Bugenvilija
09.07.2005., subota
XIII (Božje sjeme)
 Jato je proletjelo nevjerojatnom brzinom i nestalo. Kao da je sa sobom usisalo i ponijelo i vrisak svinjolikog i njegov grubi lik. Polako su se gubili leševi, polako je nestajalo groblja i opkopa sa lavom. Nestalo je zlatne palače i plavi dim je sve ponovo pokrio, a tama ga je zamjenila. Ostala je samo praznina, koja jeste i nije. Ostao je sam u beskrajnoj praznini uma... Naglo je otvorio oči. Mrak je bio oko njega, dubok i mek. Svjetlile su samo zvijezde visoko iznad njegove glave. Vlaga i svježina, dolazile su u pramenovima od slapa. Noćni leptiri veliki kao otvoren dlan, nježno su prhutali oko njega, nečujni u svojoj prašinastoj odori. Negdje iz daljine, čuo se glas ćuka. Ponavljao je svoj plačni zov u jednakim vremenskim razmacima. Slavuj je baš razvijao pjesmu, tu kao njemu iza leđa, iz obližnjeg grma. Pjevao je zanosno i izvijao glasom, sve više i više da bi nakon najvišeg tona počeo silazno uzbuđenje koje je dominiralo pjesmom. U jedan tren prestao je pjevati kao da čeka odgovor, a onda je nastavio dramatično, promjenivši tonalitet. Jul ga je slušao sa posebnom pažnjom, on je na neki način bio dio sna, makar je meditacija proročkog sna, bila iza njega. Slavuj mu je nešto važno objašnjavao, morao se koncentrirati na to. Spustio je ponovo glavu na prsa i zatvorio oči. Slušao je punom pažnjom. Pred njim su se pojavile plavičaste planine, obavijene gustom borovom šumom. Borovi su bili visoki i ravni, kao da tamo nikad ne puše vjetar, svi su bili isti. Iza gorja protezala se dolina presječena velikom rijekom, a u daljini bilo je more. Tamo na morskoj obali čekao ga je veliki brod. Posadu je činilo ćudno društvo. Bili su mu nejasni i nije se fokusirao na njih. Na brodu je bila škrinja, zavezana lancima i zakraćunata sa devet lokota. Na največem lokotu bio je ugraviran konj. Prepoznao je taj pečat. Sve se zamračilo, slavuj je prekinuo pjev. Otvorio je ponovo oči, a pred njim je sjedio slavuj. Nagnuo je glavicu i znatiželjno ga promatrao. Jul izvadi iz njedara ćuturicu i uspe kap ambrozije slavuju u kljun. Slavuja obavije nježna svjetlucava maglica i upije se u njegovo tijelo. Slavuj kimne glavicom kao u znak zahvale i odleti u slap. Konj ga je zvao mekim njištanjem iz mraka. Jul se digne, otrese kapljice rose sa plašta i pohita konju u susret. Potapša ga po plećima i pri tom mu prišapne par riječi. Skoči mu na leđa i zajedno se otisnuše u noć. Pustio je konja da ga vodi. Njihovi su se putevi, ovaj puta poklopili. Bar za neko vrijeme. Planine su se nazirale u daljini, kao ružičasta vrpca na horiontu. Jahali su u susret jutru. Trava je bila visoka i vlati su bile oštre kao mačevi. Konj je nakon nekog vremena imao izranjane sapi, kao da ga je netko išibao. nigdje nije bilo ni puta ni staze, morali su izabrati najbolji smjer da skrate maksimalno taj negostoljubivi kraj. Čim bi sišao da konju obriše sapi, na njih su navalile velike muhe koje su pikale otrovnim žalcima, nakon kojih bi ostali crveni plikovi, bolni i svrbljivi. Konj bi od njihovih ugriza pobjesnio i slina bi mu se zapjenila u žvalama. Lupao bi mahnito nogama i njištao ko bijesan. Zato više nije silazi, već su jahali što su brže mogli, da za dana dospiju što bliže planinama. Jul je tiho pjevao, neku ljekovitu pjesmu na konju nerazumljivom jeziku. Od pjesme zacijeljivale su tek otvorene rane na konjskim nogama i nestajale bez tragova. Jul je ipak odlučio prespavati noć, baš tu na toj zloj travi jer je želio da sutra za dana jašu kroz šumu. Zaustavio je konja ne prestajući sa pjesmom, muhe su zujale bijesno kao da ne mogu doći do njih, kao da ih priječi nevidljivi štit. Pojačavao je pjesmu koja je prerastala u svilenu nit koja se lagano uplitala sama u sebe tvorivši prozirnu meku kupolu, svugdje oko njih. Jul prestane sa pjesmom, a njen zvuk je neprestano rezonantno odzvanjao oko kupole, štiteči ih od vanjskih zlih utjecaja. Na oštru travu rasprostro je svoj plašt koji se sam razvuče na dimenzije kupole. Konj legne na njega, a Jul mu kapne kap iz ćuturice. Konj ga zahvalno pogleda i kratko zarza prije nego li spusti glavu na stranu i duboko zaspa. Jul se također ispruži i utonu u okrepljujuči san. |