Bugenvilija
24.06.2005., petak
CRNA NOĆ
 Zaželjela sam se čiste tame. Jedino mjesto gdje znam da ona kroći, su moje uspomene. Davno je to bilo, zaista. Tamo su vam sve noći crne. To su noći bez zvijezda kad visoki pramičci sumaglice zaklanjaju zvijezde. Onda bude crna, najcrnja od svih noći. Nema ulične rasvjete, nema ulica, nema grada, nema ničega samo pustopoljina i noć u svojoj čistoj ljepoti. E, baš toga sam se zaželjela. Po noći jedino što se može vidjeti da svijetli, to su krijesnice. Maleni leteći stvorovi koji svijetle florescentnom zelenom svjetlošću. Kad im je vrijeme parenja, a to je u najtoplijim ljetnim danima, bude ih na tisuće. Jednom sam tako hodila noću po putu kojega sam jedva nazirala u tami. Oko mene nalegla tmina, duboka kao najmračniji džep. U blizini zriče zrikavac, kako mu se približavam, a pokušavam biti što tiša da ne uznemiravam stanovnike noći, on zamukne. Čuo me je valjda izdaleka i ušutio, pritajio se, kako prolazim i odmičem, on nastavlja svoju pjesmu naglo prekinutu. Oko mene lete u dubokom mraku, stotine i stotine zelenih svjetala kao da plove u toplini guste juhe, nemarno, tromo i bez glasa. Sve se odvija ko u nekom snu. Niti vidim sebe, već se samo ćutim uklopljena u to nestvarno noćno ludilo ljetne noći. Put me vodi, ja njime kroćim kao pijana i nesvjesna, a ipak osječam sve to duboko i upijam i pretvaram se u krila i obuhvačam sve jednim velikim zagrljajem. Utapam se u noći, baš kao što se ona utapa u meni. U tom času, mjesec izlazi iza planine i nestaje tek upoznate čarolije, nestaju krila, nestaju krijesnice kao da ih nikad nije ni bilo. Ostaje samo zrikanje zrikavca, koji kao da pozdravlja visinskog gosta, mjenja ritam, počinje novu pjesmu i ja, sama na bijelom svjetlucavom putu sa mjesecom na čelu. |