Bugenvilija

30.09.2005., petak

Škole, faksovi, djeca i muke po mamama i tatama

slika Werner Büttnar Nešto sam gadno indisponirana zadnjih dana, ništa mi se ne da. Ni ne piše mi se, ni ne jada mi se, a to je znak da nešto generalno ne štima. Moram samo još doći do kritične točke, ilitiga momenta na kojem počinjem analizirati problem. Mislim da ću za sada sve pripisati PMSu, makar odavde već njušim, da to nije to. Preintenzivno je i preturobno za jedno tako divlje stanje, koje me uostalom ni ne dira baš često. Uglavnom gledam kako da u sebe strpam što više slatkih proizvoda, a to mi je ful sumnjivo, s obzirom da ne padam na slatko. Nerviraju me kretenske emisije na televiziji koje vidim u prolazu bacajući oko na tu stranu. Pa koji kreteni gledaju to smeće? Dođe mi da nekog dobro ispljuskam kad pustim klincima crtiće, a oni ih prekinu sa debilnim reklamama u kojima varaju, lažu i muljaju nebuloze koje ni jedan normalan čovjek ne bi provario. Pa kako ih nije sram! No da, i imam još sličnih napadaja bijesa kad idem u kupovinu ili u grad i kad se svi voze ko da je cesta samo za njih izmišljena, a semafori su samo za ukras. Dolazim u napast napraviti đinovski teroristički napad na ljudski kretenizam i ograničenost ali još ne znam odakle da počnem. Mislim da bi malo toga ostalo pošteđeno. Zapravo se baš loše osječam. Bla truč. I opet, o kako se loše osječam, uh, uh. Ma čak ni ne loše, ma ni sama ne znam što. Muče me ta moja velika djeca. Ovaj bi sad išao u Beč studirati, a radne navike su mu nula od nule. Dobro, vidjet ćemo sve. I to uskoro. Drugi mudrac ne želi ići u školu u Njemačkoj neg bi on u Zagreb i kaj ja sad da tu velim ili napravim. Mogu se samo pokriti ušima i prespavati zimu. Makar mi ni to neće niš pomoći. Moramo to sve izorganizirati, a već unapred znam ko će taj organizator i glavni financijer biti. O da. Dragi će dobiti mlade od njih i njihovih hireva i onda ga još zezaju i zafrkavaju da je škrt. Pa ne vjerujem da bi im to svaki očuh napravio i plato i autoškole i studije i zajebancije svih vrsta kak im se digne. Klinci stvarno nemaju baš obzira spram nas jadnih roditelja. Nadam se samo da će sve dobro završiti. Mislim da ću poduzeti ovaj puta rigorozne korake i napraviti sa svojom vlastitom djecom poslovne ugovore, pa ko ih povrijedi, plaća penale, pa da ih onda vidim kako će zabušavati. Mislim da je to riješenje mojih problema. Luka je odlučio iako ne još definitivno, upisati Njavro, privatni faks za menađment u Zagrebu.. Sad, ja sam sigurna da vi koji živite u Zg. sigurno znate nešto o tome, jer je to nama ovdje prvi glas. Znate nekaj o tom faksu kaj bi se trebalo znati prije neg pljusnem hrpu love???

- 23:36 - Komentari (46) - Isprintaj - #

26.09.2005., ponedjeljak

Malo standardne spike...

Bila sam sama sa blizancima dva dana. Danas sam ko da me valjak pregazio. Nemam snage pokupiti veš sa terase, a kamo li se uputiti u kupovinu. Danas nije lijepo sunčano kao proteklih dana već nekakvo čudno sumagličasto. Sunce proviruje ali kao kroz koprenu. Tlak se obrušio, a avioni se čuju kao da je pista iza kuće. Buka grozna. Muhe su se stuštile u kuću kao pred oluju ali na horizontu nema neke prijetnje u tom smislu. Sve se pritajilo, ni ptice se ne čuju. Svi zvukovi koji dolaze kao da su iz bunara, čudo jedno. Samo zijevam ko nilski konj, već se bojim da si vilicu ne iščašim, a oči mi suze ko u najgoroj alergiji. Srećom banda spava pa stignem nešto nažvrljati, ovih zadnjih dana sam tako pod drukom, da nisam pošteno stigla ni sjesti, a kamo li nešto suvislo napisati. Spremamo se u Zagreb sredinom ili pred kraj slijedećeg mjeseca. Tome se strašno veselim, samo moram sve pametno izorganizirati. Takva putovanja zahtjevaju puno veću akciju nego li si možete zamisliti. A tako sam kronično neispavana i premorena da jedva gledam. Leđa me i mimo masaža bole za poluditi. Poneko jutro se uopće ne mogu okrenuti na bok i ustati iz kreveta, već si moram prvo povući noge k sebi pa vježbati jedno pola sata da uopće mogu ustati. Ne moram reći što mi se dešava sa leđima kad dižem djecu. Trebala bi nekoga da mi pomogne makar oko toga ali tu sam sama i malo mi pomogne dragi makar ni on nije u boljoj kondiciji sa svojim išjasom. Uglavnom invalidi rada, povrede na poslu i slično. Ne uzimaju se u obzir za bolovanje. Ortopedica mi je pripisala tih 6 masaža ali to je nedovoljno, morati ću po isteku ovih ponoviti posjet ortopedskoj ambulanti. A ako nešto mrzim onda su to posjete doktorima i beskonačno načekavanje. Idem se malo ispružiti na terasi u ležaljku i uloviti zadnje tragove ljeta, čitam neku knjigu, koju navlačim već mjesec i pol i to ne zato jer je dosadna već zato jer nemam vremena za nju. A i najavljuju za sutra kišu, pa da iskoristim zadnje trzaje sunčanih i polusunčanih dana...

- 14:27 - Komentari (39) - Isprintaj - #

18.09.2005., nedjelja

Rođendan

Danas gusarska banda slavi svoj prvi rođendan. Evo ja prva, želim joj još najmanje 100 godina! A vi? Update: moj blog slavi rođendan, a ne djeca, vidim da su neki pobrkali ;))

- 08:24 - Komentari (61) - Isprintaj - #

17.09.2005., subota

San?

Veliki grad koji živi od dokova, sivilo jutra, sunce koje se tek probija kroz niske oblake koji kao da vise nad morem. Voda je mutna od prljavog neba. Čekamo da brod uplovi. Visoka terasa iznad dokova, stojimo oslonjeni o staru zahrđalu ogradu. Klima se ako se jače nagnem preko ruba, što i nije potrebno jer se preko nje na daleko vidi. Sve do horizonta. Broda nema ni otkuda. U jednom momentu u velikoj brzini uplovljava mali patrolni čamac. Nisam ga ni primjetila jer sam bila okrenuta na drugu stranu. Pali sirenu, a njen zvuk ledi svima krv u žilama. Nakon par sekundi u brišućem letu prolazi mali mig. Zašto je tako malen, ne mogu reći, kao da je maketa, a znam da nije. Možda samo jutro i čudna svijetlost iskrivljuju sliku. Ne znam, zbunjena sam i očekujem nešto, što ne mogu opisati, a vać sam vidjela jednom. Nebo odjednom poprima zelenkastu boju, kao da je odozdo osvjetljeno. Prvo je doplovio jedan omanji brod. Zračni brod. I parkirao se na nebu iznad nas. Odmah iza njega su doplovila još dva velika i stala se u blizini prvog. Bili su ogromni. Kao omanji gradovi i odozdola su izgledali kao da su od neobrađenog zelenog kamena. Ma da nisu letjeli, pomislila bih da su to obične kamene gromade. Jedino što su imale bezbroj malih usjeklina po sebi, kao malih prozora ili što već. Iz brodova je krenula pucnjava nekim zelenim svjetlom koje kad bi zraka pogodila ljude, oni bi u plamenu nestajali. Strava i panika se širila u eliptičnim krugovima. Mogla se osjetiti fizički. Povukla sam djecu na tlo i vukla ih za sobom natraške, pokušavajući se dokopati izlaza prije nego me primjete sa brodova. Oni su osjetivši moj strah naprosto zanijemili držeći oči širom otvorene i ukočene. Vukla sam ih ka otvoru u podu koji je bio spojen sa našim stanom pod zemljom. Dole se protezao pravi grad. Milijuni stanova su se nalazili pod morem. Uspjela sam se dočepati rupe i hodnika. Jurili smo bez glasa sve do stana. Tu sam ih izljubila kao da mi je to zadnje u životu i objasnila im onako malima da moraju čekati da se vratim, da ne rade gluposti i da se igraju kockama. Otrčala sam do prvog dučana i u kolica utrpala svu hranu koju sam našla u konzervama i vodu. Ogromne zalihe vode. Mozak mi je radio 100 na sat. Znala sam da panika još nije stigla u grad i kad stigne da je gotovo sa hranom i vodom. Bila sam u dobroj poziciji. Sat na ruci je služio kao komunikator. Javila sam mužu situaciju i pozvala ga da se požuri prije panike. Uspjela sam dovući hranu doma i sve sortirati. Bila sam potpuno spremna i dobro organizirana. Svaki stan posebno, bio je građen kao samostalna jedinica koji se svakog časa mogao odvojiti od grada i biti i svemirski brod i mjesto izolacije za duge boravke bez izlazaka. Genijalno djelo. Ovaj čas nismo mogli nikamo otiči jer je opasnost ležala iznad nas. Ali bili smo u prednosti jer oni nisu znali za postojanje grada. Kad se dragi pojavio, otkopčali smo se od grada. Povezani smo bili još jedino komunikacijskim uređajima. Grad je nalagao da se za sada miruje jer morali smo smisliti strategiju za uzmak. Nismo bili borci već obični građani i nismo bili naoružani. Cijela građevina grada se sastojala od bezbroj takvih cijelina kao što je bila naša i svakog smo se časa mogli rasuti ko rakova djeca i zaroniti još dublje u ocean ili ploviti vodama u potrazi za novim mjestom okupljanja. Teško je bilo živjeti sam, nismo ništa uzgajali svoje, a mogli smo, samo smo bili preljeni za to. Sad je to hendikep. Svemirci će opljačkati bogate dokove i uništiti i pobiti sve ostalo. Znači, tu više nemamo što tražiti. Grad je najavio razlaz. Svako dobije svoj koridor za povlačenje u dubinu. Zato smo i čekali da glavni kompijutor to izračuna, ipak je to bio više miljunski grad. Zaronili smo u crnu dubinu... Ne znam kako se ova priča završila jer sam se probudila. Strah je još dugo čućao u meni i strava kočila mišiće.

- 14:03 - Komentari (16) - Isprintaj - #

16.09.2005., petak

Igra

Evo igram se malo, trebat će mi možda uskoro. Nije mi baš lako, program je prilično zahtjevan, a ja sam lijena uzeti uputstvo i pročitati prije upotrebe ;)) Za one koji ne znaju ovo je kopriva...bila.

- 23:12 - Komentari (15) - Isprintaj - #

11.09.2005., nedjelja

Na koga li je?

Provirilo je časkom sunce i iznjedrilo u meni osmjeh. Odmah mi je lakše i lakše se diše. Ove dosadne kiše osim što su dozlaboga deprimirajuće još sa sobom nose na zemlju i tone peludi koje slobodno plove zrakom nikoga ne opterečujući sobom. Zato kad pada kiša ja teško dišem, što ona dulje pada to sam ja sve gore i gore i na kraju moram posegnuti za kortizonskim ljekovima koje volim zaobići u širokom luku, više nego antipatičnu i lajavu susjedu na ulici. Danas je bilo sparno ali ne prestrašno, moglo se disati, istina na škrge ali bolje išta nego pumpica. Znam da mnogi sad boluju od alergija na ambroziju i čitala sam na više blogova o patnjama koje ona prouzrokuje. Ne bi vjerovali ali ambroziju u Njemačkoj možete kupiti u svakom vrtnom centru, pa ako nemate alergiju, a baš biste ju rado dobili, samo skočite i kupite si jednu za po kući. Tako sam i ja prve godine kad smo doselili u ovu vukojebinu, kupila sebi jednu u nadi da ću tako naviknuti organizam da se sam brani, kao ono; klin se klinom izbija. Međutim moja je ideja bila izvrsna ali se nije pokazala kao nešto spektakularno u praksi. Tako da sam ju kroz dvije godine koliko je krasila svojom veličinom moj vrt, nehumano iščupala i izrezala na komade da se lakše pretvori u kompost. Bila je pravi kapitalac, imala je u punom cvatu visinu od 2 metra i 30 centimetara, stvarno prava beštija. Nakon deset godina još uvijek nikne tu i tamo oko mjesta gdje sam ju iščupala. To se zove biti pravi korov. Puževi golaći nesmetano plaze po vrtu, penju se čak na čemprese i tuje, sve u nadi za lakim plijenom, a i puževa u kućicama ima ko u priči, luda neka pužolika sezona. Dječaci se igraju sa golačima ko sa domačim životinjama. Pikaju ih prstom na što puževi veselo odgovaraju obilatim lučenjem superatack sluzi, koje više ni sa čime ne silaze sa odjeće i ruku. Srećom, još ih nisu probali jesti ali zato one sa kućicom jesu. Mali Dawa je napast prava, tako mama njemu tepa, a u tome ima i previše istine. Pustila sam ih igrati se vani i otišla staviti veš u mašinu, vrata od terase su širom otvorena jer je toplo, a da djeca ne bi ulazila i izlazila kak im padne na pamet, stavila sam malu ogradicu koja ih u tome sprečava. Oni su se milo spuštali sa tobogana i idila je cvala vrtom... Dok nisam čula hroptanje i grgljanje kao da se netko guši. Nyima je plakao, a drugog nije bilo za čuti osim tih čudnih zvukova. Bacila sam veš iz ruke i u bezglavom trku preskočila ogradicu kao da je to prepreka na trkačoj stazi i u hipu se našla kraj maloga koji je već bio crven i plav u licu. Brzo sam mu otvorila usta u nadi da je to nešto što je uzrok gušenja još u ustima i pri tom ga mlatnula muški po leđima. Ništa se nije desilo osim što mi je u ruku ispao komadić neke ljuske, žute boje. Mali se odmah pribrao jer ta je ljuskica očito krenula u krivi kanal. Zahvalno me pogledao, oblizao se kao da je pojeo nešto baš jako fino i odjurio na još jednu rundu tobogana. A meni je u ruci ostao komadić nečega što je nekad bio puž... Pitam se na koga je taj mali koji kao i majka voli pikantne sireve, sirove račiće i crne masline... Sigurno je na oca, dala bih se okladiti u to. (ako ste očekivali slike ambrozije, gadno ste se prevarili, takav korov više ne raste u mojem vrtu pa po sliku možete otići do Gardenije, a ove jagode su posljednje mjesečarke ove godine i ova slika je specijalno slikana za Jagode)

- 22:41 - Komentari (41) - Isprintaj - #

Lud dan

Umorna sam nekako zadnjih dana. Uludo sam ulupala previše energije na bezvezne aktivnosti i pao mi je imunitet i sad sam krepalina. Teško mi je hodati i sjediti i misliti i sve mi je teško, a ko za inat je još danas i kiša pala. Cendravo vrijeme od jutra. Probudila sam se sa groznim bolovima u leđima, tako jakim, da se nisam mogla na bok okrenuti od probadajućeg bola. Masažu imam tek u ponedeljak, kako ću do onda izdržati još je za vidjeti. Nekako sam se izvukla iz kreveta i presvukla zapišane zamorce. Nyima se toliko bacakao da sam ga jedva uhvatila da ne padne na glavu na pod, da sam si uslijed tog navlačenja uspjela uklještiti išjasni živac i sad se ne mogu namjestiti ni u koju poziciju a da me ludo ne boli. Baš genijalan dan. Klinci su dan proveli uglavnom u vrištanju i griženju, sad su obojica izgrižena, uzduž i popreko, bilo bi komično da nije tužno. Ta faza je grozna, nadam se da će brzo proći. Htjeli su silom van, pa sam ih ukostimirala u kabanice i tenisice i pripustila na mokro dvorište, a što da radim s njima, samo se penju po stolu i diraju skupocjenu liniju. Ovako bar zbunjuju puževe golaće koji se pokušavaju neprimjetno u stotinama provuči preko terase i zauzeti dnevnu sobu. Pas je lud, ne želi ići van kad kiši i samo otrči u prvi grm popiškiti se nabrzaka i crta natrag. Kaja grozna ekipa. Što mi je sve to trebalo. Pitam se sve češće i češće, posebno kad sam na rubu sloma i pada sistema. Tastatura mi šteka, malo bi malo ne bi. Da napišem šugavu rečenicu moram svaku riječ, triput prekontrolirati. Idem sada igrati neku igricu da malo ne mislim na ništa... ...i još mi je krepao onaj glupi pauk što je krasio kuhinjski prozor...

- 00:01 - Komentari (20) - Isprintaj - #

08.09.2005., četvrtak

Agronomija

Umorna sam, tako umorna da bih mogla leći i ne buditi se narednih 100 godina. Kako čovjeka iscrpe nepotrebna prepucavanja to je strašno i tako zadnja tri dana. Ne, ne želim vam reći o čemu se radi, ma nije ni važno. Zapravo nije uopće važno jer su likovi toliko bezvezni da je šteta gubiti vrijeme na njih. Kod nas su ponovo ljetne vrućine, valjda zato jer u ljetu nisu bile. Zaljevat moram svake večeri, a to mi je tlaka jer onda vlaga krene u kuću, a sa vlagom i komarci. Komarci veliki kao omanji bumbari. Tako da sam razradila sumnjiv plan pa zaljevam kad je največa vrućina, tj. u podne ili malo kasnije, kad stavim klince spavati. Za sad stvar klapa, biljke se ne bune pretjerano i kad viču nisu jako glasne, pa ako okrenem glavu na drugu stranu ni ne čujem ih. Klinci se zabavljaju u kratkim hlačicama i bosih nogu, a već sam to sve mislila pospremiti u kutije za dati (bez golih nogica) jer slijedeće godine to ionako neće moći nositi. Voda nam se povukla ali teška vlaga u podrumu ne. Znam da je nakon jadnih južnjaka, svaki spomen na neku vlagu u podrumu besmislena ali ja na tu istu, besmislenu vlagu u podrumu imam groznu alergiju i to doslovno, da joj ni blizu ne smijem priči. A najgore je to što je to nekoć bio zaista suh i svjetao podrum, u kojem sam bez imalo straha držala svu garderobu koja nije bila u sezoni i što sad, što sad kad je dolje vlaga ko u prosječnoj močvari. Kud sa tom silnom zamjenskom garderobom, da ju uskladištim recimo na plafon u predsoblju, to je još jedino mjesto u stanu koje je prazno. Ne znam jedino kako da te kutije uvjerim da tamo same stoje usprkos sili gravitacije i da se ako mogu, prave nevidljive. Sigurno vas zanima zašto je naslov takav kakav je. Hm... Pa reći ću vam. Ivo je danas upisao agronomiju. Da. Dobro ste čuli tj. pročitali. Onaj isti Ivo koji je jedva maturirao i to je bilo pod debelim upitnikom. Da da, to djete me stvarno fascinira sa rasponom kojekakvih iznenađenja. Ali oprostit ću mu to ovaj put. Ponosna majka? Pa da, malo ipak jesam, vidjet ćemo što nam vrijeme nosi, pa ću vam reći detalje. Vani je vatromet. Pucaju ko 1991, grozno za slušat. Njemci vole vatromete. I ja. Ali iz ovog ugla ništa ne vidimo, samo čujemo, a to i nije baš nešto. Budi loše sječanje. Ovo je možda vatromet jer su Iveka primili na faks. Ni ja to još ne mogu povjerovati. Uh!

- 21:37 - Komentari (39) - Isprintaj - #

04.09.2005., nedjelja

Blogerska posla

Kako sam nakon mora provela tjedan dana u Zagrebu i ne bi čovjek vjerovao, bila prepuštena sama sebi, tako sam naravno, ne časeći časa, organizirala i neka blogerska druženja. Ali pođimo redom. Bila sam i prije mora dva dana u Zagrebu, koliko nam je trebalo da se klinci oporave od dugog puta i vrućine. Pa sam se uspjela za to vrijeme vidjeti sa ni više ni manje, tada još okruglom i u jednom komadu Nympheom . Ja sam njoj donjela neke potrepštine koje su moji malci prerasli, a koje rabe samo male bebe, a ona je meni kupila krasnih sitnica i jednu lijepu knjigu, koja je više za majku nego za djecu i otkala mi je veliku crvenu vunenu maramu na svojoj tkalačkoj napravi. Tu sam krasnu maramu rabila prvih par dana jer je baš u to vrijeme u Zagrebu bilo sve osim ljeta, a i na putu ka moru nije mi bila naodmet. Našle smo se po prvi put i napričale kao da se poznajemo najmanje zadnjih 100 godina. I pri tome smo najbolje frendice. Vrag je taj blog, nema što. Nymphea se nije željela slikati, pa ovo lijepo drvo u cvatu prilažem jer je slikano tog dana, neposredno prije sastanka. Vi možete po slici pogađati gdje smo imale sastanak. Ko pogodi dobije pusu ;) Na moru sam trebala susresti mnoge meni drage "pisce" i ljude koje eto baš rado čitam ali to nije uvijek kako si mi to nacrtamo. Tako se nisam vidjela sa Malom iz grada, što mi je jako žao. Sve je kriv njen kompijuter koji je krepao baš u nezgodan čas. To vam je tako kad se na vrijeme ne izmjene brojevi mobilnih telefona. Mala, baš mi je žo, možda drugi put. Ali je zato E. Pranger bio tamo, tj. došao je odnekud od Splita. Nije mu bilo teško napraviti oko 200 tinjak i više kilometara za jednu laganu penzinersku lumperajku, sa ribama na grilu obilato zalivenu plavcem malim, takozvanoj autuhtonoj sorti sa Pelješca. Upravo nazdravljam u to ime sa dingačem sa drugog brda. O tom dingaču drugom prilikom. Ali je zato Prangeru šaljem pusu i namigujem pri tom ;) Štrajfala sam se i sa Rozan, ma za mačju dlaku. Ja sam došla u Orebić, a ona je drugi dan otišla i nismo se srele. Kao što rekoh, možda slijedeće godine. Sad znamo ko je gdje :) Uspjela sam se sa Orebića javiti jednom ili dvaput, teško ali ja sam bila upornija od čestih nestanaka struje uslijed niskog napona i puno previše potrošaća iste. To je velika mana Pelješcu. Kako sam rekla na jednom postu da se vraćam u Zagreb, tako me iznenada i ničim izazvana, ulovila Koki i i... i napravile smo dogovor za kavicu, naravno. Ovo nas je slikala njena lijepa i velika i naravno dobra buduća fotografkinja, kćer Sara. Kavica je potrajala poprilično, a da to ne bude sve, dogovorile smo za dan poslije, jedan čoporativan izlet u Maksimir. Jedino su nedostajali moji veliki sinovi ali i njih smo vješto nadomjestili mojom lijepom i pametnom nečakinjom Dorom. Ona galama koja je u to vrijeme zabilježena iz pravca zoološkog vrta, potekla je od omanjeg čopora dječurlije sa dvije odrasle ženke. Slike iz zoološkog su slijedeće na repertoaru ;)) Te iste večeri, dogovorila sam još par susreta treće vrste, no međutim, uspjela su samo dva od tri moguća. Prva je bila Ane. Fina, mila, tiha i skromna, baš kao što su i njezini tekstovi tihi i fini sa jednom unutarnjom snagom koji plijeni pažnju. Kad sam počela pisati blog, ona je bila moj blogerski idol. Na nedostižnim oblacima cool liste ;)) Lijepo smo se do sita napričale o svemu i svačemu da bi nam se u jednom trenutku pridružili Porto i njegova vječna muza, Kovrčava. Razgovor smo proširili na koješta i svašta i tako sam ja slučajno spomenula kako mi je nedavno bio rođendan, na što je Porto otišao preko ceste u "Ivicu i Maricu" i vratio se sa... Nije nam se na žalost pridružila Kišobranka ali, obečala je, sigurno slijedeći put :))

- 23:01 - Komentari (41) - Isprintaj - #

01.09.2005., četvrtak

Muka po kružnom toku...

U pomanjkanju genijalnih postova i višku fantastičnih slika, odlučila sam tužnu priču o kružnom toku uljepšati sa slikama mojeg omiljenog cvijeća. Daklem, danas ja tako idem u kupovinu. Veliku tjednu. Naravno prolazim kroz ni više ni manje, nego tri šugavo napravljena kružna toka. Njemci jako vole kružne tokove iz samo njima poznatih nedokučivih razloga. Dugo sam gruntala ali nikako se domisliti jadu. Koja je glavna karakteristika jednog prosječnog malog kružnog tokića? Da promet nesmetano teče kroz njega, a grade se na vrlo prometnim raskrščima koja imaju otežan protok. Tako bi to u teoriji trebalo zvučati ali ne i kod Njemaca. Oni su naprosto ludi za njima. Meću ih svugdje i svagdje osim na gore navedena mjesta. Najveći gušt im je staviti kružnjak na potpuno ravnu cestu. To je nešto što nikad neću razumjeti. Pa zatim na malo kompliciraniju situaciju, recimo kad se u glavnu cestu uljeva potok, ne, ne potok ali skoro. Kad u glavnu cestu ulazi sporedna ulica sa slabim ili nikakvim prometom. I najmanje zastupljena mjesta su velika raskršča koja sama po sebi ne funkcioniraju i gdje je totalni kaos. Ljubav spram svojih komično projektiranih kružnjakića je počela relativno nedavno, pred jedno 8 godina i naglo se kao kuga proširila Bavarskim cestama, uključujući i seoske neasvaltirane puteve. Znate što je njihova najveća mana? To, da se kroz njih može projuriti sa 320 na sat. Na sredini svakog ogromnog kružnjaka, kočoperi se brdo visokog raslinja, obično super gustog grmlja, to služi tome da oni koji moraju vidjeti vaš žmigavac, žive u uvjerenju da vi idete ka njima i da moraju kočiti, umjesto da vas vide izdaleka pa da slobodno produže. Onda ih ukrašavaju sa granitnim kockama u najužem djelu, to služi tome da kad je snijeg, koji ovdje često i dugo pada, da se jako skliže i da vam se auto zanosi u stranu. Ima još jednu nevjerojatnu osobinu, leži na krivu stranu. Ali to nije sve. Način na koji Njemci voze po svojim krugićima puno govori o njihovim nježnim dušicama, oni tepaju svojim krugićima dok se po njima voze, kad razgovaraju sa susjedom, uvijek spomenu kako njihovo selo ima ljepši i veći kružni tokić od susjednog, a i cvijeće koje je u sredini ima intenzivniju boju. Zatim, one sitnice pri vožnji su me doslovno oborile s nogu, a to je baš ono što vam pokušavam cijelo vrijeme opisati. Idem ja tako u tu kupovinu i vozim se iza jednom merđe, za čijim volanom sjedi postariji striček, on se vozi 40 na sat, baš kao što je po zakonu. Ni mrvice brže ali ni sporije, može ga preteći ni prosječna bakica na biciklu. I tom brzinom ulijeće u kružni tok, nije pritom stao na žlajfu ni mrvice i hop cup, projuri cestu u koju je želio skrenuti. Srećom, znam s kim imam posla i vozim oprezno za njim, očekivajući svaki čas neki nepredvidljivi manevar. Moj njuh je bio opravdan jer je striček skočio na žlajfu i ubacio u rikverc bez da je pogledao ide li kojim slučajem netko iza njega. Srećom da mi je truba prodorna pa je probila zakrečenje u njegovoj glavi, inače bi mi razbio auto. Pa reko, kud ćeš nesrećo, a on mi maše da se maknem jer on ide u natrag. Mašem ja njemu da je u kružnom toku i da samo produži kud je naumio ali okolo, ali ne, ne leži vraže, on hoće baš u rikverc i sad, kaj da se navlačim sa stričekom, kad njemu i tak nisu sve na broju, zaobiđem ga sa nutarnje strane jer je kružni građen za dampere, pa ima mjesta ko u priči i produžim svojim putem slušajući iz daljine zaglušnu buku truba.

- 20:48 - Komentari (31) - Isprintaj - #