Cijelu noć se prevrtao kao bijesan pas, oka nije mogao sklopiti, a kamo li utonuti u san. Vjetar je pirio kroz otvorene arkade, puhao je sa rijeke i nosio miris rascvijetanih irisa, vitke busenaste trave koja tamo raste u velikim kolonijama i plavih bistrih voda. Ona je ležala pored njega mirna i spokojna kao usnula princeza. Uvijek bi se nasmijao sam sebi kad bi mu takve asocijacije doplovile iz nekih drugih sjećanja. Isprepletene prste spokojno joj ležahu na prsima, tako je spavala od djetinjstva. Sad mu je projurilo kroz um sjećanje na to prekrasno razdoblje. Ni jedan mišić nikada nije zatreperio na tom lijepom licu. Ona ga nije čula. Njezin um je sad plovio nekim drugim nedokučivim vodama. Nedodirljiv u svojoj otuđenosti.
Znao je kad ga ovako napadaju u isto vrijeme i nemir i slutnja, da je napad blizu. Ustao se i izašao na terasu. Bila je još debela noć ali sve se vidjelo dobro, samo su boje bile zamučene kao kroz suzne oči. Pomisao na suze ga je potpuno razbistrila. Mora brzo na stijenu. Napad samo što nije počeo.
Trčao je uz beskonačno stepenište sve grabeći dvije po dvije stepenice. Kad je izbio na vrh, zapuhnuo ga je oštar miris, miris nepoznat u ovom kraju. Nosnice su mu podrhtavale od tog novog doživljaja, koža mu se ježila od neke slatke strave, oči su bile uprte u daljinu u pravcu sunca koje samo što nije izašlo. Sva čula bila su maksimalno izoštrena, britka kao oštrica mača. Pomislio je na braću, gdje li su i koje snove snivaju. Sad ih je trebao probuditi, možda bi ga sad poslušali. Već je vidio znake promjene na njima, kao da su manje zaigrani, čak su i neku filozofsku raspravu vodili neki dan na njegovoj terasi. Možda je došlo vrijeme promjene, ko bi znao.
Sunčane zrake probile su se kroz izmaglicu i zabljesnule u punom sjaju. nepregledna ravnica iskočila je iz svijeta prigušenih boja u svoj svojoj ljepoti i raskoši. Jul ništa od toga nije vidio, pogled mu je bio uprt u daljinu. Gledao je nepomično par minuta i ugledao ono što već dugo sanja i što mu remeti mir. Perjanice, mnoštvo perjanica. Sad kad ih je uočio, preplavio ga je mir, napokon se počelo dešavati. Sad će mu braća napokon vjerovati. Da trebalo bi im javiti. Bljesak kopalja iz daljine privuče mu pažnju. Pa da, oni dolaze u bitku, naoružani do zuba. A čime mi raspolažemo. U tom času se sjetio prostorije u palači sa sjajnim oklopima i raznolikim oružjem. Sad je znao čemu služi. Ovo nije prvi napad, kao što nije ni zadnji. Pomisli još jednom na braću ali ako sada napusti mjesto neće imati dovoljno vremena da ode po njih i da se vrate na mjesto prije nego li horda nahrupi. Ptice, da zvati će ptice da prenesu poruku. I baš kad je krenuo zafučkati pjev slavujev, začuje korake na stepeništu. Braća naoružana do zuba koračala su odlučno prema njemu. Jul je ostao zatečen ali samo za tren. Da, telepatija i dalje radi među njima besprijekorno. Kako li je to samo smetnuo s uma. Hanita je nosila njegov oklop i koplje. Bila je lijepa ovako obučena u sjajni oklop i šljem sa visokom zlatnom perjanicom.
Čuli smo tvoj zov, kazaše mu.
Asure su dolazile sve bliže i bliže, sad su ih već jasno vidjeti. Bili su ogromni, puno veći od njih, lijepi ali strogi. Lica su pokazivala okrutnost, taštinu i pohlepu. Pohlepu za tuđim. Bili su polubogovi i to ih je vređalo. Željeli su začinjati božje sjeme. Rat im se činio kao jedino riješenje. I tako kalpama i kalpama...
Post je objavljen 12.05.2005. u 11:32 sati.