Bugenvilija
17.07.2005., nedjelja
RADNO VRIJEME
 Crkoh! Danas je kraljevskih 31 u hladu. Digli su me na ho-ruk u 8,00. Huljski do bola, al ajde. Najgore što sam onako mamurna i bauljava, morala zabavljati Nyimu dok sjedi na zahodu, a to je krajnje mukotrpan rad i za nekog ko je već popio kavu/čaj ili slično, a kamoli ne za mene, groznog jutarnjeg mrguda. No da. Tako sam pjevala neke nesuvisle pjesmice, sve u nadi da će djetetu potaknuti probavu i razdražiti crijeva, a meni ubrzati odlazak u krevet. Na žalost ništa od kreveta. Sunce se već od jutra razmahalo i podivljalo, tako da je u pol 9 bilo 24 stupnja, a još se rosa nije digla, fino, baš za moja plućica na kiselo. Mališa je nakon uobičajenog zapišavanja poda u kupaoni, pokakio mali brabonjčić i silom htio dole. Znala sam da nekaj ne štima al reko dobro, bu poslije nastavak. Taman ga obučem u punu ratnu spremu i ubacim u krevet. Onesvjestila sam se prije neg sam dodirnula jastuk, a kroz san čujem kako on nastavlja tiskati. Dovraga i bestraga, sad navrat nanos, sve dole i njega na produžni. Još pola sata. Pošizila sam načisto. Za to vrijeme se probudio brat blizanac i zahtjevao svoje, presvlačenje, maženje, flašicu, ne nužno tim redosljedom. Dok sam maknula sve što se može u zahodu krivo iskoristiti od četke za zahod, do toalet papira, već je urlanje iz sobe poprimilo neslušljive razmjere. Trk po njega pa sa njim natrag, da ovaj seronja ne zvizne sa školjke, pa simultano zabavljanje, pjevanje i presvlačenje sve u jedan mah. Pa oped jednog u igraonicu sa flašicom sviježeg mlijeka, dok drugi još čući na školjki i bjež natrag i to sve trkom, a još si ni zube nisam oprala. Posranac se napokon odlučio tiskati, jer se do sita naigrao praznim rolama od toalet papira, pa sad može i nekaj drugo delati. Kvar recimo. Ubacih i njega u igraonicu ne bi li se napokon oprala i odjenula jer sam sve vreme gola i raščupana jurila stanom. Dakle koja koma, samo buđenje i oblačenje trajalo je sat i pol. Sad mi više ni do čaja nije. Sam da me svi ostave na miru i odu nekamo na 4-5 godina. U srijedu idemo na more, do onda moram i sav veš oprati i popeglati...hm...ili makar složiti. Tri ture sam odvalila, evo zadnju pred pola sata. A kičma mi puca po šavovima. Taj veš me uvijek dotuče. Jednom mi je rekao, moj srećom bivši šogor, - Znaš to ti je pičkin dim za napraviti, kaj ti je to kad samo moraš staviti veš u mašinu i ona sama pere i žmiče, ti poslije sam izvadiš oprano i objesiš. Je reko, to imaš potpuno pravo, to je zaista pičkin dim, ali to isto netko mora napraviti, ne bu se sam smjestio u mašinu, stavio prašak, namjestio program, izvadio iz mašine, odnio na terasu, objesilo, pokupilo i složilo. Ma kaj ti je to..., veli on, to ti ja levom nogom napravim, je, velim ja i ja bi to tak kak ti, levom nogom, da to delam jednom godišnje. I još ga pitam, a kaj bi ti više volio da ti žena pere sa rifljačom (ko Mare ), na potoku, pa da joj priznaš da je neki klinac napravila po doma, jer ak pere mašina ona nije niš napravila. I ništa više nije reko. I bolje jer bi ga po njonji puknula. Toga sam se baš jutros sjetila kad sam se sa tim silnim vešom zezala. Uzme vremena, a onda mi moji patuljci još prolaze ispod i to sa raširenim rukama, jer to je nova fora. Mokar veš dobro osvježi čovjeka, a posebno ak ima ruke sa kojima je prvo gnječio ribizle, a poslije ih pohao u pjesku. Sreća da je ta tura bila bordo, pa se ne kuži gdje su prošli. Dan je bio jako težak što se jasno odražavalo na zločestoći bandita. Danas su učili kako se popeti na šesterokutnu stolicu od bambusa i dohvatiti neke zabranjene stvari sa stola na balkonu i kako se sa stolice prebaciti na ležaljku. Mogu reči da je bilo uspješno. Dobili su batine i jedan i drugi i to samo kad su pali sa stolca za kojeg sam im objašnjavala da je zabranjeno penjanje jer će pasti. Druga aktivnost je bila, zaletiti se friško naučenom vještinom trčanja za koju još nisu savladali kočenje i provaliti tati u radnu sobu. Ali to nije sve. Fora je onaj koji uspije u tom poduhvatu napraviti više kvara. Na meti je zabranjeno klupko žica (sve su uštekane u struju ili u kompijuter ili bogtepitaj gdje) i veliki gumb koji baca plavo svjetlo, za koje je tata rekao: ne ne, popračeno mahanjem kažiprsta. Dvaput su provalili, a jednom stisnuli gumb i držali ga stisnutog dok tata nije dobio mlade. Poslije se čulo psovanje i jaukanje iz radne sobe jer mašina nije htjela startati. O da. Tatini sinovi. Ne znam koji je to bio ali jedan će sigurno biti inžinjer elektrotehnike na tatu, a jedan namčor na mamu. Pokušavala sam šivati neke stvari na ruke dok sam pazila djecu na terasi. Ne smijem ih ostaviti same duže od 10 nano sekundi kad su ovako u spidu, a koji put je i to riskantno. Sva sam se izbola iglom, a sašila nisam ništa. Dobro jesam, ono malo na mašinu kaj sam šila još jutros nakon šatro jutarnje toalete. Ali ovo na ruku, niš. Sve će ostati za zadnji dan, a to mrzim jer mi se to dešava svaki put. Uvijek nekaj zaboravim, pa mi to ostane za pet do pet. Već sam mislila zvati upomoć, a onda se sjetim spasonosne metode, upalila sam telku i dvd i ubacila debilanijuse. Klinci kad su čuli prvih pet taktova teletabisa, sve su bacili iz ruke i jurnuli na vrata da vide jesu li dobro čuli. Ne mogu u sobu sam tak, imam rešetku na vratima inače bi trčala za njima nutra van, a tak baš luda nisam. Ovak su visili na ogradici blaženo telećeg smješka i nisu se borili rukama i nogama dok sam ih smještala u kolica. Kaj bih ja bez teletabisa? Niš, poludila bih već davno, ovak kad skužim da sam na rezervi, ubacim dvd i svi sretni i veseli. Klopaju bez igrajmo se pljuvanja u dalj i sličnih igara koje su specifične za tu aktivnost. Tada ih nehumano uzimam jednog po jednog, bacam u kadu i tamo razodjevam, sve u nadi, ne bi li što manje pijeska bilo prosuto po podu, a što više u kadi. Tuširam u skoro hladnoj vodi jer to je jedini način da ih održim u uspravnom položaju, ak pustim toplu vodu, oni sjednu u kadu i nemre ih bogotac više van izvuć. Nakon takve torture svaki dobije po flašicu kozjeg mlijeka i laku noć. U 8,00. Kako se osjećam nakon 12 satnog radnog vremena? Osjećam? Što je to? |