gospon profesor
ponedjeljak, 31.08.2009.
Iz arhive – Kad školjka zapjeva
Odlučio sam povremeno (do sad sam to učinio jednom) objaviti neki stariji post za koji smatram da je dovoljno dobar da ga eventualno pročitate ponovno, ili da ga pročita neki od novopečenih čitatelja ovoga bloga. Danas je to post Kad školjka zapjeva, prvotno objavljen 21. prosinca 2008.
A kad biste saznali da ovo što čitate nije napisalo ljudsko biće (meso, kosti, krv, živci, džigerica…) koje, kako bezazleno predmnijevate, zgrbljeno nad tipkovnicom marljivo unosi tekst u računalo? Kada biste saznali dakle da se uopće ne radi o sisavcu, homo sapiensu, nekom u osnovi vama sličnom stvorenju, nego o teško shvatljivom visokosofisticiranom, hiiiigh-tech kompjuterskom programu, koji, eto, gotovo savršeno simulira humanu komunikaciju, dapače, (kvazi)intelektualni diskurs, kako biste se osjećali? Razočarano? Tužno? Tjeskobno? Možda ushićeno?
Pedesetih godina prošlog stoljeća matematičar Alan Turing osmislio je test („Računalna tehnologija i inteligencija“) kojim se provjerava inteligencija računala. O čemu se radi? Da se nađete u ulozi ispitivača-procjenitelja, od vas bi se tražilo da, putem tipkovnice i zaslona, komunicirate s osobama A i B koje se nalaze, recimo, u susjednoj prostoriji. Pritom je osoba A ljudsko biće, a „osoba“ B računalo koje se „pravi“ da je ljudsko biće. Dakle, ukoliko ne biste sa sigurnošću mogli utvrditi koji je vaš sugovornik čovjek, a koji kompjuter, to bi značilo da je kompjuter prošao test. Drugim riječima, stroj bi vas preveslao.
Kako stvari stoje, u ovom času takav stroj (još) ne postoji pa pozivam labilnije čitatelje da se opuste jer to sam ipak ja – nesavršeni (kako sam samo sve sretniji zbog toga!) Adamov sin, palo stvorenje koje najmanje sedam puta dnevno zgriješi, znojim se kad mi je neugodno i relativno često plačem, kršten sam, prvopričešćen i firman, a bio sam primljen, praktički paralelno, i u pionire i SSOJ (za mlađe čitatelje: Savez socijalističke omladine Jugoslavije). Čujte – moralo se. Nisam kompjuterski program nego only human, što bi s prezirom rekao jedan od onih agenata iz Matrice. Nisam, dakle, softver, osim ukoliko se mozak i njegov sadržaj ne smatra nekom vrstom biološkog kompjutera. Na planetu (čuje li se to uzdah olakšanja?) Turingov test ne prolazi ni jedno računalo.
Ipak, kako u svojoj knjizi Zapisi iz budućnosti (Alfa, 2008.) piše Richard Watson, futurolog i proučavatelj trendova, možda već za kojih deset-dvadeset godina nitko neće moći staviti ruku u vatru da se s one strane ne nalazi kakav HAL 9000 (»Hello Dave, you look nice today.«). Jer, već danas postoje konverzacijski programi za simulaciju inteligentnog (ljudskog, humanog) razgovora koji, ispravite li njihov pogrešan odgovor na neko pitanje, uče iz vlastitih pogrešaka, što čak ni nama, složite ćete se, nerijetko ne polazi za rukom. (Only human…)
Među futurolozima i transhumanistima već padaju oklade da će računala oko 2030. praktički kad im se sprdne prolaziti Turingov i sve ostale testove, no utješno je (OK, kako za koga) to što se slično predviđalo i šezdesetih, sedamdesetih ili osamdesetih godina, pa još uvijek ništa… Kako bilo, ostaje činjenica da je, primjerice, 1990. najjače računalo na PMF-u imalo hard disk na koji bi jedva stala kakva vaša današnja digitalna fotografija s proslave rođendana, dok je nedavno jedan moj prijatelj nabavio PC s hard diskom od 1000 GB na koji bi stalo cirka milijun takvih fotografija. Pa si vi mislite.
Primjer – prozaičniji od moga s početka teksta – koji spominje Watson odnosi se na situaciju u kojoj ćete, recimo, nazvati Zagrebačku banku u namjeri da sredite neki problem oko kredita (e, to se neće promijeniti) pa ćete pola sata, sve misleći kako razgovarate s kakvom zgodnom Filipinkom (globalna migracija radne snage), zapravo razgovarati s računalom. Hm, ne znam hoće li ga programirati dovoljno dobro da odgovori i na vaše jeftine štosove (»Vaš glas mi je odnekud poznat… znamo li se? A da odemo na kavu?«), ali na sve što se tiče reprogramiranja vaših dugova savršeno će reagirati.
Premda sam spomenutu knjigu pročitao s velikim zanimanjem, na pisanje me nije potaknula samo ona nego medijski dobro pokriveni velečasni Sudac. Ipak, ne spominjem ga ovdje u kontekstu aktualnog društveno-političko-crkvenog momenta, niti u kontekstu karizmi, nego kao predstavnika određenog mentalnog i svjetonazorskog sklopa koji s nekim specifičnim (recimo, antimodernističkim) zazorom govori o znanstvenom napretku i tehnološkim napravama, i to ovima koje svakodnevno rabimo. Uz ogradu da mi je, nadam se, jasno kako je velečasni ovo što ću navesti izgovorio tek kao ilustraciju, kao metaforu iz koje se da iščitati da mu je od high-techa na srcu više high-touch (s čime se i sam duboko slažem), u svjetlu već do sad spomenutih futurističkih prognoza primjeri koje je odabrao da podcrta svoju tezu o otuđenju čovjeka od čovjeka i čovjeka od samoga sebe, djeluju, blago rečeno, naivno. Naime, ako je zabrinut (zbog promjena što ih u svakodnevicu i ljudsku psihologiju unose tehnološke naprave) već sada, što će reći za dvadeset ili trideset godina (što je, takoreći, sutra)? Jer, u doba kad se govori o hladnjaku s mogućnošću pristupa internetu (ma kome bio namijenjen), o štednjaku koji javlja proizvođaču da mu dođe zamijeniti neki neispravni dio, u doba kad si, ako ne baš vi osobno, a ono barem društvena krema i u Hrvatskoj može nabaviti i-phone, nekako passe (ono, kao da čitate Marcusea ili Fromma) zvuči kritika „visoke“ tehnologije, u smislu „na daljinski, prvi, drugi, treći program“ (Z.S. o „teroru prezenta“). Zar velečasni nije vidio reklamu za MAX TV? Deseci programa, uključujući i one iz „regije“! Ili, „Stisneš gumb – kapučino, dulja, kraća. Mobitel – dostava u kuću. Sve tup, tup, tup, i evo!“ Da, zaista. Kad se koliko sutra verbalno obratite printeru da vam isprinta trodimenzionalni prikaz, štojaznam, petog kralješka (jer studirate medicinu pa vam treba za ispit iz anatomije), ili sjednete u automobil koji će prepoznati u kakvom ste emocionalnom stanju („Lijepo ti kažem, smiri se ili me danas nećeš voziti!“), ili kad upalite TV koji će vam, opet prema vašem raspoloženju, sâm mijenjati programe („Hmmm, očito je opet u banani, pustit ću mu Ko to tamo peva, to ga uvijek oraspoloži“), kad, po gastronomskoj preporuci internet-hladnjaka vaš štednjak sâm naruči tajlandski specijalitet iz obližnjeg orijentalnog restorana što ga vodi simpatična obitelj Sikha (ne, oni NISU muslimani!), a kutija od jaja vam pošalje sms da se njezin sadržaj usmrdio, kad, tâ ljudi smo, odemo u toalet pa nas WC školjka veselo pozdravi („O, dobrodošao natrag!“), i, dok sjedimo, na brzinu nam izmjeri važnije biološke parametre (ne bi čovjek vjerovao koliko se o zdravlju može saznati iz, je li, znate već čega!), koje onda pošalje ravno vašem liječniku, a sve to uz, već prema ukusu, šlagere („Sve se vraća, sve se plaća, kada dođe čas…“), evergreene („What a wonderful world…“) ili, vole ga i Hrvati, notorni turbofolk („Uzela si žilet da sa njim sečeš veneeee, sa čim ću da se brijem, ne misliš na meneeee....!!!“), doba kad smo prtljali s daljinskim lijeno vrteći ona tri programa i zgodnoj konobarici morali objašnjavati kakvu kavu želimo ("Daj mi, mala, tanki kapučin..."), činit će nam se poput doba u kojem je sve bilo tako spoooro i jednostavno.
Velečasni Sudac je, svatko će se složiti, zanimljiva pojava na javnoj sceni. Predstavnik je institucije koja je globalizaciju (da, naravno, u specifičnom smislu) izmislila ima već dvije tisuće godina, a sam, engleskim imenom svoje, tržišno orijentirane, izdavačke kuće, pridonosi i ovoj suvremenoj, anglosaksonskoj, liberalno-kapitalističkoj, koju pak, s druge strane, očigledno smatra zastranjenjem („To je svojevrsni totalitarizam…Koliko liberalizam ograničava, sputava slobodu čovjeka!“), pozivajući se na vraćanje (lokalnim) korijenima („…mogu reći da ja znam gdje mi je pradjedovina, gdje su kosti pradjeda moga. Stoljećima smo na ovoj svetoj grudi.“). Spominjem ovo jer se u ovim odgovorima odražava još jedna od tema kojima se bavi knjiga Zapisi iz budućnosti, naime, neizbježnim trendom globalizacije s jedne i protutrendom lokalizacije s druge strane. Autor predviđa (hura, evo i dobrih vijesti za naše euroskeptike!) raspad EU, i povratak – zbog zbunjenosti i tjeskobe što ih izaziva život u suvremenom Babilonu – „plemenskoj“ pripadnosti, povratak korijenima. (Nadam se, ne i u vidu povratka kvazimističnim Blut und Boden fantazmagorijama).
Još jedna značajka budućnosti je, već i sada sve prisutniji, gubitak povjerenja u institucije. Doći će, dakle, do preraspodjele društvene moći pa se već, globalno i lokalno, igraju simultanke i razmišlja tko zna koliko poteza unaprijed. No, neću – nije mi to misija – ulaziti u domenu umirovljenog admirala Domazeta. Što se tiče interesa za religiju, budući da se modernistička paradigma unutar koje se religiji loše pisalo pokazala promašenom, autor nagoviješta dalji rast znanstvenih spoznaja koji će dio ljudi (napose transhumanistički orijentiranih) dodatno ateizirati, dok će neke (poput Zlatka Sudca), baš naprotiv, još više – zbog općeprisutne anksioznosti i nekog nedefiniranog očaja – voditi u smjeru sve snažnijeg prihvaćanja istinâ svoje vjeroispovijesti. Nakon 11. rujna netko je, parafrazirajući Dostojevskog, cinično primijetio: „Ako Boga ima, sve je dopušteno“. U tom smislu, osim pojave militantnog fanatiziranog islamskog fundamentalizma (hm, za neke muslimane možda narodnooslobodilačkog pokreta?), možda ćemo uskoro svjedočiti (ili je to već tu?) pojavi nečega što se već nazivalo „mišićavim kršćanstvom“. No, da ne odem predaleko, koga zanima, može potražiti knjigu.
Arthur Clarke rekao je jednom da se svaka dovoljno razvijena tehnologija ne može razlikovati od magije. Pada mi, na kraju, na um jedan zagonetni pasus iz drugog poglavlja Druge poslanice Solunjanima gdje Pavao umiruje uznemirene vjernike među kojima se bila proširila glasina da je blizu Dan Gospodnji, objašnjavajući im da se prije Drugog dolaska mora pojaviti „Čovjek bezakonja, Sin propasti, Protivnik…“, koji će se predstavljati da je „on Bog“. Ono što je vezano uz Clarkeovu izjavu i temu o kojoj je riječ, jesu Pavlova upozorenja da će dolazak tog „otpada“ biti popraćen, uz pomoć samoga Princa tame, „sa svom silom i lažnim znamenjima i čudesima“, što će, dakako, toliko fascinirati tada već ionako beznadno dekadentne mase da će mu se bez krzmanja pokloniti (i time zapečatiti vlastitu sudbinu).
Hoće li se pojaviti (ili ih već ima?) tumačenja prema kojima se „znamenja i čudesa“ odnose na magičnu tehnologiju ili tehnološku magiju? Hoće li se pojaviti tumačenja prema kojima upravo znanost i tehnologija utiru put dolasku Čovjeka bezakonja i Sina propasti? Hoćemo li svjedočiti napadima na znanstvene institute i, recimo, premlaćivanju fizičara iz CERN-a (Geneva je nekad bila teokratska diktatura u kojoj se i zbog vica moglo ostati bez glave)? Svaki ateist koji drži do sebe odmah će se sjetiti ubojstva što ga je 415. godine počinila masa uspaljenih vjernika koja je, prema izvještajima, praktički rastrgala Hipatiju iz Aleksandrije (370.-415. poslije Krista), filozofkinju i matematičarku (što ćemo uskoro gledati u Cinestaru). S druge strane, primjerice, vrhunsku medicinsku pomoć (i-phone da ne spominjem) nastalu na temelju znanstvene paradigme, svatko bi si želio priuštiti, od pokojnih majke Tereze i Ivana Pavla do bilo koga od nas, smrtnika običnih. Tehnologiju, ma čemu utirala put, teško možemo ignorirati.
Dakle, imamo problem. Stvari nisu crno-bijele. I religija i tehnologija mogu od čovjekovog života stvoriti možda ne baš raj, ali pakao svakako.
Možda nema boljeg načina da završim ovaj tekst nego da ponovno citiram riječi svećenika Zlatka Sudca: „Hoću da me kritički slušate, ali budna srca… Sve ste dužni promišljati, inače postajete roba za manipulaciju“.
Tko se ne bi složio?
petak, 28.08.2009.
Barbie 1959.–2009.
Godine prolaze...
utorak, 25.08.2009.
Mjesto za Boga
Dakako da mi je zaparala uši izjava kardinala Bozanića da „u javnom prostoru“ mora biti „mjesta za Boga“; premda je razumljiva u dnevnopolitičkom kontekstu, teološki je u najmanju ruku dvojbena. Budući da su me u pisanju komentara preduhitrili i Dežulović, i Horvat (i još ponetko), odlučio sam vam podastrijeti odlomak iz izvanredno zabavne knjige BOG – vodič za zbunjene „nasmijanog teologa“ Keitha Warda (Naklada Jesenski i Turk, 2004.), koju toplo preporučam, i vjernicima i ateistima (ima štofa za svakoga). Odlomak se odnosi na meni blizak način razmišljanja o „Konačnoj Stvarnosti“, i iz tog sam ga razloga i odabrao, a možda baci štogod (indirektnog) svjetla i na pitanje križeva u javnim ustanovama, i uopće. Nakon toga, neka moja razmišljanja.
„…Dionizije je bio pisac s početka šestog stoljeća, vjerojatno iz Sirije… Dionizije je u svom negativnom načinu govora o Bogu otišao dotle da mu je čak zanijekao postojanje: »Riječ je o univerzalnom uzroku egzistencije koji istodobno sam ne postoji, budući je onkraj svega postojećeg« (iz njegove knjige O imenima Božjim). Ovo se može činiti besmislicom. Svakako bi izazvao graju propovjednik koji bi s propovjedaonice rekao: »Prema našim najvećim autoritetima, Bog je drugačiji od bilo čega što možete zamisliti. Zapravo vam mogu kazati da Bog niti ne postoji. Pomolimo se«.
No, ovdje se, naravno, radi o tome da Bog ne postoji na isti način na koji postoji išta što možemo zamisliti. Bog je »Ništa«, ne-stvar. Ali to Ništa nije puka praznina, nego ono u čemu sve osobitosti iščezavaju, a opet su istodobno u njemu zasnovane. »Možemo potvrditi da Bog istodobno posjeduje sve atribute«, veli Dionizije. I još: »Iz svog Jedinstva postaje mnoštvo, a opet ostaje unutar sebe sama«. Potvrditi sve stvari odjednom praktički je isto kao i zanijekati baš svaku pojedinačnu stvar. Reći kako neka pojedinačna stvar prelazi u mnoštvo, a u isto vrijeme ostaje nepromijenjena – prkosi zakonima logike. O čemu se ovdje radi?
Mislim da je namjera iščupati um iz njegovih uobičajenih obrazaca mukotrpnog rasuđivanja i navesti ga na intuitivno poimanje onoga što u potpunosti transcendira čovjekovo razumsko shvaćanje. Okovi jezika moraju biti rastrgani. I što zatim? Naravno, to nam nitko ne može reći! Postoji ono o čemu ne možemo govoriti, ali možda možemo ukazati na put prema njemu. U tom smislu na njega može biti ukazano, ali ga se ne može opisati. Prorokove zaključne riječi moraju same sebe dokinuti i ostaviti um u jednom novom svijetu, svijetu ’učenog neznanja’… u svijetu koji u najvećoj mogućoj mjeri dijeli čovjeka od pukog nedostatka informacija.
Ovdje je doista važno vidjeti koliko je ideja o konačnoj nespoznatljivosti Boga duboko ukorijenjena u velikim tradicijama promišljanja Boga. Ne radi se tu o djelima radikalnih teologa čvrsto odlučnih da unište vlastito vjerovanje, već o spisima koji spadaju u samu srž pravovjerja židovske, kršćanske, islamske i mnogih drugih tradicija.
Na primjer, Algazel (al-Gazali), učitelj iz jedanaestog stoljeća i jedan od najvećih islamskih mislilaca, piše kako bitna narav Božja »nadilazi sve što je razumijevanju podložno«. Ona je »uzvišena i odvojena od svakog pripisivanja svojstava« pa ga tako upućeni »izbjegavaju označavati bilo kakvim svojstvima«… A u indijskoj tradiciji, učitelj iz osmog stoljeća Sankara piše o Brahmi (krajnje stvarnom) kako se »njegova svemoć, sveznanje i sve ostalo oslanja na neimanje znanja; u stvarnosti ni jedna od tih odlika ne pripada jastvu«… Tako se u mnogim pravovjernim religijskim tradicijama ustraje u tome kako je bitna Božja narav nespoznatljiva.
Zašto ta činjenica tako često biva nepoznata ili zaboravljena? Možda stoga što toliko ljudi smatra da se agnosticizam i vjera prilično loše slažu. Oni misle da vjerovati znači biti siguran u svoja uvjerenja, te da je potrebno tim više vjere što su ta uvjerenja nevjerojatnija. Tako bi najveći vjernik bila ona osoba koja bi doista vjerovala da je Mjesec od sira, usprkos svim dokazima da to niej istina.
No, je li vjera doista takva? Prije je moguće da je vjera oblik uvida u prirodu stvarnosti, i to uvid koji ne doprinosi običnom poznavanju činjenica, već sve naše znanje i iskustvo stavlja u jednu novu perspektivu, sub specie aeternitatis – u svjetlu vječnosti. Istinska bi vjera zapravo mogla oslabjeti naša ’religiozna’ uvjerenja omogućavajući nam da shvatimo koliko malo doista možemo reći o Bogu te kako mnogo što ovisi o iskustvu kojega se ne da izreći, a na koje sva religijska učenja upućuju u nedovoljnoj mjeri i na maglovit način.
Kršćani i Židovi su naraštajima vodili beskrajen i sramotne rasprave, između sebe i jedni protiv drugih. Ali što ako bi neki kršćanin stao i rekao: »Pa, ja ustvari i ne znam mnogo o Bogu, a sve što kažem u toj je mjeri nedostatno da je zapravo pogrešno«? Tad bi Židov mogao kazati: »Zanimljivo da si to rekao. Ni ja ne znam mnogo o Bogu«. Kako bi tad mogli raspravljati? Kad bi do rasprave i došlo, pobijediti bi mogao onaj koji je dokazao da o Bogu zna manje od svog protivnika. Kakva bi to promjena bila kad bi se sve religijske rasprave vodile na ovakav način! Sasvim osvježavajuća, zar ne?“
Jasno je da se s „Bogom“ manipulira nemilice već tisućljećima, i da se razni dobronamjerni i nedobronamjerni pozivaju na „Božju“ volju nastojeći zapravo progurati tek neke svoje zamisli i, po mogućnosti, još i zaraditi. Ne kažem da Božju volju ne treba tražiti, ali morao bih biti jako, jako siguran da sam je (baš ja) spoznao u toj mjeri da u to uvjeravam ljude oko sebe i da, štoviše, tražim da me slijede (u nekoj konkretnoj akciji koju navodno ište sam Svevišnji). Budući da najiskrenije mogu reći da o Bogu ne znam takoreći ništa (osim – govoreći iz kršćanskog referentnog okvira – onoliko koliko se „razotkrio“ u inkarnaciji), a o njegovim planovima još i manje, slabo se uklapam u današnje crno-bijele debate među vjernicima, a i na liniji teisti-agnostici-ateisti. Grubo govoreći, ateisti se, iz raznoraznih razloga, naroguše čim netko spomene da nije ateist, vjernicima čudno zvuči ako netko kaže da se o Bogu ne samo malo uistinu znade, nego da ga se ne bi smjelo uzalud spominjati (a pritom ne mislim na psovanje). Agnostici se klate amo-tamo, već s obzirom na životna iskustva… (»Paaa, molim se kad mi je teško…«) Sve u svemu, bilo bi sjajno – posve sam svjestan malih šansi za takvo što – kad bi što više ljudi, vjernika i bezvjeraca, zastalo, promislilo i reklo samo sebi da ih Stvarnost daleko nadilazi i da bi zapravo ispravan stav bio stav tihe ponizne zadivljenosti nad samim čudima kojima smo okruženi. Mi, naime, nemamo pojma što je svijest, ili što je vrijeme, odakle život pa ni zašto činimo ovo ili ono, da ne nabrajam dalje. Koliko god shvatili, zapravo se neprestance otvaraju sve nova i nova pitanja, i ispada da „zečja rupa“ nema dna… Ne kažem da ne treba graditi velike hadronske sudarače, dapače; s veseljem slušam prijateljicu fizičarku koja radi u CERN-u. Ono što me odbija je neprimjereni trijumfalizam, s koje god strane dolazio. Ljudi, zabavljeni svojim sitnim računicama, zaboravljaju u kojoj su mjeri sićušni u odnosu na Svemir i/ili Boga, kako mu drago. Trijumfalizmu i likovanju – a toga nažalost ima – nad zlosretnom sudbinom ateista s jedne strane ili nad tupavošću vjernika s druge ne bi trebalo biti mjesta: zašto se radije ne bismo potrudili naučiti jasnije artikulirati svoja uvjerenja, iznositi ih bez podcjenjivanja i vrijeđanja, i saslušati što to oni koji misle drugačije imaju za reći? Da, ne možemo očekivati da svi odjednom postanu takvi, ali, hej, zašto ne biste – drago mi je ako već jeste! – pokušali baš vi? Čuo sam za ckrvenu zajednicu u Sjedinjenim Državama koja organizira večeri na koje mogu doći osobe ozlojeđene zbog postupaka vjernika, i tamo iznijeti svoje frustracije. Zajednica ih sasluša i žali skupa s njima zbog neprimjerenih postupaka drugih vjernika. To možda nije nešto idealno, ali je barem pokušaj približavanja, kao što je zanimljiv pristup jedne novozelandske kršćanske skupine koja je ponudila organizatorima tamošnjeg Gay Pridea pomoć oko čišćenja poljskih zahoda i smeća nakon završetka druženja. Bio je to njihov način da se približe svojoj homoseksualnoj braći i sestrama, i, prema onome što sam čuo, kontakti su uspostavljeni, ruke su pružene, uvjerenja se izmjenjuju, nema osuđivanja. Zašto, primjerice, Protagora, „udruga za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta“, ne bi organizirala debatne večeri na kojima bi raspravljali, što ja znam, predstavnici Koalicije za sekularizam i studenti i profesori KBF-a? Zašto na televiziji nema (osim Ekumene) emisija u kojima bi pripadnici različitih svjetonazora suprotstavljali svoja mišljenja? Itd. Ovako se stvari svode na komentare satiričara ili na prepucavanja po blogovima i forumima, često na žaljenja vrijednoj razini…
Unaprijed hvala na vašim razmišljanjima koja ćete, kao i obično, u duhu tolerancije iznijeti ispod ovoga teksta.
petak, 21.08.2009.
Gospon Wilber
Kako pomiriti različite pristupe stvarnosti, ne samo u našem svračjem zakutku, nego na planetarnoj razini, gorući je problem suvremenog doba.
Američki filozof Ken Wilber zagovornik je tzv. integralnog modela, a o čemu se radi - na razini uvodne informacije - možete pogledati u ovoj (minuta i pol) prezentaciji.
Što mislite o ovakvom pristupu?
srijeda, 19.08.2009.
Jackson „Jack the Dripper“ Pollock
Te tople ljetne večeri 1956. pijani slikar, njegova ljubavnica i njezina prijateljica vraćali su se automobilom umjetnikovom domu nakon što su obišli stanovit broj barova u okolici. U jednom trenutku, vozač je zaustavio vozilo, rekavši kako mu nije dobro. Policajac koji je naišao, prepoznavši čovjeka za kojega se nekoliko godina ranije časopis Life pitao „Je li on najveći živući američki slikar?“, produžio je svojim putem. Na nesreću, jer je trojka krenula dalje. Već za koju minutu, nedaleko od kuće, nakon što se automobil zaletio u stablo, slikar i jedna žena bit će mrtvi, a druga će biti teško ozlijeđena. Tragedija se odigrala 11. kolovoza u 22,15.
Paul Jackson Pollock stradao je u svojoj 44. godini. Posljednjih nekoliko godina, nakon što je poginuo liječnik koji ga je uspijevao držati podalje od alkohola, slikar se opsesivno opijao, i nije previše mario što njegova žena, slikarica Lee Krasner, sve teže podnosi njegovu otvorenu vezu s umjetničkom grupie Ruth Klingman, koja se naposljetku, nakon što je Lee otputovala u Pariz, i doselila k njima, sve u nadi da će se Pollock razvesti i oženiti je. Najćešća gošća bila im je njezina prijateljica Edith Metzger, koju će veselo druženje na Long Islandu stajati života.
Seljačko dijete, rođen kao peti i posljednji sin u zabiti ruralnog Wyominga, prepunom ostataka indijanske kulture, u prvih šest godina života selio se s obitelji desetak puta, a prije desetog rođendana otac ih napušta i ostavlja na brizi majci, po svoj prilici iznimno dominantoj osobi, koja ga je – psihološki katastrofalna kombinacija – s jedne strane razmazila, a s druge terorizirala, što je u njemu izazvalo trajnu ambivalenciju prema njoj, a zacijelo je pridonijelo i njegovom formiranju u osobu koju je Ruth Klingman opisala sljedećim riječima: „S njim čovjek nikad nije bio načisto. U jednom je trenutku bio agresivac, a već bi u sljedećem plakao kao malo dijete“. Majku je Pollock jednom prigodom opisao kao „staru maternicu s ugrađenim grobom“. Bez jasne „podloge“, bez oca, bez stalnih prijatelja, s ambicioznom roditeljkom za vratom, Pollock je zarana počeo pokazivati znakove neuravnoteženosti i neprilagođenosti. U petnaestoj godini ga izbacuju, ne i posljednji put, iz škole zbog tuče u alkoholiziranom stanju.
Premda u djetinjstvu ništa nije ukazivalo da će postati jednim od najznačajnijih slikara 20. stoljeća, u formativnim godinama čita umjetnički magazin The Dial kojega mu redovito šalje brat iz Los Angelesa. Tijekom adolescencije postaje mu jasno da ga ne zanima ništa osim umjetnosti, i cijeli svoj život usmjerava u tom pravcu. Osim što je fasciniran umjetnošću američkih domorodaca i meksičkih muralista, zanat teše na Manual Arts High School u L.A. i na Art Student League u New Yorku, pohađa tečajeve crtanja i kiparstva, uzdržava se kao čistač, a 1935. zapošljava se u programu za restauraciju javnih spomenika. S obzirom da ima sve više problema s alkoholom, pokušava se bolnički liječiti, a 1938. se podvrgava jungovskoj psihoterapiji, budući da ga je zacijelo privukla teorija o nesvjesnom i arhetipovima. Pollocka je općenito zaokupljala ideja nadrealističkog automatizma, pokušaj zaobilaženja kontrole svjesnog uma i prodor u nesvjesno odakle bi se onda izvlačile najdublje i drugačije nedostupne arhetipske predodžbe. Kako bilo, alkohol, ćudljivost, promjene raspoloženja i ispadi pratili su ga cijeloga života.
Po svoj prilici ključni događaj koji će „označiti prekretnicu u slikarstvu dvadesetog stoljeća“ (Leonhard Emmerling), stvaranje je Murala, ulja na platnu dimenzija 247 X 605, nastalog po narudžbi Peggy Guggenheim 1943.
“Mural možemo vidjeti kao odlučnu prekretnicu u Pollockovom opusu. On označava napuštanje figuracije u korist linearne, gesturalne apstrakcije…“, piše L. Emmerling. Ovdje je možda dobro reći štogod o tzv. apstraktnom ekspresionizmu, umjetničkom pokretu u kojega svrstavaju i Pollocka. Apstraktni ekspresionizam nastaje ranih 1940-ih u New Yorku. Moglo bi se reći da se ne radi toliko o jasno definiranom pravcu ili školi, koliko o načinu razmišljanja koji ide za konačnim prekidom s konvencijama iz prošlosti, završni čin prevrata koji je započeo s impresionistima, neoimpresionistima, postimpresionistima i brojnim avangardnim pokretima iz prve polovice 20. stoljeća. Kako to već ide, apstraktni ekspresionisti pobunili su se protiv svega što je sav ostali fini umjetnički svijet – navikao već i na pisoar kao umjetnički predmet – smatrao prihvatljivim. Premda apstraktno slikarstvo nije bilo novost, apstraktni ekspresionisti počeli su isticati sam proces slikanja kao ono što je od ključne važnosti. Primjerice, Pollock je platno skinuo sa stalka, odbacio upotrebu kistova i palete, a slikarsku boju nanosio je soboslikarskim četkama, zidarskim žlicama, kuhinjskim noževima, štapovima, ili šakama. Katkad je, eksperimentirajući s mogućnostima interakcije s djelom u nastajanju, boju miješao s pijeskom ili smrvljenim staklom.
Fotograf Hans Namuth svjedočio je dovršetku jedne Pollockove slike: „U mukloj tišini, preko cijelog poda, ležalo je svježe naslikano platno. Primijetio sam da Pollock koncentrirano gleda u nj i odjednom, sasvim neočekivano, uzima limenku boje i počinje kružiti oko platna. Ništa mi nije trebao govoriti jer bilo je jasno kako je uočio da treba doraditi sliku. Tiho sam posegnuo za kamerom kako ga ne bih dekoncentrirao, i počeo snimati. Njegovi u početku lagani pokreti pretvorili su se u ritmičan ples kad je platno počeo prskati crnom, bijelom i smeđom bojom. Potpuno je zaboravio da sam prisutan“.
Pola sata kasnije, slikar se uspravio i rekao: „To je to“.
„Na podu je sve jednostavnije, osjećam se bližim slici, kao njezin sastavni dio jer se na taj način mogu kretati oko nje, raditi sa sve četiri strane i, doslovno, ući u sliku“, objasnio je nekom prigodom.
U osnovi, Pollock je nastojao okončati potragu promatrača za ikakvim reprezentacijskim elementima u njegovim radovima, i to do te mjere da je slikama prestao davati imena i počeo ih numerirati. Sliku treba, rekao je, „gledati pasivno, treba pokušati primiti ono što djelo ima za ponuditi, a ne u nj unositi… prekoncepcijske predodžbe…“. Za Pollocka, kao i za apstraktnu umjetnost u cjelini, nužna je „suradnja“ između umjetnika i promatrača. Figurativno slikarstvo može biti fantastično, ali nas motiv zapravo toliko zaokupi da slika, sve u svemu, djeluje više na naš ratio nego na emocije. U smislu, čim vidite mrtvu prirodu, odmah vam se u umu jave pojmovi: fazan, riba, jabuka… Sve ostaje nekako na „površini“, sve je "jasno". Ukoliko je pak apstraktni slikar autentični umjetnik koji na platno uspije prenijeti nešto bitno iz vlastite unutrašnjosti, ukoliko smo kao promatrači tome otvoreni, ukoliko „pokušamo primiti ono što djelo ima za ponuditi“, možemo doživjeti golemu snagu naizgled besmislenih linija i ploha, takvo djelo može nas preplaviti emocijama, asocijacijama i nečim neopisivim što nas navodi da ga poželimo vidjeti uvijek iznova. Takvo djelo može nas uzdrmati i promijeniti.
Do prije dvije godine, kad sam se Petom avenijom približavao 53. ulici u kojoj se nalazi Museum of Modern Art (MoMA), nisam nigdje imao prilike vidjeti Pollockova djela u originalu. Nakon što sam uživao u Van Goghovoj Zvjezdanoj noći, Picassovim Gospođicama iz Avignona, Warholovim Campbell’s Soup Cans, Maljevičevim suprematističkim slikama i ostalim divotama, našavši se pred Pollockovim platnom Number 31 iz 1950., ostao sam bez daha, kao hipnotiziran. Sjeo sam na klupicu ispred te slike čije su dimenzije 270 X 530 centimetara i dopustio da djeluje – u mjeri u kojoj sam si to mogao priuštiti, okružen ljudima i vremenski limitiran. Ni najbolja reprodukcija ne može ni približno dočarati dojam što ga ostavlja original: slika je pulsirala, puna divljeg ritma i energije, očaravajuća poput beskonačno kreativne jazz improvizacije, s nebrojenim detaljima, veličanstvena u svojoj nefigurativnost. Bilo mi je bez tračka sumnje jasno da se nalazim pred remek-djelom, pred slikom umjetnika koji je uistinu pomaknuo granice i donio nešto novo.
Kao i kad je Van Gogh u pitanju, djela ovog nesređenog i zapravo siromašnog čovjeka dostižu danas na tržištu umjetnina basnoslovne cijene. Upravo je jedno Pollockovo djelo, Number 5, iz 1948., postala najskuplja ikad prodana slika. Naime, u studenom 2006., nepoznati kupac – navodno neki njemački biznismen – platio je za nju nevjerojatnih 140 milijuna dolara…
Kratki, trominutni dokumentarac u kojem možete vidjeti umjetnika na djelu i čuti komentare stručnjaka, možete pogledati ovdje.
ponedjeljak, 17.08.2009.
Kupujem, dakle jesam
Duane Hanson, Supermarket Shopper (1970.)
Duane Hanson, Young shopper (1973.)
subota, 15.08.2009.
O križu, zmijama i Ustavu
Dok je u našoj domovini, u kojoj je Crkva odvojena od države – u kojoj bi Crkva morala biti odvojena od države – goruće pitanje trebaju li u javnim ustanovama visjeti raspela (hoće li zbog toga usluga građanima biti kvalitetnija?), a neki držanje križa u dnevnom boravku ili nošenje križića oko vrata smatraju skoro pa dostatnim da se smatraju sljedbenicima Kristovim (ako već, Bože sačuvaj, križić ne nose tek kao zamjenu za potkovicu!), dotle u nekim drugim krajevima lijepe naše planete cijeloj stvari pristupaju na prilično različit način. Naime, ponegdje se vjernici drže isključivo zapisane Riječi Božje u kojoj – provjerio sam – ne piše da u stanu treba držati što više križeva, niti piše da križiće treba koristiti kao modni detalj. Još manje piše da raspela treba vješati u institucijama kao da bi to bio dovoljan dokaz žive vjere onih koji u njoj rade ili traže uslugu. Križ kao takav doživljava se ponajprije kao „prokleto drvo“, pandan, recimo, električnoj stolici. Prije no što se vratim na spomenute vjernike, nekoliko riječi o povijesti križa kao kršćanskog simbola. Dakle, prvi kršćani – možda će to nekoga začuditi – nisu na mjestima sastanaka postavljali križeve niti su ih nosili oko vrata. Kao što rekoh, dovodili su ih u vezu sa sramotnom smrću Spasitelja i – ovo je moja pretpostavka – možda su više slavili Njegovo uskrsnuće no što su tugovali nad Njegovom smrću. Mislim, to mi se čini nekako logičnim, jer, tko bi slijedio nekoga koga su izmrcvarili na ukrštenim drvenim gredama, tko bi i sam bio spreman umrijeti, da nije bio uvjeren da je taj Netko zapravo pobijedio smrt. Rekao bih da su rani kršćani prvih stoljeća na križeve, ako već od njih nisu okretali glavu, gledali s grčem u želucu i ne vjerujem da su baš voljeli naići na neki od njih – a uvijek ih je bilo uz rimske ceste… Usredotočeni na najavljeni „drugi dolazak“ i na obećanje osobnog uskrsnuća, vjernici prvih nekoliko stoljeća križ zacijelo nisu doživljavali kao „najsvečaniji i najznačajniji simbol kršćanske vjere“ (Katolička enciklopedija, Marjan tisak, 2005.) nego tek kao instrument okrutne smrtne kazne. Da je netko nadobudan u prostorima okupljanja naroda Božjeg htio iznad oltara objesiti križ, vjerojatno bi izazvao nemalu sablazan. Ranim kršćanima razumljiv je bio simbol ribe ili prikaz Krista kao janjeta, a popularan je bio i feniks kao simbol (Kristove) pobjede života nad smrću (koristio ga je, primjerice, sveti Klement još u prvom stoljeću) ili, interesantno, pelikan, simbol (Kristove) nesebične ljubavi (vjerovalo se da kljuje vlastita prsa kako bi mladunčadi dao da se napiju krvi). Ne znam kako bi reagirali današnji vjernici da neki mladi župnik na oltar smjesti prepariranog pelikana s ranom na prsima, ili da župnom listiću da ime Feniks, ali, pretpostavljam da bi se slično začudili i drevni kršćani da im se neki đakon ili starješina pojavio s drvenim križem/raspelom oko vrata. No, ne bi im bilo čudno da ima prsten s ugraviranim dupinom, simbolom povezanosti s Kristom. Inače, razapinjanje na križ ukinuo je car Konstantin (umro je 337.), a prvi prikaz razapetog Isusa pojavio se, koliko je poznato, u Rimu tijekom petog stoljeća… Dakle, premda se križ kao kršćanski simbol spominje i ranije (primjerice, Klement iz Aleksandrije, koji je umro između 211. i 216.) trebalo je proći pola milenija da se raspelo pojavi kao prihvaćeni kršćanski simbol. Kao što rekoh, rani kršćani (naročito na Istoku), općenito su tijekom cijelog prvog tisućljeća bili više – na rubu hereze – usredotočeni na Kristovu božanskost negoli na Njegovu ljudskost, a prikaz raspeća se naveliko uvodi tek u srednjem vijeku. Prvi prikazi razapetoga Krista prikazuju živoga, odjevenoga u dugačku halju; uglavnom, nema tragova patnje. Od 13. stoljeća pojavljuju se sve ispaćeniji likovi Krista na križu, a vrhunac je valjda dosegnut na Isenheimskom oltaru (rano 16. stoljeće) Matthiasa Grünewalda (zapravo Mathisa Gotharta Nitharta) gdje je Krist prikazan kako grči prste u agoniji… Raspela su nakon reformacije zadržana praktički isključivo u katoličkim crkvama i prostorima; Calvin je bio zabranio čak i križ, a za njega se ne bi moglo ustvrditi da je imao za to slične motive kao i predsjednik naše države.
Vraćam se sad na one vjernike što sam ih bio spomenuo na početku teksta. Tim vjernicima nije bitno hoće li u sudnici ili bolnici visjeti križ, a obično ga ni sami ne nose niti ga imaju u kući. Ima ih, dakle, i takvih – a mahom se, premda ne i isključivo, radi o vjernicima protestanskih denominacija – koji se drže onoga što je zapisano u Bibliji, i smatraju to jedinim autoritetom, napose riječi koje su pripisane Isusu Kristu. Tako sveti Marko u evanđelju (16,15-18) bilježi sljedeće: „Tada im reče: »Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju! Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se. Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali: pomoću mog imena izgonit će zle duhove; govorit će novim jezicima; zmije će uzimati rukama; ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi; na bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljati!«“. I u domaćim katoličkim krugovima postoje ljudi, članovi tzv. karizmatskih gibanja, koji rečeno shvaćaju sa svom ozbiljnošću, i ne samo da u to vjeruju nego i u praksi – kažu uspješno – primjenjuju. Ipak, od neke protestantske braće se, osim po važnosti koju pridaju križevima i raspelima, razlikuju i po tumačenju stiha „zmije će uzimati rukama“ i stiha „ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi“. Naime, premda sam svjedočio fenomenu glasolalije, slušao o uspješnim egzorcizmima i ozdravljenjima, još nisam vidio da na seminarima fra Zvjezdan Linić vitla velebitskim poskocima niti da velečasni Sudac pije strihnin, a niti u pentekostalnim zajednicama nisam bio prisutan na službi tijekom koje vjernici jedan drugom dodaju riđovku. Možda će netko reći da bi to bilo ipak malo previše, ali, hej, zašto ne? Jer, ako se može istjerati zlog duha, zašto se ne bi moglo uzeti zmiju? Dakako, ispada da provociram, ali to mi dobronamjernom uistinu nije namjera. Samo se pitam gdje je crta razdjelnica i kako si to vjernik koji ozbiljno prihvaća navedene stihove tumači. Čuo sam objašnjenje koje ide za tim da se mislilo na slučajan ujed zmije (koji bi za vjernika – sveti Pavao je primjer – bio neškodljiv), ali u evanđelju ne piše „ako vjernika ujede zmija, neće mu naškoditi“, nego piše da će vjernike pratiti čudesa koja uključuju i uzimanje zmija rukama, što zvuči kao namjerna radnja. Hrvatskim vjernicima, i katolicima i protestantima, koji ovih dana raspravljaju oko toga trebaju li u državnim ustanovama visjeti križevi/raspela, a u čemu neki od njih vide znatan kršćanski angažman, i kojima nije na kraj pameti da na misama i službama puštaju da po njima plaze otrovnice, zacijelo bi se čudnima činila američka braća i sestre iz mjestašca Jolo u Zapadnoj Virginiji (video) koji na svojim sastancima uredno vade čegrtuše, mole, pjevaju i plešu, a nigdje u prostoriji ne može se vidjeti križ. Poneki, sve u vjeri, popiju i napitak u kojem ima strihnina, a sličnih zajednica ima u Sjedinjenim Državama oko četrdesetak. Jesu li oni „pravi kršćani“ koji se ne zamaraju simbolikom i umjetnošću i koji se striktno – zapravo dva-tri puta tjedno riskirajući život – drže biblijske po(r)uke, ili su „pravi kršćani“ oni koji su ipak razborito selektivni, a jako im je važno da u javnom prostoru bude što više kršćanskih/katoličkih simbola? Jesu li članovi Holiness Church of God in Jesus Name iz Južne Karoline, inače sve sami pošteni i lojalni američki državljani, ili članovi Rock House Holiness Church iz Alabame zastranili ili su baš oni autentični sljedbenici Isusa Krista? Ili su to članovi Katoličke karizmatske zajednice Srca Isusova i Srca Marijina iz Tolise ili zajednice Dobri pastir, koja „djeluje uglavnom u sjevernom dijelu Hrvatske, no članova ima po cijeloj državi“? Koliko bi se današnji vjernici mogli razumjeti s prvim kršćanima, i koliko se današnji vjernici razumiju jedni s drugima? I, na koncu konca, da se vratim na početak, treba li religija imati zadnju riječ kad je tumačenje Ustava laičke države u pitanju?
četvrtak, 13.08.2009.
Citat tjedna
Iz knjige E. Friedella Kultura novoga vremena (Antibarbarus, 1997.)
„…kako se ne može u isto vrijeme vjerovati u Boga i u novac, nadoknađuje novac Boga. Novac je kao nadrealni princip, predmet jedne religije, ima tendenciju da postane sam sebi svrhom. Ljudi se ne mole novcu, kao primitivci na niskom stepenu razvoja, da bi od njega nešto dobili. Moderni ljudi se mole novcu jer je vrijedan poštovanja, jer je i sam božanstvo. Vjernik novca ne štuje novac zato jer se njime može sve kupiti, nego zato, jer je novac njegova najviša instancija, polarna zvijezda, smisao njegova života. Nije to grubo praznovjerje fetišista ili hodočasnika, nego idolopoklonstvo koje sadrži veliku sublimacionu snagu. Nije to prosti materijalizam, nego poklonstvo pred duhovnim principom.
I doskora niču u gradovima silna svetišta novome božanstvu: burze, i bezbrojni mali hramovi, banke. U svim tim hramovima klanjaju se ljudi nečemu što je magično, svemoćno, posvudašnje, a nevidljivo. Upućeni svećenici (ponekad neznalice ili varalice) objavljuju volju novoga boga, a bezbrojni vjernici pridonose svoje imanje, radujući se žrtvi, dok slušaju puni strahopočitanja nerazumljive formule, koje zvuče kao zaklinjanje i čaranje.
Credo postade kreditom.“
nedjelja, 09.08.2009.
Slike ljeta
Reportažu s ljetovanja mogli ste pročitati u postu objavljenom 5. kolovoza, a danas ostavljam i nekoliko fotografija radi potpunijeg dojma.
Leptir na marchelininoj ruci...
Što bi reko stari Dioklecijan...
Bili brode, diži sidro...
Prve lastovske fotografije...
Jurjeva luka...
Ostaci vojnih objekata...
Ovdje skrenite lijevo...
Lastovski pauci...
Tunel za brodove u uvali Kremena...
Bratin otok i Vlašnik...
Dnevni boravak na Bajskim stijenama...
Ostaci crkve iz 5. stoljeća...
Lastovsko polje...
Raspoloženi leptir...
Minaret? Ne, fumar...
Pogled na Lučicu
Na ulazu u Knežev dvor...
U potrazi za pravom stazom...
Prepreke na putu...
Uvala Kručica, napokon...
Pogled na hotelsku plažu...
Ljubaznošću gospođe profesorice...
Moj najomiljeniji položaj...
Moj gušteru...
Postali smo prijatelji...
Pogled s hotelske plaže...
Odlazak...
petak, 07.08.2009.
Klepanje
Kolegica buha potaknula me svojim laskavim komentarom u kojem se nada da mi barem poezija nije dobra kao što mi, po njezinom mišljenju, leže ostali književni žanrovi, potaknula me, dakle, da u arhivi potražim pjesme što sam ih svojedobno bio napisao. Ne utvaram si da je to nešto naročito vrijedno, radi se više o pokušajima… Svejedno, podastirem vam ovdje nekoliko svojih stihova što sam ih „u žaru kovo“ pa sami procijenite.
RITUAL
ritual je isti:
prilaziš mi licu
otvaram usta
tek toliko da uđeš
tad ližeš mi zube
konspirativno, tajno
zagruzeš u očnjak
razbudiš me, sjajno
golicaš nježno umnjake
nepce jezik pospan…
kretnje tvoje mile
o ne! nisu grube
ljubimo se i volimo
ljubavlju čistom
ja i moja četkica za zube
BLAGOSLOV
podivljam od proljeća
ljube me mirisi
šire mi nosnice
tiho vrištim od dragosti
u unutrašnjem propnju
razapinjem se preko poljâ
u proljetnoj grmljavini
odjeci nebeskih odrona
naćulim svoje dlakave uši
pokršten od proljetnog pljuska
ponovo vjerujem
SIGURNOST
sigurnost se stječe
držanjem nečega u ruci
čaše jabuke dojke
pjevanjem određenih melodija
kontrolom disanja
ritmom koraka
i ljubavlju
ne odveć zapletenom
ABRAZIJA
sa zadovoljstvom zaključujem:
ponovo mi se otkruhnuo
komadić zuba
jednog jutra probudit ću se
istisnuti zirodent na četkicu
a zubâ više neće biti
baš je ta abrazija zgodna stvar
SPORA ZIMA
spori dolazak zime zabrinjava
ljudi se nervozno ogledaju
mlako vrijeme čini ih boležljivima
oznojenima u toplim kaputima
s dahom starinskih ormara
od naftalina krepanih moljaca
i lavande
zbunjeni
očekujući milost neoplođenog neba
dokonih oblaka lijenih za ljubav
poneki pričaju
sjajnih očiju užarenih zjenica
o zimama iz djetinjstva
kada je snijeg bio metrima visok
i prošaran mrljama vruće tamne krvi
netom zaklanog prasca
NEUGODNOSTI S BRADAVICAMA
ponekad sjedim u maloj niši
obrubljenoj plavim
čitam krckam orahe čačkam nos
ponekad imam neugodnosti s bradavicama
čuo sam da ih se može odstraniti
autosugestijom
ponekad provedem sate i sate
u maloj niši obrubljenoj plavim
buljim u bradavicu
i govorim joj
nestani
nestani
ponekad sam u tim trenucima najbliži sebi
srijeda, 05.08.2009.
Ljeto Gospodnje 2009.
Na Lastovu sam upoznao Srbina iz Sarajeva, Bojana A., koji se upravo bio vratio iz Indije gdje se četiri godine bavio jogom. Koliko sam shvatio, otac mu je bio neki političar, a Bojan (tj. Muktananda) nije imao pametnijeg posla nego vježbati asane i koncentrirati se na disanje. Na Zaglavu, iznad Bajskog rta, podigao je šator i objašnjavao mi kako izvesti sarvangasanu i halasanu. Oko nas je sve bilo prepuno šatora, cijeli poluotočić Zaglav kao da je bio – ne mogu se sjetiti boljeg izraza – okupiran. Osjećali smo se posve sigurno, jer su nas čuvali uvijek budni pripadnici JNA, kojih je na otoku bilo više nego stanovnika. U rimskoj lučici Ubli (pitanje: kako se zove stanovnik mjesta Ubli?), nedaleko od ostataka ranokršćanske bazilike iz 5. stoljeća, izgrađen je hotel u kojem su se, umorni od čuvanja ustavnopravnog poretka SFRJ, uz „pola kile belog i sifon“ odmarali oficiri s porodicama, a po pretpostavci zlonamjernih stranaca na otoku nije bilo. Bijaše to ljeta Gospodnjega 1988.
Kad sam se ovoga srpnja našao na istom mjestu, na potezu od luke pa do Bajskih stijena, na kojima su se osamdesetih lijeno protezali nudisti, nisam susreo gotovo nikoga. U zaljevu je bila usidrena jahta s talijanskom zastavom, a kod rta Cuf bio je parkiran motor zagrebačke registracije. Gospođa profesorica i ja smjestili smo se praktički na istom mjestu na kojem sam bivkovao dvadesetak godina ranije, na uzvisini između spomenutih rtova, s opojno lijepim pogledom na Bratin otok i Vlašnik. Jedino društvo pravili su nam brojni gušteri koji su se na kraju toliko pripitomili da su mi doslovce jeli iz ruke. Nakon što bismo se nekako preko kamenih gromada spustili do mora, ulazili smo oprezno zbog mnoštva ježinaca. Bili smo na tom mjestu dvaput, i oba puta nije bilo nikoga. Činilo se kao da bismo tu mogli ostati zauvijek.
Inače, smjestili smo se u hotelu Solitudo u Pasaduru, pored mosta koji spaja Lastovo s Prežbom. Hotel kojemu je vlasnik ukrajinski trgovac strujom, izgrađen početkom osamdesetih, simpatičan je i solidan. Nedavno je preuređen, nakon što ga je novi vlasnik preuzeo od nekog zagrebačkog tajkunčića. Upravo je nevjerojatno koliko neki ljudi imaju para, zar ne?
Na Lastovo smo stigli, dakako, iz Splita, gdje smo upoznali legendarnu blogericu marchelinu s kojom smo se družili, na naše zadovoljstvo, dulje no što smo namjeravali, jer za katamaran u 15,00 nije bilo karata, a trajekt je kretao tek oko 17,00. Marchelina je neobično draga i vedra osoba, puna pozitivne energije zbog koje djeluje mlađahno i lepršavo (a tome pridonosi i to što „vježba, zdravo se hrani i ima kvalitetne gene“). Druženje s njom toliko nas je opustilo da smo zamalo propustili trajekt. Siguran sam da je to početak jednog divnog prijateljstva. Hvala marchelina!
Sljedećeg jutra po dolasku prešli smo preko mostića na Prežbu, okupali se u iznenađujuće hladnome moru, pa onda, zahvaljujući entuzijazmu gospođe profesorice, krenuli prema Jurjevoj luci, namjeravajući slijediti pješačke staze ucrtane na karti što smo je imali sa sobom. To se pokazalo kao loša ideja, barem što se mene ticalo. Isprva je staza uistinu postojala, ali kako smo napredovali postajala je sve uža i uža… Usput smo naišli na ostatke prisustva JNA na otoku: bodljikavu žicu, polurazrušene zgrade, bunkere, vojničke čizme pa čak i – što me naročito oduševilo – kartonsku kutiju na kojoj je pisalo SDO-1 (oni koji su bili u vojsci znaju što je bilo u njoj!). Uglavnom, na jednom mjestu nabasali smo i na tablu s rukom ispisanim upozorenjem da je dalje minirano pa smo krenuli lijevo. Staza je, dakle, bila sve uža (kasnije smo nabavili novu kartu na kojoj je nije ni bilo) dok u jednom trenutku nisam shvatio da sam usred grmlja i da sve oko mene liči na moguću stazu, što me prilično, blago rečeno, iznerviralo. Odlučno sam odbio ići dalje, unatoč avanturističkom duhu koji je obuzeo gospođu profesoricu. Od daljnjeg frustrirajućeg probijanja – pa nisam ja Indiana Jones! – kroz potencijalno minirani teren prepun golemih paukova spasilo me to što smo došli do uvale Kremena gdje se nalazi tunel–pristanište za skrivanje brodova (bivše JRM), a koja ima i lijepu šljunčanu plažu. Inače, između planinarskih ambicija gospođe profesorice i moje želje za što duljim izležavanjem na „lažini suvoj“, postignut je kompromis: od pješačkih tura ostvarila se još i ona od Pasadura preko Širokog Dolca do uvale Kručica pa natrag do Prehodišća i Pasadura (staza je, srećom, markirana), a prošetali smo i do uvale Duboke. Nije se ostvarilo pješačenje uzduž i poprijeko otoka. Možda u neko drugo doba godine.
Lastovo djeluje pomalo zapušteno. Spomenuti vojni hotel u Ublima zjapi prazan i devastiran već gotovo dvadeset godina, na plažama (osim onoj hotelskoj) ima naplavljenog smeća. Cesta prema Lastovu već se dugo obnavlja. Jedini pokušaj gastronomskog iskoraka na koji sam naišao je restoran Luda kokoš u Ublima: vlasnica je povratnica iz Njemačke, nezadovoljna stanjem na otoku koji se razvija sporije od Visa s kojim je dijelio izolaciju. Ipak, dobro se i jeftino jede kod Brune u Lučici, bez puno kulinarskog egzibicionizma. U gradiću Lastovo (kojega na otoku zovu Selo), punom neobičnih dimnjaka (fumara), obišli smo crkvu sv. Kuzme & Damjana (1474.) iz koje su dopirali zvuci orgulja. Orguljaš je bio simpatični profesor glazbe Branko od kojega smo saznali više nego iz vodiča. U uvalici sv. Mihajla, pored crkvice iz 1390., nakon kupanja sam pio kavu i čitao netom kupljeni Glas koncila u kojem je nekom koincidencijom bila reportaža baš o Lastovu. Unatoč povremenim prizorima zapuštenosti, Lastovo je otok (proglašen parkom prirode) na koji se poželite vratiti pa možda i živjeti na njemu (premda nas je Branko upozorio da se zimi može „ispaliti na živce“). Ljudi koje smo upoznali gostoljubivi su i opušteni. Nažalost, morskog čovika nismo susreli. Na otoku je čak petnaest vrsta endemskog bilja: dubrovačka zečina, bjeličasta gromotulja, modro lasinje itd., a tu raste i jedina hrvatska orhideja, Orphus massiliensis. Na Mrčari ima muflona, a po špiljama čak pet vrsta šišmiša. Tu se gnijezdi ugrožena vrsta sredozemnog galeba (Larus audouinii), te veliki gnjurci, kaukali i čigre, sokoli kragujci i Eleonorini sokoli. Opasnih životinja, osim nesavjesnih turista – nema. Možete naići na stepskog guža (Eskulapovu zmiju) koji je neotrovan. Zvuči rajski, a o podmorju da i ne govorim.
Po povratku s otoka, u Veloj Luci, gospođa profesorica i ja smo se do daljnjega oprostili, budući da sam ja krenuo u Dubrovnik, a ona natrag doma. U autobusu nas je bilo svega nekoliko sve dok u Korčuli nisu navalili furešti, i to s rezervacijama pa sam se odjednom obreo u stražnjem dijelu autobusa, sretan što sam našao slobodno mjesto. Padale su mi na pamet neke usporedbe, ali, ok, nije važno… U Dubrovniku me dočekao dragi prijatelj, Baldo G. zvan Petrusina, kod kojega sam ostao tjedan dana. Tempo je bio lagan, nikakvo planinarenje po Srđu, što mi je sasvim odgovaralo. Kava i kroasani ujutro, jedrilicom oko Elafita, kasni ručak, pa Šetalištem kralja Zvonimira do Lapadske uvale na pelin&Colu, ili do Grada, također na pelin&Colu. Kupali smo se na Lopudu i Koločepu, kojega Dubrovčani zovu Kalamota, ili ispod hotela Splendid, gdje se moglo sresti gospođe Buljan-Flander i Opačić koje, usput, sjajno izgledaju. Također sam otkrio da postoji otočić čije je ime identično prezimenu moje supruge, samo što mu ona ipak nije vlasnica. U Gradu je prilično neugodna gužva jer neprestance pristižu kruzeri s tisućama turista. Ručao sam – jednom – na taraci Nautike gdje se može pojesti „mediteranski ručak“ po relativno prihvatljivoj cijeni, dok u sam restoran nisam ulazio, preplašen komentarom Davora Butkovića o „ekscentrično visokim cijenama“. S obzirom da je Žuja gotovo 40 kuna, mogao sam pretpostaviti što znači kad čak i Butković, koji ima tri-četiri puta veću plaću, cijene naziva „ekscentričnima“. Moj prijatelj, stari morski vuk, dopustio mi je da upravljam jedrilicom negdje pored Dakse, no prilikom ulaska u Grušku luku prepustio sam mu kormilo, da ne bih – šteta jedrilice – slučajno udario u kruzer… Obišao sam i groblje na Boninovu – uvijek nastojim obići groblje kad sam u nekom mjestu: memento mori. Grobovi kapetana iz 19. stoljeća, djevojke preminule u cvijetu mladosti, odvjetnici i građani: „Bježi kud znaš, što hoć čini, Zapad i istok vas ophodi, I beskrajnoj po pučini Svijet kružeći Indije brodi, Krij se u jame gorskijeh hridi, Smrt svuda te slidom slidi“, pjevao je Gundulić, čiji „menuet čipkast vrti se iznad crkve, visoko povrh zelja, pomadora i mrkve“ i smokava koje sam kupio na slikovitoj dubrovačkoj tržnici. Kulturno se uzdizao nisam: Mani Gotovac napisala je tekst Kad Pomet pije, Igre teturaju kojim me – nije to bilo teško – uspjela odvratiti od gledanja predstava. Jedva da sam tu i tamo prolistao novine, prateći brešanovsku smrtonosnu grotesku o pozadini nesreće u Rudinama. Šećući Gradom prisjećao sam se ranijih boravaka, od srednjoškolskog maturalnog putovanja, pa ekskurzije na koju nas je vodio „kontroverzni“ S.P. Novak, sudjelovanja na simpoziju o Držiću i zlatnim godinama Dubrovnika krajem osamdesetih, zatim nadrealnog ljeta 1995. i pustog Straduna, još jednog maturalnog putovanja samo u obratnim ulogama… Dubrovnik je uvijek jedan i jedini, pun nekog davno udešenog sklada kojega ne mogu poremetiti ni Dube ni Pasuljko niti turisti s kruzera koji jedva da znaju u kojoj su zemlji…
Na povratku sam uživao u vožnji do Splita Jadranskom magistralom s pogledom na pejzaže što oduzimaju dah: ljepota od koje naviru suze na oči. A ovoga sam je se ljeta nagledao.
utorak, 04.08.2009.
Pecvniate obedivnt omnia
U pauzi pisanja posta o doživljajima s ljetovanja, naletim na sljedeći članak.
Večernji list od 4. kolovoza:
"Njemačka katolička Pax banka sa sjedištem u Kölnu ispričala se nakon što je otkriveno da je kupovala dionice kompanija koje se bave proizvodnjom oružja, kontracepcijskih pilula i cigareta.
Banka je uložila 580 tisuća eura u kompaniju BAE Systems, podružnicu British arms companyja koja između ostalog proizvodi nuklearne podmornice i vojne zrakoplove, 160 tisuća u američkog proizvođača antibebi pilula Wyeth i najviše; 870 tisuća u duhanske tvrtke British American Tobacco i Imperial Tobacco.
Dvostruka mjerila katoličke banke otkrio je njemački dnevni list Der Spiegel nakon čega su se iz banke posipali pepelom rekavši da sporna ulaganja 'nisu u skladu s etičkim standardima'. Licemjerje je tim veće što se Pax banka ranije hvalila etičkim ulaganjem i tvrdila da izbjegava investirati u prozivođače oružja i duhana te one koje se ne pridržavaju katoličkih uvjerenja.
Glasnogovornik Pax banke rekao je da će odmah i bez negativnih posljedica za svoje klijente ispraviti pogreške.
»Nažalost, u nekoliko internih revizija došlo je do previda (sic!) spornih ulaganja i jako nam je žao zbog toga«, kazao je i zahvalio novinarima što su ukazali na kontroverzna ulaganja. Direktor banke također se javno ispričao i rekao da će sporne udjele prodati već danas. Inače, većina investitora u Pax banku su crkvene institucije i organizacije.
E sad, možda će neki moji prijatelji reći da "u Crkvi vidim samo negativu" (što nije točno), no pitam se bi li o ovakvim stvarima trebalo šutjeti i pometati ih pod tepih? Bi li se "sporni udjeli" odmah prodali da novinari nisu iznjeli stvar na vidjelo? Kako je moguće da je u čak "nekoliko internih revizija došlo do previda" većeg od milijun eura? Onima koji "u Crkvi vide samo negativu" sve će biti jasno, ali ipak... Što misle oni kojima je Crkva važna?