Bugenvilija
20.08.2005., subota
Put na more
|
Napokon sam sredila sve slike i sortirala ih po temama. Kiša pada trava raste, gore nema u blizini ali da ima sigurno bi bila lijepa zelena. Srećom sam jučer pokosila travu, mučeći se pri tom jer je bila polegla od dužine i gustoče, ja sam naime, prije mora posijala novu travu i to poprilično gusto i razne vrste, pa koja se primi, primi. Naravno da se sva primila jer je nakon našeg odlaska kiša nemilice padala svaki drugi dan. Sad još vire razni buseni raznih dužina koji će na novo košenje pričekati koji dan da kiša stane. Blesavo vrijeme, baš. Ali idemo redom. Prije puta, ovdje je bilo prohladno jesenjih temperatura, kad smo stigli u Zagreb dočekalo nas je još hladnije i pljuskovima začinjeno vrijeme. Dobro, bar nam je za put bilo idealno. Prva dionica puta završavala se u rodnom mjestu mog starog. Tamo nas je čekala baka i moja teta koju nisam vidjela zadnjih 17 godina. Živi kao što možda pogađate u Beogradu. Došla je po baku jer je baka već stara i polako dolazi čas kad neće moći sama pregrmiti zimu u zabačenom selu usred dalmatinske zagore. Prošlu zimu imala je gripu, a prva susjeda je udaljena bar tri kilometra i stara kao i ona. Morala je sama cijepati drva da skuha nešto i ogrije stare kosti. Tragično. Da nije takav zmaj od žene već bi davno umrla tamo. Nije da nije mogla biti kod nas u Zagrebu ali ona želi biti samostalna i svoj na svome, uostalom kao i svi mi. Cesta koju znam iz sjećanja...  Put koji nikuda ne vodi...  Vrata su širom otvorena, dobrodošlica zagarantirana...  Slika za sjećanje. Napokon na okupu. 5 generacija u isto vrijeme na istom mjestu. Dobro smo se izorganizirali da se svi potrefimo u vrtu tog jutra...  Nika i Ivan...  Sva moja djeca...  Promina slikana od iza kuće...  Modra planina na dlanu...  Na jutarnjoj kavi pod bajamom...  Baka  Kad se zamakne za ugao i krene put mora, sa obje strane ceste pratile su nas interesantne table. Kao što se vidi iz priloženog, nisam izlazila iz auta da ih poslikam...  Svečano prvo bacanje pogleda na more. Dječici to ove godine još ništa nije značilo ali već slijedeće, moglo bi biti popraćeno pljeskom, kao što smo i mi to činili kao klinci...  |