Marketing
Velika seoba naroda...
evo još par sličica, a Bestijici preporučam da nikako ne uvečava treću sliku ;))
Spremam se na more. Sad sam u fazi zapisivanja, što mi sve treba i ne treba za tu veliku seobu naroda. Kad se sjetim koji je posao predamnom, sva se naježim uzduž i popreko. Prvo sam krenuula iz vana prema unutra. Daklem iz vrta. Sad istina svakodnevno ljeva glupa kišurina ali to nikako ne znači da će se taj trend i nastaviti. Ja još uvijek očekujem ono obečavano suho i jako vruće ljeto. Pa sad ak mi odemo, a nastupe paklenske vrućine, ode moje cvijeće i drveče vrit, a to nikako ne bih željela. Zato moram napraviti neki razvodni patent u vrtu, da mi se sve lijepo polako navodnjava, dok mene nema. O tome još moram dobro razmisliti jer nemam za iskeširati 147,90 eura za kompletnu instalaciju navodnjavanja vrta. A i zašto bi kad imam svoje prokušane patente. Ove godine samo želim to malo usavršiti jer nisu baš ugodni oku ili bolje rečeno, grozno izgledaju svugdje popikane plastične flaše od litru i pol i to naopako, čepom u zemlji. A i kad zapuše orkansko nevrijeme, odnese te boce susjedu, a to mi nije bio cilj. Onda moje bilje koje je po kući, ima ga sva sila. Pa akvarijske ribice. Dobro, za njih imam tablete koje se sporo tope i traju oko mjesec dana, to bi trebalo zadovoljiti ovu grupicu (tri) riba. Sreća da nemam papigu i daždevnjaka, to bi bio veći problem za ostaviti.
Onda imam pauka križara na kuhinjskom prozoru. Hm...možda da mu samo ostavim prozor odškrinut, pa da što uleti uleti ili da mu montiram hranilicu sa živim muhama koje će mu svakih 5 dana uletat u mrežu. Mislim da s obzirom kak je debeo, može uredno preživjeti i bez hrane, svinja jedna na muhama mesaricama ugojena. Prezimil je cijelu zimu na kruhu i vodi, a sad je tak debel, da samo čekam čas kad će se raspuknuti. Mislila sam ga prvo voditi sa sobom ali mislim da to nema smisla jer na Pelješcu sigurno ima sva sila pauka i samo im on tamo fali, gospon Njemac. Osim toga nije baš ni zaslužio da ide na more. Kuća mi je zadnjih tjedan dana puna muha, a on samo spava po cijele dane u kutu prozora. Stavila bi ja njegovu sliku ali Beštijica me zaobilazi u luku otkad sam stavila slike njegovih kompića iz vrta. Dobro, sad smo cviječe i menađeriju recimo riješili.
Sad dolazi na red sva sila sitnih neophodno potrebnih stvari ili nježno rečeno, rasuti teret. Tu spadaju od ukosnica preko zatvarača otvorenih štekera, pa do tableta protiv komaraca, noževa za gulenje krumpira bez kojih nikamo na put, japanskih noževa za fino kosanje povrća, drvene radne daske, krema za sunčanje tristo komada, pa kvačica za veš, bez kojih ni na zahod ne idem...pa igle, konca, gumica za kosu, homeopatskih ljekova, čepića za skidanje temperature, pa do blogtepitaj čega sve ne.
A o pakiranju da ni ne pričam, prvo izvadim i otvorim kofere, a onda prebacujem iz ormara direkt u kofer, to je zapravo najmanji problem. Odmrznuti i oprati frižder, pobacati sve one krumpire koji su pali iza ormara ili se otkotrljali pod njega jer ako ostanu dan samo, sami u kući, odmah počnu truliti i raspadati se uz užasan smrad na kojeg ni muhe ne idu, a kad sam ja doma i nađem u čiščenju neki zalutali primjerak, on je uredno mumificiran i kao takav potpuno bezopasan po okolinu.
Strašna stvar je što imam zbog blizanaca od svega po dva, dva krevetića, dva madraca za krevetiće, dvoja kolica, a da ne pričam o njihovoj duploj garderobi i ručnicima i cipelama i kanticama i lopaticama i vlakičima i medekima, jeza me prođe. Sreća je što nemamo i dva psa, neg sam jednog, malog.
Nema mi gore stvari nego doći sa mora ili od nekud već, a stan u totalnom rasulu, ali zato volim doći u mirišljavi čisti stan u čijem frižderu spava makar jedna hladna piva. I tu nije kraj, jer treba spremiti i hranu za put, pa sve što sam uredno složila na ogromnu hrpu usred dnevne sobe, nježno prebaciti u auto, a pri tom paziti da ostavim mjesta i za djecu, muža sebe i psa. Auto je velik ali ni jedan nije dovoljno prostran, a da ću ja u njemu ostaviti praznu ijednu mrvicu prostora. Ako treba ponest ću i radijator na struju samo da pokrpam praznu rupu. Makar to mi se još nije desilo. Sreća je da ne idemo na kampiranje jer bi onda zasigurno morali ponjeti i mrtvački sanduk za na krov, a tako ga mrzim puniti i prazniti. Nakon toga iz kreveta vadim djecu, oblačim i predajem u ruke dragome koji je do tada bio zaključan u špajzi, da mi se ne mota pod noge. I možemo krenuti...
E tako vam je to kod mene, a kako je kod vas?
Post je objavljen 11.07.2005. u 23:25 sati.