Marketing
Ponovo djeca...
Danas sam bila kod doktora, onog običnog, opće prakse. Mislila sam da će mi alergija proći ako inhaliram pol litre sterilne morske vode dnevno, ali sam se prevarila. Da sam nastavila tako, ziher bi završila u bolnici na kisiku, baš kao pred pet godina. To je iskustvo koje ne bih ponavljala. Naravno, onda kad ga treba onda ga nema, pa tako ni danas nije bilo mog doktora, već njegov kolega koji je sve, samo ne normalan tip. No dobro, nije ni tema. Nego samo to da su me ugurali prek reda, a čekala sam na to uguravanje 45 minuta. Dosadno za ponoriti, novine sam samo prelistala jer žutu štampu ne čitam i jebe mi se živo što je koja kraljica jela i kaj si je obukla za spavanje. Pa sam od dosade igrala tetris na mobilnom ali ni to nemrem delati pol sata jer mi je svjetlost pod čudnim kutem lupala u ekran. Tako da sam si skoro iščašila rame da ga dobijem da se nekaj vidi na njemu. Tada sam primjetila spasonosan reklamni materijal, nemarno porazmješten po prozorskoj dasci.
Tu sam se bacila zdušno u proučavanje što sve moram staviti na svoje dijete, prije nego li ga odvedem na sunce ili nedajbože na more. Od sunčanih naočala, za koje se mogu kladiti koliko će sekunda biti na malim nosićima, pa do šešira koji su također jako obljubljeni u male djece. Kreme za sunčanje faktora 300 pa na gore, suncobrana i još tuce čuda neviđenih. Tada mi za oko zapne malena brošurica sa zgodnim slikicama, sve nešto prirodno i te spike. Otvorim sklopivu umotvorinu nadobudnih jebača iz nirgendvonije i ne prestadoh se diviti ljudskom kretenizmu još dugo, dugo. Šta je to mene toliko dirnulo do u samo dno dna mog urođeno sportskog srca, pitate se sad. E, nije to bez veze. Na slikama su bile prvo sve neke dobro napravljene stvari oku ugodnih materijala, a sve 100 % prirodno, nakit, okviri za slike, dječje igračke itd. Sve zaista hvalevrijedne stvarčice, i tu se zeznuh jer sam nesmotreno i bez upozorenja okrenula stranicu i od užasa ju bacila daleko od sebe kao da je kužna, tako da su i tetke na suprotnoj strani čekaonice skočile na svoje stolce, misleči da sam našla miša ili neko još opasnije stvorenje. Kako to nije slučaj, a i moja znatiželja je bila pregolema, uzeh to natrag uz obilje isprika sirotim tetama. Morala sam taj debilitet pomno proučiti. Slijedeća slika je grozna i svi koji imaju slabo srce, a ne urođeno sportsko kao ja, nek se ostave daljnjeg teksta. Dakle! Njih deset, odraslih tupana, veseloblesavih izraza lica, drže se za ruke i trče kroz travu na nekoj livadi u Alpama!!! Poruka glasi: "Budite sretni! Budite ponovo djeca!" Naslov iznad inkriminirajuće slike: "Terapijsko trčanje po prirodi. Od naših terapeuta direktno iz Amerike, već danas nam se javite na telefon i rezervirajte samo vaš trenutak za povratak u djetinjstvo."
Daklem svašta, ova zemlja je takva jebena američka kolonija, a puše sve što je od tamo došlo, bez obzira vredilo to nekog jarca ili ne. Da terapijsko trčanje, držeći se za ruke sa još deset takvih debila koji ne mogu otići u prvu šumu i trčati do mile volje za badava, već ih se mora učiti trčati po livadi punoj krpelja i za što će još pljunuti masnu lovu. Ali nije mi ih žao, zaslužili su svako američko nadrkavanje koje se skupo prodaje pod parolom zdravlja.
Post je objavljen 29.06.2005. u 22:57 sati.