Bugenvilija
03.05.2005., utorak
U SUMI
|
Bili smo u nedelju u sumi. Krasnoj velikoj, djelomicno sadjenoj ali odlicno odrzavanoj i uredjenoj. Na prvi pogled izgleda kao nedirnuta priroda, dok se ne udje malo iza prvog reda drveca. Sve su staze novo posljuncane, oznacene markacijama i samo sto ne svijetle u mraku. Na svakom drugom drvetu uz put, je po jedna betonska kucica za ptice. Ima ih raznih oblika i velicina, a neke imaju i kucne brojeve. Cak sam vidjela i kucicu za vjeverice. Ti Njemci stvarno misle na sve (ponekad). Taj nas dio sume je poznat po trim stazi i usputnim spravama. Dobro zamisljenim zezalicama, tipa, labirinti od zivog vrbovog pruca, koje su prije par godina popikali u zemlju, a danas je to tunel-labirint, sav u zelenom ruhu. Impozantne velicine. Suma je na uzbrdnonizbrdnom terenu, a u dolini je velika cistina sa barama i biotopima. Tu je Kiki poplasila jato pataka koje su kidnule u brisucem letu.  Put nas je vodio malo dolinom (kako to velebno zvuci), to je zapravo jaruga malo sira na dnu od ostalih jaruga slicne vrste. Dolina je jedna fina rijec kojoj nije mjesto u ovoj prici. Sa jedne strane je borova suma, a sa druge ariseva mjesana sa hrastom i jelom. Cudna kombinacija, mogu reci. Onaj ko je tu sumu sadio nije bas pazio sto sa cime ide ili ne ide. Nebitno. Uz kraj rastu sumske jagode, malo vise prema sumi, borovnice, a u sezoni vrganji. Sad nije bila sezona od nicega navedenog. Jedino su prezreli cvijetovi podbjela dominirali situacijom.  Nakon desetak minuta setnje jarugom od milja zvanom, dolina, popeli smo se prvom stazom uzbrdo ne bi li moj izmuceni muzic sto prije stigao do svog milog prometala. Jedini mu je problem u dezorijentaciji u sumskom okruzenju, pa je naivno izabrao krivu stazu. Ja sam mudro sutjela jer mi se jos nije islo doma. To je zapravo bila sretno izabrana staza jer nas je navela na zgodnu zezalicu za djecicu. Prekrasna drvena ljuljacka sa dvije sjedalice, kao da je cekala na nas. Postavljena na velike nogare-nosace i to usred sitnog bijelog sljunka, a sve polozeno na krasnoj zelenoj livadi.    Ne moram govoriti da su djecaci sumanuto vikali kad smo ih pokusali maknuti sa prekrasnog sljunka, ne bismo li ih dobili na ljuljacke? E pa urlali su iz petnih zila, pa su ih roditelji ostavili da se igraju poznate igre, tko ce pojesti vece kolicine sljunka u sto kracem roku i odlucili se ljuljati o svom trosku. Pas je lutao okolo trazeci vece zvijeri od leptirica i bumbara ali toga nije bilo ni za ljek. U blizini sepurio se djinovski mravinjak, pravih velikih crnih, sumskih mrava. Pored njih na drvetu je tabla koja ukazuje na to da su oni ovdje ugrozena vrsta i zakonom zasticeni. A isto tako da su opasni i da je vec krajnji cas da se maknete sa njihove staze jer vam vec ulaze u nogavice.  Nakon sto su djecaci pojeli dobru trecinu sljunka i zamocili se po koljenima u obliznjoj lokvi koja ih je magnetski vukla na svoju stranu, bez obzira na kojoj se udaljenosti od nje nalazili, odlucili smo se polako vratiti u zeljenom pravcu tj. prema autu. Naravno majstor je oped vukao na svoju stranu ali posto sam vec bila iscrpljena od vrucine i ljuljacke i blago mi se mantalo, odvukla sam ga na pravi put. Tako da smo za nepunih 10 minuta ugledali prve poznate puteve na vrhu sume. Tu su postavili neke zgodne momente i prije nego li su djecaci odlucili sklopiti oci, opalih pokoji snimak.  Nakon posljednjeg skicanja sumnjive drvene spodobe i brojanja roditelja i pasa, malci su sklopili svoje umorne ocice. To je bio znak da se mogu bez pardona bacati lijevo i desno u potrazi za zanimljivim objektima oku moje kamere. Tako sam nabasala na ovaj grm gljiva.  Ovako izgleda nebo u mjesanoj sumi na samom hrbatu brega. To je zaista breg jer nije visi od 50 metara. Suga, jednom rijecju. Ali priroda je lijepa bez obzira na komicne gabarite.  Pola je prolistalo, neki jos nisu ni u planu, a neki se tek sramezljivo javljaju. Sutra zahladjenje, u cetvrtak po noci 3, a po danu maksimalno do 11. Jebes takav maj. A prvi je bio bas krasan, ljetni. |