Bugenvilija

31.05.2005., utorak

DANAS NEŠTO SASVIM DRUGAČIJE

Ubija me ovaj niski tlak. Da se ta kiša bar stušti kak se spada, a ne da samo piški pod sitno. Od jutra sam ko da me CC muha dohvatila na više mjesta. Oči mi se same sklapaju i nedajblože da klincima krenem čitati neku slikovnicu, izvrnem se na leđa te sekunde ko crknuti pauk, duboko spavajuči prije nego dodirnem pod. Ne pamtim kad mi se tako jezivo spavalo. Jučer sam baš rano išla spavati i dragi me još jutros ostavio da kunjam do desetke i uopće mi nije jasno što mi je. Sad pišući zjevam ko hipo iz zooa, dok žica kruškice. Htjela sam sa vama podjeliti jednu pjesmu koju sam danas našla na Tepljuhovom blogu i koja me malo razbudila, bez obzira što zapravo ne volim blogove koji zastupaju samo poeziju. Pa evo pjesme: VEČERNJI GOST Pijano je pero od večernje tinte plave u kojoj se hladi iskusnog stijenja žar ko u sretnoj epruveti proviđenja, padajući pelud i prah. Mogao bih umrijeti, gledajući pustoline i gar, jata kreštalica u mirisnoj zimi burnog dana. Mogla bi nova šuma da izraste iz pokoja, dok me kamen grli i zamagljeno čelo ljubi, dok rukom večeri brišem suze na zaboravljenom licu. Ne plači izbrisano lice: jutro je lijek i ozarenje. Skupljaju se zviježđa oko Večernjače, iz prikrajka neba Vlašići se osmjehuju, u vedru ponoć zimskog snoviđenja, dok stojim zapaljen na stijeni, pred danom, bez imena i prijatelja, pretakajući jutarnja pripitomljena vina kroz vlakna sviježeg zraka i strugotinu zore. Pijano je pero od večernje tinte plave u kojoj se hladi iskusnoga stijenja žar ko u sretnoj epruveti proviđenja, padajući pelud i prah. Možete i koji komentar ostaviti pod pjesmom, slabo nešto stoji sa komentarima :)

- 15:35 - Komentari (24) - Isprintaj - #

30.05.2005., ponedjeljak

Rockas okrugli 20.

Sretan ti rođendan Luka! Pusa mama

- 17:51 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Rituali

Danas su se u centru u Minhenu, radili vrlo rijetki i posebni rituali, od kojih se prvi radi samo u specijalnim situacijama i to vrlo, vrlo rijetko, dok se drugi radi tradicionalno, jednom godišnje. Prilika je bila i mi smo je iskoristili. Sve je trebalo biti gotovo do 18 sati ali se zbog dužine programa sve moralo pomaknuti i tako smo otišli u 9 ujutro od kuće i vratili se u 9 navečer. Jadni Luka, on je danas bio dežurna bebisiterica i sam svoj majstor po pitanju kakanja i prematanja bembana, hranjenja i igranja u pijesku. To je prvi puta da sam Luki ostavila blizance na cijeli dan. Vidim da mu ide, moglo bi mu se i ponoviti druženje sa mlađom braćom. Ali nekako mi se čini da bi on sad mogao kidnuti na more i nas ostaviti same i nezbrinute. Posebno kad sazna kakav nam je slijedeći mjesec po pitanju programa u centru, he he. S obzirom da su to zaista bili vrlo, vrlo posebni rituali, za koje obični ljudi nenavikli na čudne prakse, nisu nikada ni čuli, a kamo li vidjeli, neću ni razglabati o tome već ću samo reći da je prvi bio namjenjen čiščenju i otklanjanju svih negativnosti koje nam se ponavljaju non-stop u životu i koje teško možemo na drugi način otkloniti. Taj ritual je trajao dobrih 4 sata. I za to vrijeme smo očistili iz nas sve što se dalo, od "demona" pa na dalje. Najgore je to što ne možeš sudjelovati, već si samo promatrač koji može samo ponavljati jednu mantru čiščenja i to je sve. Pa ti se počne nakon nekog vremena strašno spavati jer je u prostoriji 45 stupnjeva i ne smije se otvarati prozor, a zrak ni u priči i u toj istoj prostoriji se nalazi 35 - 40 ljudi koji zrače vručinu oko sebe. Katastrofa. Makar moram priznati da nikad do sad nisam prisustvovala bilo kojem učenju, a da u prostoriji u kojoj se radi nije bilo vruče bez obzira na grijanje i godišnje doba. Toliko je dugo to trajalo da je Rinpoche odlučio podijeliti ga na dva dijela, pa je prvi dio trajao od 10 do podneva, a drugi od 2 do 4, pa zajedničko slikanje i onda mala Pudja (darivanje zasluga), pa od 5 do 7 Dzambala ritual za dobru sreću. Mora se priznati, vješto izorganizirano. Jedino što mi je zaista žao, je da sam zvala Blondicu da nam se pridruži, a ovo što smo doživjeli je bilo možda malo prešokantno za nježne početničke oči. Nadam se da će mi to oprostiti :), posebno zato jer je bilo par zaista šokantnih egzorcističkih momenata, koji su više ličili na vudu, nego na tradicionalnu budističku praksu, pa nevješto oko nije moglo razlučiti šta je šta :) Drugi ritual je bio za prizivanje dobrih kvaliteta i sve što je sa tim u vezi. Znači i bogatstvo i prosperitet u poslu i u životu opčenito. Sve to, pa još spaljivanje nakupljenih bolesti i otklanjanje prepreka. Uglavnom, jedan zaista dobro iskorišten dan. Ja zadovoljna. I sretna. Upoznala još jednog finog stričeka Rinpochea, koji nas je zvao k sebi na Tibet. Evo samo da piceki dobro prohodaju i počnu sve kužiti i evo nas. Ako ima zainteresiranih bebisiterica, koje zanima divlji Tibet, molim da se jave ;).

- 01:29 - Komentari (11) - Isprintaj - #

28.05.2005., subota

Virtualni prijatelji u mom vrtu

Jučer sam na ručku imala neuobičajene goste. Neuobičajene za mene koja živim van ruke svim blogerima, a posebno našima. Tako je nakon kratke prepiske i jednog komentara na blogu, Porto osvanuo sa svojom lijepšom polovicom, a gdje bi drugdje već na mojoj novouređenoj terasi. Kako je sve u životu više manje navrat nanos, tako je i slavni petak, za mene bio baš takav. Od neke nabavke nije bilo ni "n" jer sam bila bez pomoći i bez auta. To je sa blizancima po velikoj vručini neizvediv potez. Kupovina, naravno. Tako da sam vegetarijanski ručak morala smisliti iz datog materijala koji sam pronašla u frižderu. Srečom sam imala još tikvica i patliđana i pokoji gigantski šampinjon pa sam to sve spohala, a od patliđana napravila zapečenu redaljku sa fetom i paradajzom, obilato zalivenu maslinjakom. Zaziki je odlično pokrio pohano, a pečeno ionako paše uz sve, uz to i romerica sa egzotičnim momentima. Malo smo pretresli ko koga čita od blogova, malo pričali neobavezno u svrhu upoznavanja ali na žalost prekratko jer sam ja jurišala na potezu, kuhinja - terasa - klinci, pa je konverzaciju vise vodio moj dragi nego ja. Što mi je sad krivo, slijedeći put ću ga poslati u kuhinju. Malo smo se dotakli i grupe Borg i nekih akcija koje spremamo u skoroj budućnosti ali to će Porto sam obznaniti kad za to dođe trenutak. Ovo gore je jedna slikica i ne baš najbolja jer je Porto inzistirao da bude neprepoznatljiv na njoj, a pošto nemam neki pametni program za uređenja slike malo sam ga pokvarila na drugi način. Nadam se da mi publika neće previše zamjeriti.

- 23:50 - Komentari (15) - Isprintaj - #

26.05.2005., četvrtak

Praznik

Šljaka, šljaka i šljaka. Danas sam napravila takav posao da sam u najmanju ruku zaslužila sladoled, a u največu, dva. Jednoga sam upravo drmnula. Sad ga zaljevam bevandom. Trebali smo danas biti na inicijaciji Vajrasatve ali neke nam se stvari nisu baš posložile i nije nam imao tko čuvati blizance, pa jednostavno nisam htjela se ponovo dovesti u situaciju da smetam svima, a ja da nemam na kraju ništa od svega toga jer pazim i trčim za blizancima. Tako smo ostali doma, što se pokazalo i ne tako lošom idejom jer sam napravila sav onaj posao po vrtu koji bi inače delala još danima. A kak je bil praznik, tak sam i dragoga mogla uvuči u moje nehumane kombinacije. Dan je bio bez oblačka od jutra, tlak visok, ma sve kak se šika. Vruče sa blagim vjetričem, divna kombinacija. Makar mi se sad malo manta, sve mislim da me ipak nokautirtalo (sunce) u prvoj rundi. A o leđima da ni ne pričam. Ja ne pocrvenim, ja pocrnim odmah. Pa sad imam jedan križkraž na leđima od bretela i šljakerske kratke hlačice, bijele boje, a ostalo je indijanski crveno. Sva sam se natrackala mlijekom za poslije sunčanja, možda prođem bez gulenja. Nadam se. Glavno da sam sve predviđeno zgotovila po vrtu, sutra još neko presađivanje i sijanje trave i gotovo. Sve je picnuto, do u sitnice. Sutra ću opaliti par slikica, da se vidi moj trud i muka i naravno sva raskoš mojih cvijetnih kombinacija. Sutra imam specijalne goste na ručku ali o tome u sutrašnjem izvještaju. He he. Sad idem sebe onesvjestiti po drugi put danas. E to mi se nije davno desilo. Legla sam poslije ručka, malo u ležaljku na novouređenoj terasi i odvalila u roku keks jer je neki tip objađnjavao svom frendu neku zajebanciju, tako strašno monotonim glasom, da je to njegovo pričanje proizvodilo jednu konstantnu nesmanjenu buku, koja je u jednom momentu prestala biti govor i pretočila se u mrmor. Nešto kao kad kopaju ulicu pa radi ona grozna bušilica samo slabijeg intenziteta. Nikad nisam čula da netko može tako dosadno i jednolično pričati tako dugo vremena. Gore od njemačkih dokumentarnih ili putopisnih emisija. Uglavnom, ja sam se od toga, onesvjestila. Sunce me grijalo kroz granje ljeske i bilo mi je fino fino. I sad mi je fino i zato se idem ponovo onesvjestiti da sutra mogu normalno ludovati od jutra. Pusa i laku noć.

- 23:46 - Komentari (31) - Isprintaj - #

25.05.2005., srijeda

Filmska večer

Baš sam se našljakala ovih dana. Tako mali vrt, a tako puno posla. Pa još kuća, blizanci, veliki klipani, mali pas i blog. Pa ne stignem fizički ni pola od toga zgotoviti do kraja, a ja volim sve napraviti do kraja i pedantno. Pa je nešto ispalo, blog naravno. Samo sam stigla tu i tamo u muzičkom intermezzu pročitati ponešto i baciti koji komentar, da ne prođem baš nezapaženo. Jučer sam navečer bila tako umorna da ni veća slova na monitoru nisam vidjela. Kad su mi počele od naprezanja curiti suze ugasila sam laptop i odlučila pogledati film koji me čeka već duže vrijeme. I tako mi je iznenada upala sjekira u med i uspjela sam pogledati čak film i pol. Drugi je bio oštečen i taman kad je počela glavna akcija, stvar se zablesirala tako da je sredilo i DVD player. Gluparija prvog razreda. Ako me nešto može izbaciti iz takta onda je to, to. Prvo sam odgledala Predator protiv aliena ili obrnuto. Krenula sam ga gledati sa skeptičnom sumnjom po pitanju opravdanosti gubljenja vremena na niškoristične bedastoće. Ali nije tako strašno kao što sam mislila da će biti. Film nema neku radnju i priča mu je šuplja ali je zato nabijen akcijom i pun odličnih specijalnih efekata, pa kako su ionako gađali na publiku kojoj dobra priča i nije baš najbitnija, dobro su odmjerili snage. Pokupili su pola priče iz Stargatea, a dalje nadogradili iz Predatora i Aliena. Uglavnom, sve je hiper ubrzano, valjda je i alien u međuvremenu mutirao. Poslije sam si zaželjela pogledati "Ja robot", koji me odavna čeka ali nisam ja te sreće. Kad filmovi dopadnu djeci šaka, tu trava ne raste, pa su se tu pojavile neke krace i stvar se objesila bez obrazloženja. Mislim da ću si ga posuditi jedan dan u videoteci da ga napokon pogledam do kraja. Danas me čeka montiranje pješčanika i drvenih ploča za terasu, drvene ograde, da Kiki ne može skakati preko iste i raditi kvar kod susjeda u zdjelici za mačke i ježeve. Ljuljačka je sređena sad još ovo i vrt će napokon biti gotov. Obečavaju nam neko ludo vreme pa će pasti i bazenčić za klince i ostale zezalice. Baš se veselim. Namučili tj. ja, smo se da nađemo pješčanik koji nije preskup. Ovi ludi Njemci deru te bezvezne stvari ko da su od zlata. Uglavnom, sve što smo do sada našli bilo je preko 99 eura. Što ja smatram drskom cijenom za drveni neobrađeni okvir i dva kolca na kojima je najlonski krović. Sve smo pretražili i svugdje su cijene podjednake. Ma reko sama ću to napraviti i napravim nacrt i mjeru i već krenem naručiti u baumarktu da mi ispile, kad u jednom prospektu koji dobivamo redovito u kaslić, skužim takvo isto čudo za 19,90. I još ima drveni poklopac. Bila sam presretna, pa nije da mi se još i s tim zezalo. I sad još trebamo pjesak. Moj dragi je za to da se pijesak kupi u baumarktu. Ja sam za to da se ode na šodericu koja nam je od kuće udaljena kilometar i pol i nabere koliko nam treba. Pa nismo Njemci da čekamo da nam se upali zeleno za pješake, a pol tri je u noći i auta nema na puškomet. Tako da sam nakon kraćeg izlaganja za i protiv, debelo prevagnula i sutra idemo u berbu pijeska.

- 08:41 - Komentari (24) - Isprintaj - #

21.05.2005., subota

Tulum u Westparku i blogerski čvenk

Prvo je došla pozivnica: Onda smo odlučili otići na tulum. Pa sam se sjetila da se već danima dogovaram sa jedinom blogericom na ovim prostorima, Blond Lady, pa rekoh, to bi mogli i ugodno iskoristiti, malo zabaviti mužića, nek se zabavlja guranjem kolica, a nas dve malo po pričici, he he. Uspjele smo se dogovoriti i sve utanačiti. Dolazimo u Westpark naoružani do zuba raznim dječjim drangulijama, a usput smo pokupili Lamicu jer smo pred centrom parkirali. Lamica se opremio raznim poslasticama, koje je nosio na štand curama da nešto bace u kljun. Na štandu su se djelili razni informativni materijali ali nisam se sjetila to slikati jer mi je to normalno i poznato, baš sam se sad sjetila da sam i to mogla poslikati. Eh. Štand se nalazio pored glavnog jezera, a pored tajlandskog paviljona sa Buddhom koji stoji sa Abhaya mudrom ili u prevodu -ne boji- tj. odsustvo straha. Zadržali smo se kratko ispred štanda sa đinovskim dječjim kolicima i pri tom zakrčili prolaz u dobroj njemačkoj maniri. Vidi se da se privikavam, he he. I ne bi to bio takav kaos da baš tamo na tom najužem mjestu nisam srela Bayasu sa njezinom djecom, od čega je mali u velikim kolicima. Stale smo se naravno jedna pored druge i navalile klafrati, bez da gledamo oko sebe, a svi su nas zaobilazili tako da su jednu nogu morali umočiti u jezero. Dobro, kad sam to skužila, smo se maknule, ali smo već napravile stau, na što su Njemci očito navikli pa se nitko nije bunio. Lamica nam je rekao da baš sad počinje kineski "Ples lavova", pa smo se preselile 25 metara dalje, do jezerske bine, gdje se to odvijalo. U tom času mi je zvonio mobilni i javljala se Blondica, da je došla do jezera. Rekoj ja sam tu kod bine i veli ona, ok, evo mene. Bez da me pitala kaj imam na sebi ili gdje stojimo. Mislim, tamo je bilo parsto ljudi, i ak ne znaš kaj i kog tražiš nije baš lako. Ali eto našle smo se, po sistemu, gle mala djeca i blizanci u kolicima. Baš kad smo se krenuli maknuti od gungule i otići na neko mirnije mjesto razgovarati, odlučih ju uslikati za blogne svrhe, u zgodnom ambijentu, a Lamica je baš prolazio sa nekim poznanicima i utrpao se u kadar. Pored jezera raste šaš i irisi u velikom broju. Inače je cijeli Westpark zamišljen ko park koji pruža sve užitke, od onih običnih, klasičnoparkovskih, do skulptura vješto smještenih u nekim zakutcima i sa obaveznom klupom da možeš uživati u umjetničkom nadahnuću, pa botanički momenti na svakom drugom koraku, što mene lično obara s nogu, kao recimo kombinacija crvenih i bijelih kestenovih stabala, pa... genijalne dječije zezalice, od vrtuljaka i klackalica, do pravih jezera za kupanje , čija voda ne seže dublje od dječjeg koljena, pa do tobogana svih mogućih vrsta... Krenuli smo na piće u neki od postoječih birgartena. Našli smo jedan, baš zgodan u sjeni ogromnih kestena, čiji miris se mješao sa smradom pečene ribetine, fuj. Ali to se ne može izbjeći pa sam to nekako preživjela. Klinci su bili sjajni, stvarno imam sreće sa njima. Tatica je malo vozikao klince po parku dok smo nas dve kratile vrijeme u priči i upoznavanju. Bilo nam je baš dobro. Slijedeći vikend idemo zajedno na neka događanja u centar, a onda ćemo se i češće viđati. Rastale smo se nakon dobra tri i više sata, a kako je ona parkirala na drugoj strani parka, rastale smo se povrh jezera. Mi smo pošli nešto poklopati jer čovjek jako ogladni od šetnje po vrućini, a stvarno je bio pravi ljetni dan. Turci su se masovno sunčali i roštiljali pored jezera, zauzevši prvi red sirotim labudima, koji se tamo u blizini inače gnijezde. Tako da su jadni, dan proveli učeći mlade kako se treba boriti protiv Turaka. Jedino što je to bilo više teoretsko predavanje jer su ih klinci naganjali gliserima na daljinsko pa se nisu ufali doći bliže obali. Bio je to loš dan za labudove. Mi smo otišli do lokalnog Kineza na klopu i to je bio više nego dobar potez jer bi u suprotnom bili isprebijani tučom koja je pala tri minute nakon što smo se smjestili za stol.

- 23:58 - Komentari (35) - Isprintaj - #

20.05.2005., petak

VESAKH 2005. / 2549.

Na dan punog mjeseca u maju, budisti cijelog svijeta slave Buddhino prosvijetljenje. Taj dan obilježava sjećanje na Buddhino rođenje, Nirvanu i Parinirvanu. Svake godine Njemačka Budistička Unija (DBU), obilježava taj dan u Minhenskom Westparku. Program je raznolik i može se pogledati na stranici: Vesakh One koje zanima više o Buddhi kao povjesnoj ličnosti, mogu pogledati na wikipedia i Shakyamuni Buddha Thanke (slike) iz Buddhina života: Thankas Shakyamuni Slika Shakyamunia sa njegovom pripadajučom mantrom i obiljem dodatnih linkova. Shakyamuni mantra

- 08:18 - Komentari (30) - Isprintaj - #

19.05.2005., četvrtak

novosti razne, nezanimljive, obicne...

Umorna sam danas i kronicno ljena. Ti mi je posljedica od proslog posta. Vreme je katastrofalno. Kisa je padala do pred tri sata i onda se ko po dogovoru, sve razvedrilo i osulo zvijezdama. Sad mjesec caruje na nebu, a ujutro ce oped osvanuti tmasti oblaci i tako u krug. Danas je dragi napokon dignuo sidro iz kuce i mogla sam se baciti na pospremanje ljetnozimske garderobe. Peh je jedino sto mislim da je suludo spremati neke toplije stvari jer ko zna dokle ce se ovo ovako navlaciti. Tako da mi je ormar napunjen ko sipak i jos mogu naguravati nesto samo po coskovima. Jucer sam navlas pobacala ono sjeme trave jer sam si mislila ak cu cekati neko bolje vrijeme da cu se nacekati i dobro da sam to napravila jer je cijelu noc i danasnji dan padala kisa pa nisam morala zaljevati vrt. No to bi bio super posao. Sad kad nikne nikne. Za vikend predvidjaju urnebesne vrucine, do onda moram sav posao napraviti da ljuljacku stavimo na gotov teren. Jos malo i vrt ce biti kao djecje igraliste, pa ako ce dolaziti klinci iz susjedstva mogla bih naplacivati ulaznice i djeliti sladoled. Luka je danas u vozackoj skoli, polozio pismeni sa 0 gresaka. Ponosna majka. Sad jos hrpu love i moze na prakticni dio. Sad samo da Ivo maturira pa smo na konju. Onda nek me vozaju koliko hoce. Moze i u autu. I da, slala sam po prvi puta MMS, na blog, ko zna dal je to stiglo...

- 00:16 - Komentari (25) - Isprintaj - #

17.05.2005., utorak

O ljenčinama...

ReginaElena je jednom prilikom pitala da zašto ništa ne pišem o svojim velikim sinovima. Evo sad idealne prilike. Ivo, to je onaj flajpan sa rastafarijanskom neurednom frizurom dolje desno. Kao što ste možda pročitali nekoć davno na mom blogu, momentalno živi kod bake u Zagrebu ne bi li kojim čudom završio turističku školu koju je započeo u Monfalconeu, a nesretno prekinuo smrću oca. Kako nije tu istu školu mogao nastaviti u Njemačkoj, zbog katastrofalno loših ocjena, jer Ivo kampanjac uči samo dan prije ispita, ostali dio godine um mu šeće čudnim ravničarskim prostranstvima. Tako je na bakino inzistiranje, on završio u Zagrebu. Da je bilo po mom, išao bi raditi jer je sam rekao da mu se gadi škola i sve vezano za nju. Ali baka ko baka i dida ko dida, nisu mogli, a da ne daju svoj skromni doprinos i do kraja odškoluju ljenu mrcinu. Požalili su već nakon 2 mjeseca, a nakon 4 su digli ruke. Meni je stalno obečavao, ma budem ja to, ma to ja lijevom nogom, ma evo sad ću početi učiti, evo samo što nisam i tako svaki dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec. Sad je kraj godine i Ivo mora maturirati. Znate kad je počeo učiti? Prekjučer! Ma lažem, prije tri dana. I sad ti ostani normalan roditelj i nemoj se nervirati. Meni je još lako ali baka, ona je jadna ostarila deset godina od živciranja. Eh te bake kad neće slušati mlađe i pametnije. I sad ako maturira, ja ću ga lično prebiti ko vola, a ako padne, ja ću ga lično prebiti ko magarca.

- 21:35 - Komentari (37) - Isprintaj - #

Paprena metvica (Menta Piperita)

Kiša se izmjenjuje sa oblacima u gustim intervalima ak tak nastavi krenuti će poplave, a to u ovom ionko močvarnom kraju nije neko specijalno veselje. Cijeli minhenski aerodrom izgrađen je na močvari. Seljaci čije je to zemljište bilo, decenijima su bili zadnja sirotinja i bijednici i onda su preko noći postali najbogatiji u kraju. Zato je naš prvi susjed, seljak u pravom smislu te riječi, sad najbogatiji građanin cijelog tog kraja, a on i dalje vozi bicikl. Ali ne iz skromnosti već iz navike. Kad smo doselili u ovu vukojebinu, tu su još srne i zečevi preskakivali lokalnu cestu u vrlo sporim preskocima. Ponekad bi čak iz štosa trčali malo gore malo dolje cestom ili bi poneki jež ostavio glavu na panju, grijuči šapice na vrućem asvaltu za ljetnih noći. Sada su tu razne industrijske zone zatrpane nepotrebnim đinovskim parkiralištima, veličine omanjih nogometnih igrališta. A ne tako davno tu su bila polja paprene metvice, paprene metvice i paprene metvice. Mogli su je izvoziti za Zanzibar koliko je bilo. Kad bi koji ludi divlji zec u brišućem trku projurio kroz polje, još dugo se u zraku vio miris mente i jata ljutih komarica, popračen lepetom ševinih i fazanovih krila . Idilično jedno mjesto. Sada se rijetko može naići na pokoji skroman grmić paprene metvice ali više ne one krasne barske dlakave već obične glatkoliste. Tako sam ja baš negdje tih godina, na tom još divljem terenu iskopala nešto te krasne metvice i zasadila si ju u vrtu. Sad sam glavni rasadnik za zapadnu Evropu. Ako vam nedostaje mente, samo javite, stiže UPSom ili DHLom, po želji naručioca ;) Ponekad u ljetnim mjesecima koji su ovdje pravo svjetsko čudo, napravim salatu sa paradajzima i rukolom u koju muški ubacim listiće mente. Pravo osvježenje. Dobro paše i na pečena mesa i u razna druga jela. Da je kojim slučajem ne držim u vrtu, mislila bih da su neke kombinacije nemoguće. Tako recimo, odličan čaj je levandin cvijet i suha metvica. Mmmmm delicija..... Nisu samo Englezi manijaci za metvicu, što sam duže tu i ja postajem manijakom.

- 00:29 - Komentari (25) - Isprintaj - #

15.05.2005., nedjelja

ALBINO

Hodajući dučanima u potrazi za dječijim ljuljačkama, koje ćemo smjestiti u vrt, ne bi li đinovski blizanci imali gdje ispucati višak energije koji sad usmjeravaju ka čerečenju knjižica, slikovnica i ostalog pisanog materijala, naišli smo na jedno maleno djetešce koje je mirno i bez znakova pobune, sjedilo u svojim kolicima. U prvi mah, pomislih da je to izložena lutka ali na drugi pogled primjetih da maleni trepće. Ni to u današnje vrijeme robota i ne bi bilo neko čudo, da mali klinjo nije po nečemu plijenio pogled. Neobično visoko čelo i velika usta, kao da gledam Mick Jaggera ali puno ljepseg i mlađeg. Ogromne smeđe oči su me začuđeno gledale, a ja sam vračala jednako začuđeni pogled. Rudlava plava kosica bila je super komična, nisko polegla po glavi i još te neobične boje. Jednom riječju mali je bio silno čudan. Žvrgljao je nešto sebi u brk, mahao velikom zvečkom i postojala je velika vjerojatnost da će se uskoro mlatnuti njome po glavi. Stajala sam kod druge police i kao pregledavala najskuplje igračke koje sam ikada vidjela. Mala kokoš visoka petnaestak centimetara kostala je sitnicu od 68 eura. Bah! Bila je zaista besprijekorna ali što je puno nije malo, kao što je običavala govoriti jedna frendica. Pritajila sam se i škicala klinca, baš me zanimalo kakvi su mu roditelji kad je on ovako smješan. Slijedeći pogled na njega me oborio s nogu, doslovno. Mama i tata su pravi živi crnci, crni ko noć. Dakle mali je albino. Fascinantno. A zašto nema crvene oči, več krasne smeđe to zaista ne znam. Salif Keita je najpoznatiji albino crnac, rođen u Maliju i kraljevske krvi. Njegovi su ga razbaštinili jer se odlučio baviti muzikom. Njega to i nije baš jako dirnulo jer sad živi u Parizu i svira po svom guštu. Pogledajte sami na: African Music Encyclopedia

- 22:51 - Komentari (18) - Isprintaj - #

14.05.2005., subota

Muholovac

Ko o čemu ja o paucima, što mogu kad smo u prizemlju i svakakve beštije nam se motaju po kući. Uglavnom, glavni glumac ovaj puta je sasvim obični pauk križar koji je prezimio na mom kuhinjskom prozoru. Bio mi je cijele zime isprika da ne moram prati prozor. Zimi nema muha i uopće mi nije jasno od čega je siroti životario. Mršav, žgoljav, više mrtav nego živ ali je preživio i dočekao sretnija razdoblja. Tako je i nama u životu, ne cvatu nam uvijek ruže, posebno ne zimi. No da, mali paučak se duplo udebljao u zadnjih 10 dana. Ulovio je sam jednu, a jednu sam mu ja ubacila. Baš sam ga gledala jučer kad je radio novu mrežu. Vrlo elegantno, on je crn sa tim žutim ukrasima, šik. Nije moderan, to ne. Sad je moderno rozo. Baš sam danas vidjela par žena koje su se vrlo moderno obukle u prekrasne roze odjevne predmete. Nisam mogla skinuti pogled sa jedne u apoteci gdje sam oped mučila tetu apotekarku sa sljezovim korijenom, kojeg naravno nije našla, a ja sam zaboravila latinsko ime, eh. Uglavnom, gospođa pored mene obukla si je rozo odijelo, roze hlačice i rozi sako, nešto zaista prestrašno. Nisam mogla odvojiti oči, to mi se davno nije desilo. Takvu rozu boju ni Barbi ne nosi. Strava u doslovnom smislu. Ipak mi se više sviđa žuto crna kombinacija, elegantnije je u svakom slučaju. Puno govori o osobi koja to nosi. Sunčana razdoblja jako su rijetka ovog maja u Njemačkoj, zato svaki trenutak pokušavam iskoristiti na uređenje dvorišta. Trava je narasla opet ko luda jer sam prošli puta kosila u dan lista, ne moram ni spominjati da je i danas dan lista, a ja moram pokositi jer će popodne lupiti kijamet i ko zna kad će se ponovo posušiti trava da se može kositi, a da ne dobijem frape. Klince sam obukla ko polarne medvjediče i uvalila u kolica da gledaju što majka radi. Morala sam delati brzo jer je već na zapadu počeo neki prevrat koji nije obečavao ništa dobro. Nisam stigla neke specijalne zahvate na koje se spremam već dugo ali to je i zato jer mi je glava ko škaf, a i boli me pri tom, pa sam samo pokosila i objesila veš. Koja brzina, koje tempiranje, ma čudo neviđeno. Uglavnom, čim sam sa svim završila, digao se sumanuti vjetar koji je u prvom naletu prevrnuo tuje, a za njima i sve ostalo po dvorištu. Nevezano. Eh sranje. Ali ja sam posao obavila, a u međuvremenu je od pada tlaka u kuću uplovilo pet - šest muha, ljutih kao tigrovi Hong Konga. Koje su u sumanutom plesu čak tri završile u paukovoj mreži. Jedna se uspjela spasiti bijegom kroz vrata u bolju budućnost, a jednu baš pokušavam koknuti novinama jer mi skakuće po rukama dok tipkam.

- 20:07 - Komentari (20) - Isprintaj - #

13.05.2005., petak

Smrkavci

- 22:50 - Komentari (18) - Isprintaj - #

12.05.2005., četvrtak

BAZGA

Crna bazga ili zova Sambucus nigra L. Bazga je sigurno svima poznati lijepi grm koji se ponekad pravi da je drvo. Raste na mjestima gdje su čvorišta podzemnih voda i opčenito na vodom bogatim mjestima. Zato ako imate oko kuće mnoštvo bazgi, loše vam se piše i odmah zovite one mladiće koji će vam za "sitne" novce prodati sumnjive aluminijske deke. Ono što nas interesira je bazgin cvjet i eventualno plod kao vino. Cvijetove beremo bez lista u punom cvatu, dapaće, čak prije nego li se počnu cvijetovi trusiti. Sušimo na mreži na prozračnom mjestu ali ne na suncu. Možemo ih vezati u snopiće i objesiti na propuh ali kad se posuše moramo odstraniti peteljke i jos prosušiti cvjet. Osušeni cvjetovi sadrže eterična ulja, glikozide koji pospješuju izlučivanje znoja, flavonoide, tanine i nešto sluzi. Najznačajnija primjena čaja je u lječenju groznice jer pospješuje znojenje. Ljekovite tvari iz bazgina cvjeta (kao i u kombinaciji sa lipovim cvijetom) su vrlo djelotvorne jer jačaju obrambeni mehanizam u tijelu. Zbog toga kad imamo gripu ili prehladu posegnut ćemo za bazgom i nećemo na tome stati, nego ćemo od toga napraviti čaj, zavaliti se udobno na neko fino mjesto i dignuti sve četiri u zrak. Par recepata za nadobudne: Cvijetovi bazge mogu se pohati u tjestu za palačinke i pržiti u dubokom ulju. Kad su gotovi posipaju se šećerom u prahu. Ja to obožavam, ubiti se mogu u tome. Recept za sirup od bazgina cvijeta: 8 l vode 10 kg šećera 50 cvjetova 120 g limunske kiseline Voda i šećer se kuhaju dok voda ne zakipi. Ohladiti vodu pa dodati cvijetove i ostaviti preko noći, povremeno promješati. Procijediti kroz gazu, pa dodati limunsku kiselinu, dobro umješati i puniti flaše. Držati na hladnom i tamnom mjestu. Rok trajanja je neograničen jer ga limunska kiselina i šećer drže svježim i ukusnim više godina. (najduze je trajala tri godine i to zato jer se boca skrila iza jedne vaze, hulja) Iz moje arhive...

- 22:05 - Komentari (22) - Isprintaj - #

Božje sjeme IX

- 11:32 - Komentari (19) - Isprintaj - #

11.05.2005., srijeda

malo iz statistike...

- 01:15 - Komentari (15) - Isprintaj - #

09.05.2005., ponedjeljak

MAJSKO (ne)VRIJEME

Jutro je bilo carobno. Sunce je ludovalo od izlaska, raskokodakano zajedno sa pticama. Mislila sam da je to san, a ne java (s misevima macka spava). Sretno sam se okrenula na drugu stranu i nastavila spavati sa osmjehom na usnama. Volim kad se sjutra probudim, a od susjedovog prozora odbljesak zore zaviri u nasu sobu i padne bas na nas krevet. Dapace na Kiki. Ona spava na nasim nogama. Manje na mojim. Uljuljkala sam se u san za casak, a vec u nekom slijedecem momentu, cije vrijeme ne mogu ocijeniti, probudio me zvuk lopate za snijeg. Otvorila sam uzasnuto occi misleci da sam odsanjala cijelo proljece, a sad je zapravo jos zima. Sok me je brzo prizvao svijesti. Slijedece cega sam postala svijesna su krupne kapi koje su lupale o limenu prozorsku dasku. Cak stovise, lupa je bila zaglusujuca. Da da, padao je led. Nekako me to bacilo u depru jer je jasno ko kisni dan da je vani oped oblacno i da nista od onog krasnog jutra. Eh i ta jutra, bas svako je razlicito ovog maja. Nema ustaljenih jutarnjih maglica koje obecavaju lijep dan. Nista, sve neki cuspajz od vremena, pa evo i led pada u samo jutro, bas blesavo. A ja sam mjenjala jucer posteljinu na svim krevetima u stanu i sad imam tonu i pol zmazanog vesa, a vani samo sto nije opci potop. Vjetar je puhao cijeli dan, a kisa ga je pratila u stopu. Vani je oko 6-7 stupnjeva, nakon sto objesim ves, ruke su mi duboko zamrznute. Ozbiljno razmisljam o tome da se preselim na Madagaskar i da vam redovito saljem reportaze o novim vrstama makija i kameleona. Momentalno je maus maki moj favorit. Jos nisam izvadila ljetnu garderobu iz kutija, samo sam ju dovukla iz podruma i sad svi veselo preskacemo prepreke po predsoblju jer mi se cini besmislenim zamjeniti garderobu kad vise koristim djempere nego kratke hlace. Danas sam stavljajuci Dawu vec zaspalog u njegov kinderbet, napravila neki cudan kut sa tijelom i kad mi je do mozga projurila parajuca bol, bilo je vec kasno. Sad sam poluinvalid sa poluoduzetom desnom rukom jer me presjeklo negdje ispod lopatice, vjerojatno u misicima uz kicmu. Jucer sam se na dva prsta porezala po lijevoj ruci. Nadam se da cu prezivjeti noc. Ako se sutra ne javim, znajte da je vrag odnio salu...

- 21:25 - Komentari (29) - Isprintaj - #

07.05.2005., subota

Nordijska budalastina

Dakle! Sigurno ste upoznati sa sindromom "jebe lud zbunjenog"? E ovo je bas to. Kad sam to prvi put vidjela, krepala sam od smjeha. Moram priznati da kako vrijeme odmice, sve mi je manje i manje smijesno, a bijes polako raste u meni. Zasto? Pitate se. Jednostavno. Kad vidis dvoje starih ljudi koji se zele setati sumom ili nekim drugim terenom, a u losoj su kondi i muci ih zabacivanje na jednu stranu, pa onda njih dvoje bauljaju stazom ko pijani kosovi, ne izgleda bas bogzna kako. Daj im dva stapa pa nek napikavaju, bit ce im lakse. Nemam nista protiv toga, ali kad vidim mlade jake ljude kako glume strasan trening po sumi i livadi sa dva stapa, digne mi se kosa na glavi. Ali nije to sve, najveci domet idiotizma su akademije u kojima te vjesti prevaranti uce hodati! Ne vjerujete? Evo: Nordic Academy Ne, to nije bilo kakvo hodanje, to je najzdravije hodanje i najpravilnije, sve ono sto vas je mama ucila kad ste imali 11-12 mjeseci je laz i prevara, samo mi vas ucimo ispravnom hodanju. Prikljucite nam se jer mi smo sve brojnije i sve mocnije pleme. Naucite hodati sa dva stapa jer tako cete uvijek imati pune ruke i nikad necete pasti na nos, posebno ne na klizavom i neravnom terenu, jer nasi specijalni stapovi imaju na vrhu siljak. Morate nauciti sa njima vjesto baratati da si ih ne zabodete u stopalo ili susjednom hodacu u list na nozi. A mi cemo biti tako ljubazni da vam ih prodamo sa ogromnim popustom, ni vise ni manje, dobit cete jedan za cijenu dva. Tako vrhunsku ponudu i prekrasan izbor boja imate samo kod nas, kod nas na akademiji. I vi mozete dobiti akademsku diplomu! Uzivajte!

- 21:10 - Komentari (35) - Isprintaj - #

06.05.2005., petak

nista bez interneta

Jucer je bio opaki neki dan. Nebo je visilo od jutra do veceri ali ne na svim frontovima. Tako je recimo cak dobar dio dana bio suncan i topao. Relativno. A na jugu i zapadu se crnilo ko da dolazi tajfun, tornado i orkansko nevrijeme sa stricevima i tetkama. Prognoza za dalje je komatozna, a ja jos nisam napravila pola posla u vrtu. Da ne pricam da je trava od proslog kosenja vec narasla preko 20 cm i da je stalno mokro i nemre se kositi. Totalno sranje. Htjela sam iskopati rupu za pjescanik, a prije toga moram prebaciti mjesecarke i divlje klinceke koji samo sto nisu bacili cvjetove. Znaci moram biti brza, a vreme mi ne ide na ruku. Tako da sam izbacila na terasu igraonicu, ubacila tranu blizance i dobro ih obukla jer je puhao hladan vjetar. Navukla radnicke kozne rukavice, primila stihacu u ruke i prebacila vecinu jagoda i cvijeca skupa sa zemljom na drugi kraj vrta. Da se ne bi zavaravali, moj vrt je velik 70 kvadrata. Sve mora biti na svom mjestu inace je kaos. A ja mrzim kaos u vrtu. U pol posla je vec pocelo propadivati. Nadala sam se da nece bas lupiti grad, tuca, led, sto li. Jos sam u kreativnom napadu iskopala zljeb oko tih jagoda i u njega polozila drvenu ogradicu, jako zgodno. Puzeve i mrave solim na veliko. Dobar savjet Kemo, najbolji do sada. Sad kad sam tak krenula u akciju ciscenja, onda sam jos i hrpu maslacaka djinovskih primjeraka izbacila skup sa korjenjem jer tam cu posijati travu. Uglavnom nakon jedno 2 sata, krenula je takva silna kisurina da sam jedva stigla blizance prebaciti u kucu i pospremiti alat. Padalo je do noci tako da mi je napunilo kantu za vodu od 300 litara dobrih 10 cm. Taman kad sam pospremila klince na spavanje i sjela za masinu, skuzim da mi javlja da neki jezivi virusi harace mojom jadnom masinom. I sta sad? Vec mi je dosta toga da svaki drugi dan moram potrositi po dva sata na ciscenje masine. Glup i bezvezan posao. Reko, dragi kucnuo je cas. Evo predajem ti zvijer u ruke, slomi joj kicmu i instaliraj mi linux. I onda je krenulo, prvo pospremiti na CDeove sve moje podatke i slike. Kojih je bilo pun kufer. Cijeli proces je trajao do pol 4 u jutro. Ali nije to ono sto je mucno. Televiziju ne gledam, ne slusam radio, dapace ni nemamo ga doma i sto sad raditi kad mi je masina u remontu. O uzasa, a tako bi malo prosrfala uzduz i poprijeko bloga i svih ostalih linkova koje redovito posjecujem. Zato sam od dosade pospremila sve ono sto inace ne stignem ili mi se neda. Skinula sam sve stvari sa ormara u kuhinji i promjenila pakpapir, sve fino oprala od masnoce i prasine koja se gore naljepila u velikim i debelim slojevima, oprala sav ves koji se pere na ruke i jos dvije masine obicnog, zajedno sa vjesanjem, iscetkala cucka, sto zaista rijetko radim jer je to mucan i dugotrajan posao. Da bih tek oko ponoci skuzila da je Lukina masina slobodna jer se djete nekamo odskitalo. Koja sreca i veselje! Ko da sam dobila na lutriji (koju nikad ne igram). Sretno sam se zavaljala pored masine ali o uzasa, njegova tastatura je skroz drugacija od moje i sva sam se iskilavila dok sam pronasla sva slova i uspjela napisati desetak komentara. Onda mi je monitor predaleko, a neda se pribliziti niti se ja mogu njemu pribliziti. Nakon sat vremena imala sam ukocen vrat i krvave oci. Ma reko jebes takav gust idem radije spavati od toga cu imati vise koristi. No da, htjedoh reci da ne znam kako cu na more bez interneta, ako ne mogu izdrzati jedno vece bez njega. Koja glupava ovisnost. Morati cu poraditi na tome. Evo, obecajem! Vec od sutra...

- 13:03 - Komentari (27) - Isprintaj - #

05.05.2005., četvrtak

SVEGA POMALO i 15 mjeseci

Danas nam je bio Lamica u gostima. Dodje svako toliko da nas obidje posto ne zivimo bas u blizini centra, a i da vidi i poigra se sa malim pismoljima. Sad su tak zgodni za igru i salu. Lamici nedostaje njegova familija i opcenito mi djeluje usamljeno, bez obzira sto je stalno okruzen sa hrpom ljudi. A vidim da i on voli nama dolaziti, vjerojatno smo dosta razliciti od Njemaca koji ga takodjer zovu. Zapravo, njegovo slobodno vrijeme je skroz isplanirano dobrih mjesec dana u napred. Pa ako ga zelim imati na rucku moram to na vrijeme rezervirati. Lamica voli moju kuhinju i kod nas je opusten i sretan. Cesto puta zna poslije rucka samo nasloniti glavu na kauc i zaspati dubokim snom. Onda mu se pridruzi i Kiki i zajedno odcore kojih sat - dva. On je vrlo zahvalan gost jer ono sa cime ga se ponudi nikad ne odbije. Znam, takva su im pravila ali svejedno. Jedino sto ce uvijek odbiti to je alkohol. Ni u cokoladama ga ne konzumira. Drzi se striktno Budine rijeci koja kaze, "ne unosi u tijelo nista sto remeti cistu svijest". Pa tako Lamica jede meso jer to je ocito na Tibetu uobicajena stvar ali alkohol ne. Znam neke Lame koji ne jedu meso i striktno se drze svih pravila ali to ocito ovisi i od skole do skole. Radili smo prije rucka pudju za posao i zdravlje ali uglavnom za posao. Sad kad nas krene karta he he. Snimali smo ga pri tom kamerom jer smo radili i Kurukulle, tj. Crvenu Taru, ciju smo inicijaciju nedavno dobili, a cije mudre i nacin pjevanja jos nismo savladali. Bilo je jako dobro i uspjesno. Izgubila sam se u tekstu samo dvaput. Izmedju citanja se zvoni u rucno zvono i u isto vrijeme vrti damaru. O tome sam vec pisala. Nije lako u isto vrijeme zvoniti na pravilan nacin i okretati damaru. Izgleda ko igrarija dok to sam ne uzmes u ruku. Bas je danas bio promjenjivo lijep cak i suncan dan, pa smo drzali otvorena balkonska vrata. Zvuk zvona i damarui su se zasigurno culi u kvartu i okolici jer je jeka poprilicna. Tako cudno lezi kuca, da kad nesto glasnije kazes, se cuje u trecu ulicu iza coska. Ovo mora da je sokiralo susjedstvo. Dobrom, mirno, bavarsko pucanstvo, he he. Klince smo u to vrijeme vec strpali na podnevnu corku tako da smo to sve mogli obaviti u miru, sto je puno ugodnije i bolje kod koncentracije, nego kad ti mali banditi usred meditacije zviznu nogom u dobos ili jedan drugoga ugrize za ruku. Sad su u toj fazi da se mora nad njima stajati da si nekaj uzajamno ne naprave. Dawa uglavnom, kako se voli penjati, tako u igraonici stane na brata da bude veci i onda vristi od srece. E da. Nakon sretno obavljene meditacije, napravili smo gril. Lamica je poprilican mesozder, a ja volim za njega kuhati, pa su decki delali rostu, dok sam ja u kuhinji carobirala priloge. Nekako ne volim one standardne, krastavac, luk, paradajz, vec mi je draze skuhati krumpir i rizu, pa malo mojih specijalnih mrkvica sa persun listom. Koje su planule prije nego su dodirnule stol, izvrstan kopar sos i tak. Da ne nabrajam i meracim suda. E sad i desert, ali kako ja nemam vremena, a ni mjesta za neke oblizeke, a i nisam ljubitelj istih, kupila sam gotovu tortu koja je znatno lijepsa i bolja od onoga sto bih ja mogla napraviti. A i kosta puno manje nego da sve zbrojim i podjelim. Jednom rijecju, ubismo Lamicu zderacinom i vrucom vodom. Zasto sad vrucom vodom, pitate se? E pa to je uobicajena praksa kod Tibetanaca da piju vrucu vodu. Navodno je jako dobra za tijelo i prije i poslije jela. Otapa masti i pomaze kod varenja. Makar oni piju i cajeve rado, posebno crne i zelene, a ponekad i jabucni negazirani sok. Ono sto nikad nece pojesti to su ledeni napitci i sladoled. Tako nesto njima nije jasno, da netko moze jesti ili piti. Lamica se sav najezi kad mi ljeti znamo nakon rucka mrknuti koji slatkac. Ja se mogu ubiti u istima i nema te sezone kad mi ne pasu. On je dans jos imao i obaveze pa smo ga odvezli natrag u centar. Prije toga smo skocili do Aldija po neke namirnice za njega jer je 5.praznik, pa nis ne dela. No dakle, od svih sokova koje redovito radimo nasim znanim i neznanim sugradjanima, je ovo definitivno bio vrhunac. Gledali su nas kao trece svijetsko cudo, Lamica koji vozi kolica, a u kolicima sjedi mali klinjo. Ja vozim druga kolica i u njima mali klinjo. Razgovaramo na indijanskom engleskom. Ljudi su se zaustavljali i netremice gledali u Lamicu. Vidim da je on vec oguglao na to, nije ni trepnuo. He he. Tete na kasi me znaju ali ovak nekaj jos nisu vidle. Hepening. O tome ce pricati jadni jos danima. Nakon tog cirkusa utrcali smo u najvecu guzvu ove sezone, eh da smo se toga ranije sjetili i otfurali Lamicu na vlak. Bil bi doma za sat vremena. Ovak smo se taljigali do tamo dva i natrag dva i pol sata. Ljudi su mahom uzimali petak slobodan i isli kobiznaokud, a usput da im ne bu dosadno, slozili su si i dva tri sudara tak da stvar ne tece neg da se druze u koloni. I onda nek samo neko kaze da Njemci nisu drustveni ljudi.

- 00:20 - Komentari (27) - Isprintaj - #

03.05.2005., utorak

U SUMI

Bili smo u nedelju u sumi. Krasnoj velikoj, djelomicno sadjenoj ali odlicno odrzavanoj i uredjenoj. Na prvi pogled izgleda kao nedirnuta priroda, dok se ne udje malo iza prvog reda drveca. Sve su staze novo posljuncane, oznacene markacijama i samo sto ne svijetle u mraku. Na svakom drugom drvetu uz put, je po jedna betonska kucica za ptice. Ima ih raznih oblika i velicina, a neke imaju i kucne brojeve. Cak sam vidjela i kucicu za vjeverice. Ti Njemci stvarno misle na sve (ponekad). Taj nas dio sume je poznat po trim stazi i usputnim spravama. Dobro zamisljenim zezalicama, tipa, labirinti od zivog vrbovog pruca, koje su prije par godina popikali u zemlju, a danas je to tunel-labirint, sav u zelenom ruhu. Impozantne velicine. Suma je na uzbrdnonizbrdnom terenu, a u dolini je velika cistina sa barama i biotopima. Tu je Kiki poplasila jato pataka koje su kidnule u brisucem letu. Put nas je vodio malo dolinom (kako to velebno zvuci), to je zapravo jaruga malo sira na dnu od ostalih jaruga slicne vrste. Dolina je jedna fina rijec kojoj nije mjesto u ovoj prici. Sa jedne strane je borova suma, a sa druge ariseva mjesana sa hrastom i jelom. Cudna kombinacija, mogu reci. Onaj ko je tu sumu sadio nije bas pazio sto sa cime ide ili ne ide. Nebitno. Uz kraj rastu sumske jagode, malo vise prema sumi, borovnice, a u sezoni vrganji. Sad nije bila sezona od nicega navedenog. Jedino su prezreli cvijetovi podbjela dominirali situacijom. Nakon desetak minuta setnje jarugom od milja zvanom, dolina, popeli smo se prvom stazom uzbrdo ne bi li moj izmuceni muzic sto prije stigao do svog milog prometala. Jedini mu je problem u dezorijentaciji u sumskom okruzenju, pa je naivno izabrao krivu stazu. Ja sam mudro sutjela jer mi se jos nije islo doma. To je zapravo bila sretno izabrana staza jer nas je navela na zgodnu zezalicu za djecicu. Prekrasna drvena ljuljacka sa dvije sjedalice, kao da je cekala na nas. Postavljena na velike nogare-nosace i to usred sitnog bijelog sljunka, a sve polozeno na krasnoj zelenoj livadi. Ne moram govoriti da su djecaci sumanuto vikali kad smo ih pokusali maknuti sa prekrasnog sljunka, ne bismo li ih dobili na ljuljacke? E pa urlali su iz petnih zila, pa su ih roditelji ostavili da se igraju poznate igre, tko ce pojesti vece kolicine sljunka u sto kracem roku i odlucili se ljuljati o svom trosku. Pas je lutao okolo trazeci vece zvijeri od leptirica i bumbara ali toga nije bilo ni za ljek. U blizini sepurio se djinovski mravinjak, pravih velikih crnih, sumskih mrava. Pored njih na drvetu je tabla koja ukazuje na to da su oni ovdje ugrozena vrsta i zakonom zasticeni. A isto tako da su opasni i da je vec krajnji cas da se maknete sa njihove staze jer vam vec ulaze u nogavice. Nakon sto su djecaci pojeli dobru trecinu sljunka i zamocili se po koljenima u obliznjoj lokvi koja ih je magnetski vukla na svoju stranu, bez obzira na kojoj se udaljenosti od nje nalazili, odlucili smo se polako vratiti u zeljenom pravcu tj. prema autu. Naravno majstor je oped vukao na svoju stranu ali posto sam vec bila iscrpljena od vrucine i ljuljacke i blago mi se mantalo, odvukla sam ga na pravi put. Tako da smo za nepunih 10 minuta ugledali prve poznate puteve na vrhu sume. Tu su postavili neke zgodne momente i prije nego li su djecaci odlucili sklopiti oci, opalih pokoji snimak. Nakon posljednjeg skicanja sumnjive drvene spodobe i brojanja roditelja i pasa, malci su sklopili svoje umorne ocice. To je bio znak da se mogu bez pardona bacati lijevo i desno u potrazi za zanimljivim objektima oku moje kamere. Tako sam nabasala na ovaj grm gljiva. Ovako izgleda nebo u mjesanoj sumi na samom hrbatu brega. To je zaista breg jer nije visi od 50 metara. Suga, jednom rijecju. Ali priroda je lijepa bez obzira na komicne gabarite. Pola je prolistalo, neki jos nisu ni u planu, a neki se tek sramezljivo javljaju. Sutra zahladjenje, u cetvrtak po noci 3, a po danu maksimalno do 11. Jebes takav maj. A prvi je bio bas krasan, ljetni.

- 23:32 - Komentari (35) - Isprintaj - #