Marketing
Znatiželjan stvor
Kamen je bijel kao posut sitnim rupicama i nagrižen kiselim kišama. Ponegdje se vide koncentrične tvorevine suhog lišaja koji kao da je mrtav, da bi se na prvoj kiši proširio za još jedan krug. Sad nije bilo tako. Zrak je titrao od silne jare, isijavajući dah kamena. Grmače su bile pobacane u nepravilnom nizu kao da ih je ljuto il nervozno dijete zavitlalo daleko od sebe. Između se kočoperila žilava polusuha trava, koja je nekim čudom još zadržala zelenkastu boju. Svako toliko, iz nekog kamena iz nevelike škrape, iznikla je divlja šparoga i izvitlala svoje elegantno tijelo u nemoguće smjerove, zamotavši se često sama oko sebe i ukočivši se u toj grotesknoj pozi. Njeni opasnim trnjem zaštičeni cvjetići, blještali su na podnevnom suncu. Cijeli je kraj odisao debelim jakim mirisom kadulje u cvatu, smilja koje svojim zlatnim glavicama pozdravlja vručinu i širi svoj aromatičan slatki vonj.
Gušterice velike i smeđozelene, išaranih tjela kao da tim šarama žele naglasiti neki samo njima jasan smisao, lijeno se kočopere na skoro glatkim površinama velikog bijelog zida, koji čas kreće, čas kao nestaje u ništa u toj dolini nepredvidljivih zakona. Čvorugavo drvo drače, koči se na blagoj uzvisini, jasno nam dajući do znanja da je nebo i škrta zemlja izravan krivac za njegovu prividnu ružnoću. Kad se korača tim krajem, oprez je dobar drug. Što li se sve da naći i iznaći u tim zakučastim svjetovima. A baš često i oni drugi tebe nađu baš kad si ih najmanje želio susresti. Tako kad se kroči, uvijek je dobro sa sobom imati štap, jedan je sasvim dovoljan i njime blago lupkati o okolno grmlje da se potjeraju guje i zmijurine koje se sunčaju na kamenju ili spavaju u guštari na svojim jajima.
Jednom tako, a bilo je to davno, davno, još kad sam bila mala djevojčica, idem ja tim krajem u potrazi za zanimljivim predmetima koji se uvijek mogu naći u velikom broju. Malo je reći da tu spadaju i stare već davno zahrđale konzerve graha ili mesnog doručka jer kad si dijete sve te stvari imaju drugačije lice i druge priče pričaju. Krš kojeg pamtim počinje već u dvorištu, a nastavlja se u neprekinutom slijedu baš do mora, koje je iza brda i planina i do tamo nikad nisam stigla. (pješice)
Mladih škorpiona je bilo ispod svakog kamena ispod svake stijene, pa često i ispod kreveta ili jastuka. Ničega se nisam bojala, moj istraživački duh mi to nije dozvolio. Idem jednom tako sama, a uvijek sam i bila sama, slabo je bilo sa društvom za igru, pogledati nakon jedne obilnije kiše koja su prava rijetkost u tom kraju, jednu vrtaču, da nije se štogod iznjedrilo od prošli put. Skačem kao divokoza preko oštrog i špičastog kamenja, a to je bio i štos. Igra se zvala "ne dodirni travu" i tako ja tim putem preko stijenja hopšem ko divokozino mlado ilitiga jare, vješto izbjegavajući sve one bodljikave grmove šparoga ne državši pri tom nikakav štap ni u kojoj ruci jer šta? Ja se ne bojim zmija, naravno. Klipšem tako u pravcu mora za kojega samo znam da je tamo negdje iza brda. Pojavljuje se već šumica oko vrtače, ma teško je to i nazvati šumicom jer ju okružuje uglavnom smrduljika, kako ju zove baka, a to je neki čudan okot od drveta, sa najsmrdljivijim liščem koje je svijet ikada vidio i stabalcima ili čak i grmovima drenka čiji plod još nije zreo ali sam ga ja svejedno nabrala pun džep jer skuplja usta od silne gorčine pa i utaži najjaču žeđ.
Vrtača je duboka koja dva do tri metra, a promjera valjda šest ili sedam, nastala ko zna kojim prirodnim procesom. Ima i drugačijih vrtača, onih koje su nastale granatom ali takvih ovdje, kaže baka, a ona to zna, nema. Nekada je ovdje na ovom mjestu bio rimski grad Promona, po njemu je i planina Promina dobila ime. Sad se nalazi ispod sela i vinograda, pa kad ljudi kopaju bunare, naiđu na svakojake zanimljive predmete. Naravno da sam ja znala za to, to mi je i bila glavna ideja vodilja, koja je moju bujnu maštu nosila na krilima ka neslućenim daljinama i dubinama.
Vrtača je huljski bila prazna, uh kako me takve stvari mogu naljutiti, ni jedne jedine stvari nije bilo tamo ni za lijek. Ništa, onda je najbolje da pogledam još i u onu škrapu na početku uspona na planinu. Trčala sam u tom mojem kozjem ritmu, opet istim stilom ne dodirivavši travu. Visoko u zraku kružili su lešinari. Kružili su baš iznad mjesta kamo me noge nose a znatiželja i dosada vuku. Pauci križari imali su put prepleten mrežama jer svako bolje i više mjesto bilo je dodro za lov sitne leteče gamadi, što su i oni znali. To je dodatno otežavalo moje kretanje jer sam ih primječivala uglavnom trenutak prije nego bi se zaletila u mrežu. Trebalo ih je ili preskočiti ako su bili niže ili zaobići u širokom luku.
Uletila sam na veliku čistinu i pri tom poplašila malog čaglja koji se povukao munjevitom brzinom. Još je nešto šmugnulo u grmlje ali nisam vidjela što. Na proplanku se kočila mrcina ovce, sad već debelo oglodana, bila je kao pokrivena vunenim pokrivačem, nisam joj vidjela glavu, a nije me ni interesirala. Kako je vjetar puhao u drugom smjeru nisam je do sada ni osjetila. Na proplanku je bilo jezivo smrdljivo ali ja nisam baš u to vrijeme bila nešto previše osjetljiva na smradove. Samo sam se okrenula i šmugnula dalje. Čagalj me gledao sa pristojne udaljenosti. Sreća je bila da nije bilo divljih pasa, sa njima nije se baš za šaliti. Posebno ako nanjuše plijen, tad postaju agresivni, a što protiv njih može mala djevojčica od 5-6 godina. Ništa baš ništa, mogli bi me pojesti za doručak i to obilan. Bila sam punašan komadić ondak, davno.
Do škrape sam dotrčala bez da sam morala sići u travu, to je bilo dobro, tad bih baš bila ponosna na sebe. Nije to mala stvar. Ulaz u škrapu je obečavao dobar plijen. Konzervi ko u priči, jedna velika bačena peć, dvije flašice od vegete, staklene, bez poklopca. Jedan krasan feder i Blek Stena sa potrganim stranicama. Ušla sam pod stijenu koja se nadvila nad ulaz. Unutra je bilo mračno i prohladno i vukao je jaki propuh. Takav isti propuh vuće i iz vrtače kod bakinog bunara u polju. Iz džepa sam sad izvukla didovu baterijsku lampu koju je uz ostale vrijedne stvari od mene skrivao u drvenoj škrinji u svojoj sobici. Škrinju je jučer zaboravio zaključati, dok se prepirao sa bakom.
Propuh je sa sobom nosio i memljivu vlagu koja se kako sam ušla naljepila na mene. Tlo je bilo kamenito i neravno, rupa je vodila prema dolje i polako se sužavala što sam dalje napredovala. Baterija je žmigala kao da će se svaki čas ugasiti ali uvijek je bila takva. Nakon prvog zavoja pojavila se blaga udubina i proširenje hodnika, baš kao neka sobica. Strop je naglo nestao u visinu. Hodala sam tako zagledajući uokolo, dok se put strmo počeo spuštati na dole i ponovo sužavati sad već na veličinu taman dovoljnu da se provučem na koljenima. Did je često pričao o skrivenom blagu u njedrima ovog brda i ja sam te priče uvijek gutala i sanjala poslije dvorce od zlata i sve to baš tu pod ovim stijenama. Takva prilika se nije propuštala tako lako. Još malo ću se zavući jer dvorac je sigurno malo zatrpan nakon tih silnih godina što tu sam čami. I išla sam dalje i ponovo na gore kad li je sa jedne strane došla danja svijetlost kroz neku škulju. Još par koraka i našla sam se na velikoj prostranoj ravnoj ploči, a u sredini je stajao ogroman kameni grob. Gornja ploča bila je isklesana. Preplitale su se zmije i grane nekog drveta u skladnoj formi. Pored grobnice bilo je krug starog ognjišta, a pored su se bjelile kosti neke grabljive životinje sa velikim očnjacima. Lubanja se odvojila od ostatka kostura i svojim šupljim očima buljila u mene. Strah mi je proradio kao nikad dosad. Ni pauci ni škorpioni nisu me nikada plašili ali kostur ovako svučen do gola bio je jeziv. Posebno tu gdje sam bila sama sa njim, ni čaglja nije bilo da mi otjera strah. Pobjegla sam natrag istim putem i već za koji časak ugledala staru odbačenu peć kojoj sam se silno obradovala.Trčala sam što su me noge nosile i sve pogledavala preko ramena ne trči li to grozno čudovište zamnom. Trčala sam po vrhovima gudura brzo i spretno kao da je to kakvo šetalište. Već su se i prve kuće pojavile kad sam napokon prestala sa divljim bijegom. Strah mi je bio u grlu, praveći društvo srcu. Blještava svjetlost i vrelina sunca začas su me izlječili od prvog šoka. Iz daljine se čuo bakin glas, “srićoooo, srićoooo, dođi kući”. Baš u pravi čas. Dotrčah do hrpe pržine ispred kuće, čiji su se sitni kamenčići sjajili na suncu i presijavali kao dragulji, a baka me dočeka sa ogromnom šnitom kruha namazanom mašču i posipanog šečćerom. Mojom, tada omiljenom poslasticom. Pogladi me nježno po glavi i upita jesam li se lijepo naigrala. I što da joj odgovorim na to?
Post je objavljen 01.07.2005. u 22:24 sati.