minhenskom aerodromu, nas desetak i drhtali od uzbuđenja kad li će se već jednom pojaviti iza tih mutnih stakala aerodromske čekaonice. Mali je čovjek došao sa svojim "mlincem" i sve nas izljubio kao djecu koju dugo nije vidio. Bilo je to tako ganutljivo da sam se sva rastopila i još se topim kad se njega sjetim. Tako je krhki i nježan i sva mu je koža puna masnica od vrućih čaša koje isisavaju krv. Izgleda ko isprebijan. Srce me zabolilo kad sam ga vidjela. To je valjda metoda za snižavanje tlaka, nekad je to rabio i moj dida, zajedno sa pijavicama. Dugih 22 godine, nakon upada Kineza na Tibet, držali su ga u zatvoru. U radnom logoru. Čudo je što su ga uopće pustili. Sad je došao dati inicijaciju Jamantake sa sedmodnevnim ritritom (povlačenjem) u neobičnom (za mene laika) okruženju. Naime, radi se o totalno izoliranom ritritu, a to znači da nema ni razgovora između sudionika ni izlaženja van gabarita centra za trajanja povlačenja. Zamračuju se svi prozori i vrata i samo se sjedi i radi (meditira). Tako mi je krivo što nemam kome ostaviti blizance na tjedan dana, a tako bi rado to odradila sa Garchenom, ko zna dal ću ikad više imati priliku za to. Još neke stvari o njegovom životu i radu možete pročitati TU ili TU  |
- 22:39 - Komentari (27) - Isprintaj - #
25.08.2005., četvrtak
Sve je prolazno...
Kiša, kao što znate pada već danima. I to ne samo kod nas. Pada sad jače sad slabije ali se ne da smesti ni za jedan dan pauze. Moje tone veša još od godišnjeg, strpljivo čekaju da se popravi vrijeme, a ono šipak, čak je sve gore i gore. Ali dok se mi žalimo na loše vrijeme ima onih koji se tome vesele iz osobnih interesa... Danas sam bila u gradu jer sam išla u bio-dućan, po meso za klince pa sam usput ponijela kameru da uslikam koju prigodnu. Ovo dolje je slikano ispred dućana u koji sam jedva ušla od vreća sa pjeskom, gumenih crijeva svih mogučih i nemogučih promjera, sve u raznim bojama i sa različitim tlakom vode koji je ili curio mirno i polagano ili je štrcao u vis i do pola metra. Bilo bi to čisto zgodno za pogledati da nije tragedije u pozadini. Mi smo svoje pumpanje prepustili susjedu koji nosi zanimljivo prezime, siroti čovjek se preziva Podrum, pa nek onda ćući u podrumu i pazi na pumpu kad je voda ionako izbila u njegovom djelu šupe. Mi smo se namučili ko cucki da sve stvari izbacimo iz nje i ne želim više podrum sa šupama ni vidjeti. Poslala sam jutros dragoga da ide vidjeti situaciju jer ja nisam imala živaca za to. Voda je narasla za 2 centimetra. Sreća da smo sve izvadili na vrijeme.  U vrtu sve buja kao ludo, makar ga puževi, kojih također ima u nebrojenim količinama, pokušavaju svesti na pustinjski krajolik, što im srećom ipak ne uspjeva. Moje najdraže ne mediteransko cvijeće je svakako dragoljub...  Mala igra sa novim telcem...  Vodenika u bokoru...  I jedan netipično njemački zalazak. Više mi liči na početak kraja ;))  |
- 21:55 - Komentari (26) - Isprintaj - #
24.08.2005., srijeda
Poplava
 Kiša je prestala sinoć. Danas je prodrla voda u podrume. Ne moram objašnjavati u detalje što to točno znači. Sreća je da u podrumu nema nešto specijalno važno i dragocjeno ali svejedno bi mi bilo žao da se uništi regal od fine borovine koji smo namjenili Luki kad se preseli. Čuvamo ga već par godina, a sad ga moramo, muž i ja odnjeti na terasu jer nema tko drugi. Dečki su svi rasuti ko rakova djeca. Sad ću se oped pretegliti i poslije će me boliti šav od carskog reza koji me ionako čim malo više radim fizičke poslove (kojima nikad kraja) boli i sav naotekne u krasnoj ljubičastoj boji. Baš sam jutros gledala na televiziji sve te silne poplave po Njemačkoj i pitala se kakav mora da je Isar. Dugo nisam bila u gradu i nemam pojma koliki mu je vodostaj. Naš cijeli kvart je građen na isušenoj močvari pa nije čudo što nam za obilnijih kiša, voda uđe u stanove i podrume. Cijelo jutro slušam helikopter koji ide odnekud sa smjera Regensburga u pravcu bolnice. Nadam se da nije oped neka gadna nesreća, nešto su učestale ovih dana. U zraku je neko napeto iščekivanje, kao pred oluju. Ko zna što nam se još sprema. Idem sad u podrum, došla sam se samo malo odmoriti. Dodatak: Voda nadire i dalje. Isar raste iz sata u sat. Jako čudno s obzirom da se ostale rijeke povlače i voda opada. Susjedova šupa je puna vode makar ju ispumpava non stop. Mi smo uspjeli regal prebaciti u garažu, to nam se činilo kao jednostavnije i suhlje rješenje jer nismo sigurni da nočas oped neće kiša. Terasa je natkrivena samo jednim djelom i nije baš sretno rješenje. Pa gdje bih onda sušila veš. Kad se izađe na cestu, sa svih se strana čuje zvuk pumpi za ispumpavanje vode. Koma. |
- 13:29 - Komentari (34) - Isprintaj - #
23.08.2005., utorak
Put ka odredištu
U autu je bilo 300 stupnjeva i gužva do krova, sreća da imamo veliki auto jer ne znam kud bi sve te silne stvari smjestili. Putovanje sa blizancima iziskuje puno, puno mjesta, a i živaca. Dječaci su se zabavljali svaki na svoj način. Dawa je uglavnom spavao ili gledao kroz prozor ili pričao sam sa sobom, dok je njegov punu minutu stariji brat, urlao iz petnih žila cijelim putem. U intermezzu je nogom gurao Kiki, koja bi za nagradu podmuklo režala i ko ju ne pozna bi mislio da će mu te sekunde odgristi nogu do koljena. Srećom, to nije bio slučaj i ona je samo tražila da ju se ostavi na miru jer se, em boji voziti u autu, em joj je strašno vruće, em joj klinci idu lagano na živce. Nismo joj mogli pomoći pa se morala nositi sa tom nožicom koja bi ju klepila po glavi čim bi spustila glavicu na sic. Išli smo ususret Splitu...  Omiš...  Tvornica tjestenine u Omišu. Krasan grad, baš mi je žao što smo tako uvijek navratnanos, pa ne možemo stati i uživati. Malo je škakljivo jer svaki put kad negdje stanemo, moram raskopati pola auta dok izvadim sve potrebne stvari za blizance. Tako da radije kažem, vozi dalje, nego da se upuštam u putešestvije.  Volim slikati iz auta...  |
- 13:09 - Komentari (32) - Isprintaj - #
21.08.2005., nedjelja
Banda prevarantska
 Danas sam željela nastaviti sa slikicama i morskim putešestvijama ali vidjela sam nešto kraičkom oka na televiziji, između mjenjanja devedea klincima, što me doslovno oborilo s nogu. I moram to podjeliti sa vama jer ću u suprotnom puknuti i nekome nos naravnati. Reklama glasi doslovno ovako; " Čupa Čups, sada u novom pakovanju, sa 0 posto masti i bez potrebe za vježbanjem!" Reći ćete, što je u tome čudno? Ma nije ništa čudno, samo je drsko, bezobrazno, primitivno, lažljivo, usrano, prokleto, beskičmenjački, podlo, pokvareno, licemjerno, kukavički, nisko, prevarantsko sranje! Kako mi netko može u oči tvrditi da inače ima nešto masti u lizalicama??? I da zbog toga ne moram iči na gimnastiku i mogu to slobodno konzumirati makar je proizvod od 1000% bijelog šećera za kojega znamo da nije "štetan", već je OTROVAN!!! Koga šljive masti! Ta banda misle da su svi oko njih potrošački idioti, budale i kreteni. Da nitko ne kuži ništa i da nitko ne misli svojom glavom. Ma da. Ali najtragičnije u tom cijelom niskom udarcu je to, da je ta reklama reklamirana u vrijeme dječjeg programa, znači, jedini gledaoci su djeca, a svi znamo kako je lako djecu uvjeriti u to da na televiziji gledaju istinu i samo istinu, dapače, nitko ih ni ne treba uvjeravati jer je to po difoltu tako. Problem ih je zapravo razuvjeriti da to nije tako i da je to samo prevarantska banda i industrija magle i kiselih otrovnih bonbona. Mi smo se krvavo namučili uvjeriti Luku da shvati da televizija ne govori samo istinu i da čovjek mora dobro izvagati svaku izgovorenu riječ i zapitati se ko bi sve mogao od te informacije imati koristi prije nego li ju pohrani u svom mozgu kao istinitu. Ah, sad mi je puno lakše, a i baš me zanima imate li i vi sličnih primjera? Trebalo bi od toga napisati jedan priručnik za kupce i malu djecu. |
- 16:22 - Komentari (27) - Isprintaj - #
20.08.2005., subota
Put na more
|
Napokon sam sredila sve slike i sortirala ih po temama. Kiša pada trava raste, gore nema u blizini ali da ima sigurno bi bila lijepa zelena. Srećom sam jučer pokosila travu, mučeći se pri tom jer je bila polegla od dužine i gustoče, ja sam naime, prije mora posijala novu travu i to poprilično gusto i razne vrste, pa koja se primi, primi. Naravno da se sva primila jer je nakon našeg odlaska kiša nemilice padala svaki drugi dan. Sad još vire razni buseni raznih dužina koji će na novo košenje pričekati koji dan da kiša stane. Blesavo vrijeme, baš. Ali idemo redom. Prije puta, ovdje je bilo prohladno jesenjih temperatura, kad smo stigli u Zagreb dočekalo nas je još hladnije i pljuskovima začinjeno vrijeme. Dobro, bar nam je za put bilo idealno. Prva dionica puta završavala se u rodnom mjestu mog starog. Tamo nas je čekala baka i moja teta koju nisam vidjela zadnjih 17 godina. Živi kao što možda pogađate u Beogradu. Došla je po baku jer je baka već stara i polako dolazi čas kad neće moći sama pregrmiti zimu u zabačenom selu usred dalmatinske zagore. Prošlu zimu imala je gripu, a prva susjeda je udaljena bar tri kilometra i stara kao i ona. Morala je sama cijepati drva da skuha nešto i ogrije stare kosti. Tragično. Da nije takav zmaj od žene već bi davno umrla tamo. Nije da nije mogla biti kod nas u Zagrebu ali ona želi biti samostalna i svoj na svome, uostalom kao i svi mi. Cesta koju znam iz sjećanja...  Put koji nikuda ne vodi...  Vrata su širom otvorena, dobrodošlica zagarantirana...  Slika za sjećanje. Napokon na okupu. 5 generacija u isto vrijeme na istom mjestu. Dobro smo se izorganizirali da se svi potrefimo u vrtu tog jutra...  Nika i Ivan...  Sva moja djeca...  Promina slikana od iza kuće...  Modra planina na dlanu...  Na jutarnjoj kavi pod bajamom...  Baka  Kad se zamakne za ugao i krene put mora, sa obje strane ceste pratile su nas interesantne table. Kao što se vidi iz priloženog, nisam izlazila iz auta da ih poslikam...  Svečano prvo bacanje pogleda na more. Dječici to ove godine još ništa nije značilo ali već slijedeće, moglo bi biti popraćeno pljeskom, kao što smo i mi to činili kao klinci...  |
- 13:08 - Komentari (17) - Isprintaj - #
19.08.2005., petak
More i Oblaci
        |
- 14:39 - Komentari (21) - Isprintaj - #
Malo sličica, prije prave najezde ;)
|
Danas sam tek vidjela kraj svojih putešestvija morskih. Naime imam spremljeno na laptopu ni više ni manje nego ravno 3787 slika koje sam u ova zadnja dva dana pokušala dovesti u red, izabirući za vas jednu smišljenu cijelinu, da mogu od početka do kraja sve to ljepo uobličiti i na blog svaliti. Za sada mi fale još dopuštenja nekih blogera koje sam imala čast sresti u Orebiću i Zagrebu. Još čekam ali nadam se ne predugo. Posla uz to imam na pretek. U Njemačkoj me naravno dočekalo prekrasno vrijeme sa najvišim dnevnim temperaturama do 17 stupnjeva. Ajde, danas se malo popravilo ali mi se čini da nije duga vijeka jer su već popodne počele muhe mahnito ulaziti u kuću. Znači, bit će kiše. Dovraga i kiša. Klinci ne mogu van, a ja ne mogu pokositi travu koja se od dužine prevalila i sad je sva polegnuta i mokra. Danas se rosa podigla tek oko podneva, a ja sam bila sa klincima kod doktora zbog nekih kožnih alergija, koje srećom nisu opasne, pa nisam na vrijeme stigla pokositi travu. Poslijepodne je bilo za ozbiljno vruće pa su klinci haračili po vrtu i sredili ionako polegnutu travu, sad ju ni motorna kosilica neće dobro pokositi. Dovragaibestraga. Uvijek isti cirkus nakon mora. Bar mi je ostalo bilje i raslinje nabujalo do neba, posebno korov zvan maline. Ima ih po cijelom dvorištu. Nadam se da ću ju uspjeti iskorjenit. Idem sad spavati jer me sutra čeka još bar 4 mašine veša i koješta od pratečeg sadržaja, a vama poklanjam par lijepih sličica. Gusarska banda na okupu:  Morske čari...  Bugenvilija, naravno...  Prašnici hibiskusa. Čisti kič...  |
- 01:21 - Komentari (15) - Isprintaj - #
16.08.2005., utorak
Povratak
|
Stigoh kući. Put je bio naporno dugačak jer smo se odlučili za novu varijantu. Prvo pravac Ljubljana, pa Filah, pa Klagenfurt, pa Grac pa Salzburg pa Pasau pa Lanchut pa doma. Daklem jedno kružno purovanje po Austriji, a sve od ulaska u Austriju, pračeno što jačom što slabijom kišom, oblacima i prolomom oblaka, pljuskovima, vjetrom i sveopčim sranjem na kvadrat. Sreća je jedino u tome što nismo nigdje stajali u kolonama ali smo se svejedno nazafrkavali jer smo veselo odvalili 300 kilometara duži put, potrošili puni tank dizela i naslušali se pasjeg cvileža i dječje deračine u više navrata. Blizanci su baš u fazi kad ispituju svoje glasovne mogučnosti, a datalje nadam se da ne moram posebno objašnjavati. Još mi zvoni u glavi od visokih ceova i ostalih gadnih zvukova. Blago mi se njiše podloga, kao da sam na lađi pa ću se baciti u krpe prije nego li me strefi morska bolest za ozbiljno. Na brodu ju nikad nemam, pa mi je ovo valjda osveta. Laku noć. |
- 00:34 - Komentari (26) - Isprintaj - #
11.08.2005., četvrtak
Ponovo doma (skoro)
|
Ništa nije tako uzbudljivo kao ljetovanje sa blizancima od godinu i pol. Okupala sam se ravno 4 puta samostalno, tj. bez blizanaca na vidiku. Imala sam namjeru ovo ljeto buditi se svakog jutra i plivati, plivati, plivati, ne bi li svoje mišiće ponovo dovela u radno stanje. Bila je to prilično utopijska ideja koja se u startu pokazala kao nemoguča i u najmanju ruku neumjesna. Samo sam dva jutra uspjela se probuditi dovoljno rano, da se na miru okupam dok banda još spava i odhrkuje snom pravednika i malih beba. More je bilo toplo kao mlako pivo, a to je kvaliteta koju ja neobično cijenim. Ništa mi nije gore od mrzlog mora i tople pive. Zato smatram ovo ljetovanje vrlo uspjelim jer su zadovoljili moje visoke kriterije po pitanju topline konzumiranih tekućina ako ne i po dužini kreveta. Slikala sam nemilice sve što se micalo, raslo i pokušavalo pobjeći, mom već izoštrenom oku fotografa, apsolutnog amatera namjernika. Sve su slike još u leptopu koji čeka da bude ponovo priključen na internet u nekoj sretnijoj varijanti. Tako da za to morate se još malo strpiti. Napravila sam čitav kolosplet slika-priča, koje čekaju da budu poredane po kronološkom ili nekom drugom redu, po momentalnoj inspiraciji autora. Sada sam u Zagrebu koji me jučer dočekao zvijezdama, a danas umio kišom, a sutra je još daleko. Tu sam par dana, a onda malo Slavonije sa drugačijim mirisima i ljepotama i drugačijim slikama i pričama. Sve spremam kao hrčak sjemenje za zimu, pa kad vas usred zime zaskočim sa ponekom slikom-pričom, nemojte se čuditi ko picek glisti. Malo promjene nikada ne škodi. |