gospon profesor
četvrtak, 30.07.2009.
Pozdrav s juga
Drage moje, dragi moji,
nakon što sam u Splitu susreo našu dragu marchelinu (ako niste, njezine dojmove sa susreta možete pročitati ovdje), na Lastovu sam proveo tjedan dana kupajući se mahom na divljim Bajskim stijenama na kojima je krajem osamdesetih bilo sve puno nudista, a ovoga ljeta bili smo sami samcati, osim stotina ježinaca.
Trenutno sam u Dubrovniku - također blogerska veza... ;)
Opširnije o dojmovima s tzv. godišnjeg odmora po povratku, a do tada toplo vas pozdravljam!
nedjelja, 19.07.2009.
Uz obljetnicu rođenja tvorca analitičke psihologije
Carl Gustav Jung (26. srpnja 1875. – 6. lipnja 1961.)
Kad se spomene Jung, većina ljudi ima izvjesne – pozitivne, negativne, kakve god – asocijacije. O Jungu, kao i o Freudu, ljudi katkad dokono ćaskaju, pozivaju se na njih – skoro bi se moglo reći, kao da su s njima ispijali apsint – toliko su ta dvojica dušoliječnika postala općim mjestom (kvazi)intelektualnih naklapanja suvremenih (kvazi)intelektualaca. Znate kako to ide, ubaciš u spiku malo Freuda (»Ma, bih ja…, ali ne da mi superego!«, ili u prijevodu, »Razbio bih šefu nos, ali mi se ne ide u zatvor!« Ili: »Daj, pusti ga, vidiš da je analni karakter«, želeći pritom – pogrešno – reći da je netko seronja, guzica od čovjeka. Zatim: »Hm, izgleda, stari moj, da još nisi riješio svoj Edipov kompleks…«, a to bi ustvari značilo da čovjek ima trideset i pet godina, sa starim se posvađao, a mama mu još uvijek nosi doručak u krevet.) ili malo Junga (»On ti je jako introvertiran tip«, što će reći da ne želi na pauzi gubiti vrijeme u idiotskim razgovorima nego jede svoj sendvič sam. Ili: »Stalno sanjam nekakvu brkatu babu… E, to ti je sigurno anima!« Ma nemoj! Napokon: »Došao bih na vrijeme, ali sam nesvjesno zakasnio.« Da, da…), i već zvučiš onako nekako, makar samome sebi, pametnije. Možda sam malo nepravedan, možda ljudi doista stvarno znaju o čemu govore kad govore o libidu, kastraciji, kolektivnom nesvjesnom, arhetipovima, sublimaciji, slobodnim asocijacijama, individuaciji i selfu… premda – osim ako ne rade u Jankomiru ili Vrapču – prilično sumnjam u to.
Neću tvrditi da sam baš uistinu upućen u materiju, ali rekao bih za sebe da sam, u najmanju ruku, zainteresirani laik. Naime, budući da sam zarana shvatio da ni ja ni ljudi oko mene nismo baš skroz (nek’ se nitko ne uvrijedi!) normalni, tj. da smo u najmanju ruku neurotični, zarana sam počeo proučavati i literaturu koja se time, ljudskom psihopatologijom, bavi. A nakon što sam se zaposlio u prosvjeti, poznavanje psihologije pokazalo se nasušnom potrebom, neophodnim znanjem, nuždom nad nuždama. Ako niste dooobro proučili, primjerice, obrambene mehanizme, čudom ćete se čuditi nad reakcijama svojih bližnjih, odnosno, ubrzo ćete i sami postati poput njih (jer, „Ludilo je zarazno!“). Od najčešćih spomenimo, primjerice, nijekanje, pasivno-agresivno ponašanje, potiskivanje, racionaliziranje, acting out, i, Majku svih mehanizama obrane, projiciranje. Što nas pak dovodi do Jungovog konstrukta Sjene, nesvjesnog (neosviještenog) dijela osobnosti koji sadrži nepriznate nam osobine nas samih. Premda se u Sjeni kriju i veliki potencijali, talenti i slično, ona je, kaže teorija, skladište u koje smo pobacali one svoje značajke kojih se sramimo, koje preziremo i koje ni sami sebi ne želimo priznati (ubojite misli, požudu, pohlepnost, sebičnost, lijenost…, jednom riječju, svih sedam smrtnih grijeha zajedno pa i gore od toga), a sve to si ne želimo priznati jer želimo o sebi razmišljati kao o, možda ne baš savršenim (skromno si tepamo) a ono barem zrelim ljudima koji situaciju (i sebe) imaju pod kontrolom. Moglo bi se reći, vrline javne, poroci tajni. I da stvar bude gora, skloni smo (ipak najčešće nesvjesno) sadržaje svoje Sjene projicirati na ljude oko nas. Školski (sic!) primjer. Kad u zbornicu, razvezujući kravatu, ulijeće gospodin kolega, zadihan i sav zajapuren (od moralističke ognjice, naravno!), pa vrlo detaljno (»… i znate gdje mu je bila ruka?!?«) prepričava kako je na hodniku naišao na dvoje tinejdžera koji su izmjenjivali nježnosti, odjednom iza njegove persone (također Jungov termin), maske staloženog, hiperracionalnog, puritanskog sredovječnog stupa društva, jasno vidim ne samo seksualno nezadovolj(e)nog muškarca, nego štoviše pohotljivog satira koji bi rado među sve te (slinj, srrrk, slinj!) nimfice i nimfete… (»…i, kolege, ovo nećete vje-ro-va-ti, on ti legne, a ona sjedne na njega, itd., itd.«; temperatura u zbornici poraste za stupanj, dva).
Jung (i Freud) su, dakle, autori o kojima svi kao nešto znaju, mnogi ih zazivaju i spominju, navode i kritiziraju, a malo tko ih je uistinu i (pro)čitao. Neću ovdje prepričavati Jungove koncepte, koga zanima može potražiti na internetu, a za preporučiti je Jungova autobiografija Sjećanja, snovi, razmišljanja (Fabula nova, Zagreb, 2004.) i knjiga Jolande Jacobi, Psihologija Carla Gustava Junga: uvod u cjelokupno djelo s uvodnom riječi C.G. Junga (Scarabeus naklada, Zagreb, 2006.), knjiga koju je sâm stari žrec blagoslovio kao jedini relevantni uvod u svoj nauk.
Spomenut ću ovom prigodom i termin enantiodromia. Sam pojam je Jung preuzeo od Heraklita koji je uočio da sve stvari i pojave posjeduju neku unutarnju težnju da se pretvore u svoju suprotnost. Jung je to sažeo ovako: „Svaka psihološka krajnost potajno sadržava svoju suprotnost ili je prema njoj u nekoj vrsti bliskog i bitnog odnosa… Ne postoji tako sveti običaj koji se u nekoj prigodi ne bi mogao okrenuti u svoju suprotnost, i što je neka pozicija ekstremnija, to lakše možemo očekivati enantiodromiju, obrat nečega u svoju suprotnost“. Ma stvarno, vidi vraga, ma nije valjda?! Pa to baca sasvim novo svjetlo na toliko toga što nam se (svakodnevno) događa! Ali, prvo jedan primjer iz povijesti (koju, by the way, kao ni druge učiteljice i učitelje, danas više nitko ne uzima za ozbiljno). Naime, na Zapadu (Provansa) su se tijekom 12. stoljeća pojavili trubaduri koji su sve u šesnaest slavili i veličali žensku ljepotu, tu je superpopularni Petrarca s mnoštvom epigona, Danteova Beatrice, viteštvo…, uglavnom, o ženama sve najljepše, te lijepe, te divne, te krasne, ma idealne! Među vjernicima se pak paralelno razvijao kult Marije, uvijek djevice, Bogorodice, ultimativnog uzora svim ženama. (hint: treba pritom imati na umu da trubadursko-petrarkistički koncept nije uključivao i tjelesnu bliskost s idealiziranom gospom, a poznat je otvoreno zazoran odnos spram tijela i seksualnosti onodobnih crkvenih ljudi). I, nisi još stigao izgovoriti „enantiodromija“, eto ti poznatog bogobojaznog dvojca, Heinricha Institorisa i Jacoba Sprengera, autorâ notornog inkvizicijskog priručnika Malleus maleficarum, tj. Malj koji ubija vještice (objavljenog 1486. godine, po nalogu pape Inocenta VIII.). Sezona lova je bila otvorena pa smo, nakon dva-tri stoljeća apsolutno neumjerenog idealiziranja praktički bestjelesnih ženâ (Neharnu služim gospoju, za mani danke traću, Za virnu službu jer moju neće mi dati plaću..., jadikuje pjesnik koji sa svojom odabranicom nikad nije bio nasamo), odjednom smo svjedocima dva-tri stoljeća apsolutno neumjerenog sotoniziranja praktički isključivo tjelesnih ženâ (odjednom je općepoznato da su žene neusporedivo pohotnije od muškaraca, a prije „ispitivanja“ su ih krjeposni službenici brižljivo pregledali, naročito ona skrivena mjesta, ne bi li pronašli „dokaze“ u vidu madeža i sl.). Vražja stvar, ta enti..an…adro.., kako se već zove. Da ne ispadne da sam zlonamjeran, treba reći da je zamisao Inocenta, Heinricha & Jacoba bila krajnje pozitivna, naime, oni su zapravo htjeli pomoći ljudima, jako, jako su im htjeli pomoći, tako su im jako htjeli pomoći da su i oni postali žrtvom enantiodromije.
A o enantiodromiji, Edipovom kompleksu, Sjeni, obrambenim mehanizmima i ostalom spomenutom u svom životu i na našim prostorima razmislite sami.
I na kraju, drage moje, dragi moji, odoh na tzv. godišnji odmor. Odabrao sam Lastovo. Dakle, do daljnjeg me – neki će reći srećom, neki nažalost – neće biti. Želim vam svima ugodno ljeto(vanje), i čitamo se iza 1. kolovoza.
Vaš gospon profesor
subota, 18.07.2009.
Buđenje
Ovih noći sanjam lucidne snove, sanjam i svjestan sam da sanjam, sanjam, a čini mi se da sam zapravo budan. S druge strane, tijekom dana, dok sam budan, imam snažan dojam da zapravo sanjam.
Jesu li nam snovi stvarniji od jave? Je li stvarnost nečiji san? Kako se probuditi?
petak, 17.07.2009.
Gospon Harms
(1905. – 1942.)
Simfonija br. 2
Anton Mihajlovič je pljunuo, rekao »eh«, ponovno je pljunuo, ponovno rekao »eh«, ponovno je pljunuo, ponovno rekao »eh« i otišao. Neka ga. Radije ću pričati o Ilji Pavloviču.
Ilja Pavlovič rodio se 1893. u Carigradu. Još kao malena dječaka doveli su ga u Petrograd, i tu je završio njemačku školu u Kiročnoj ulici. Onda je radio u nekom dućanu, onda je još nešto radio, a početkom revolucije emigrirao je u inozemstvo. I neka ga. Radije ću pričati o Ani Ignjatjevnoj.
Ali pričati o Ani Ignjatjevnoj nije tako jednostavno. Prvo, ja o njoj gotovo ništa ne znam, a drugo, ja sam sada pao sa stolice i zaboravio o čemu sam se spremao pričati. Radije ću pričati o sebi.
Ja sam visokoga rasta, nisam glup, oblačim se fino i s ukusom, ne pijem, na konjske trke ne idem, ali me dame privlače. Ni dame me ne izbjegavaju. Čak vole da s njima šećem. Serafima Izmajlovna mnogo me je puta pozivala k sebi, a Zinaida Jakovlevna također je govorila da me rado viđa. Ali eto, s Marinom Petrovnom desio mi se zabavan slučaj, o kojem bih upravo htio pričati. Posve običan slučaj, ali je ipak zabavan jer je, zahvaljujući meni, Marina Petrovna postala potpuno ćelava, kao dlan. Dogodilo se to ovako: došao sam jednom Marini Petrovni, a ona – hop! – i oćelavjela je. I to je sve.
srijeda, 15.07.2009.
Misao tjedna
Čitam izvanredno zanimljivu knjigu austrijskog filozofa (a također i glumca, kabaretskog zabavljača, novinara, povjesničara i kazališnog kritičara!) Egona Friedella (1878. – 1938.) Kultura novoga vremena (Antibarbarus, 1997.), prvi put objavljenu 1927. Autor se na petstotinjak stranica bavi europskom poviješću "od crne kuge do naših dana", i kako napredujem kroz štivo, stvari mi bivaju sve jasnije pa knjigu i vama toplo preporučam.
Inače, ovaj neobično svestran čovjek mogao je poživjeti i duže, ali se 16. ožujka 1938., kad su u njegov bečki stan upala dva pripadnika SA s namjerom da ga uhite, radije bacio kroz prozor. Navodno je prije toga viknuo prolaznicima: "Pazite, skačem!".
Budući da srijedom – ako niste primijetili ;) – na blogu objavljujem "misao tjedna", danas sam, ne znam točno zašto, izabrao citat Pica della Mirandole na koji sam naišao u Friedellovoj knjizi:
"Na jednom od najpoznatijih mjesta svoga Govora o dostojanstvu čovjeka stavlja Pico della Mirandola Bogu ove riječi u usta: »Stavio sam te u svijet«, veli Bog čovjeku, »da bi lakše vidio, što je u njemu. Nisam te stvorio da budeš nebesko, a ni zemaljsko biće, ni biće smrtno, a ni besmrtno, nego sam te stvorio da budeš svoj kipar i da izdjelaš crte svoga lica. Možeš se poniziti do životinje, no slobodnom svojom voljom možeš se preporoditi u biće slično Bogu«."
utorak, 14.07.2009.
Iz arhive
Karen Armstrong: Kratka povijest mita (Vuković & Runjić, Zagreb, 2005.)
Bivša redovnica Karen Armstrong piše o važnim temama. Tako, među ostalim, i o povijesti mita. U ovoj zgodnoj knjižici od kojih 150 stranica obuhvaća razdoblje od starijeg kamenog doba (20 000. do 8 000. g. pr. Kr.) – mitologija lovaca, preko mlađeg kamenog doba (8 000. do 4 000. g. pr. Kr) – mitologija ratara, ranih civilizacija (4 000. do 800. g. pr. Kr.), do, kako ga ona naziva, ključnog doba (800. do 200. g. pr. Kr.) i razdoblja nakon ključnog doba (200. do 1500. g.), sve do, zaključno, velike zapadne transformacije (1500. do 2000. g.), u kojoj zapravo još živimo. U što će(mo) se transformirati, ovisi i o tome kakav ćemo odnos zauzeti spram mitova, kaže autorica, a u zadnji pola stoljeća, mythos je ustuknuo pred logosom, pragmatičnim, logičnim duhom znanstvene racionalnosti. Teza autorice je da logos (premda, dakako, ima svojih vrijednosti – tko bi želio živjeti bez mobitela?! Čak ih i fundamentalisti imaju!), ljudima zacijelo olakšava život (tzv. viši standard), ali im ne može pružiti dubok osjećaj smisla, neku predodžbu o tome odakle dolaze i kamo idu, što im je činiti, kako se nositi s životnim prijelazima i traumama itd., itd. Nije bitno što su te priče „izmišljene“, one su čovjeku nužne. Kako, dakle, od renesanse naovamo živimo u doba dekonstrukcije mitova, autorica na brojnim primjerima (posebice je bogat izvor referenci književnost 20. st.) pokazuje kako se, napose Zapadnim svijetom, paralelno širi neki prikriveni očaj, tjeskoba, grč. Danas smo u tom procesu već poprilično poodmakli, ispod društva spektakla i zabave (fun-damentalism;) po modelu 24/7/365, valja se tsunami depresije i kojekakvih patologija (nasilje, droga, emocionalna i duhovna praznina itd.) koji prijeti da nas potopi. Kad se, dakle, pitamo što se to oko nas događa, kad se pitamo što se s nama događa, odgovore treba tražiti Prije i Drugdje, i u osobnoj i u kolektivnoj povijesti.
Gdje autorica vidi izlaz? Očito je da se ne možemo vratiti mitologiji lovaca, ratara ili razmišljati poput starih Egipćana ili Perzijanaca. Očito je da je pokušaj fundamentalista da se „vrate izvorima“ i jednostavno ih „translatiraju“ u suvremeno doba slijepa ulica. Autorica knjigu zaključuje razmatranjem – ideja je samo naoko banalna - književnosti, napose romana, kao svojevrsnim ekvivalentom odbačenom mythosu. „…iskustvo čitanja nekog romana“, piše ona, „ima stanovite kvalitete koje podsjećaju na tradicionalno shvaćanje mitologije. Može ga se protumačiti kao oblik meditacije. Čitatelji moraju danima, pa čak i tjednima, živjeti s romanom. On ih prenosi u drugi svijet, paralelan, ali ipak odvojen od svakodnevnog života. Sasvim su svjesni toga da taj izmišljeni svijet nije 'zbiljski', pa ipak, dok čitaju, on ih sasvim zaokuplja. Dobar roman ostaje nam dijelom života i dugo nakon što smo odložili knjigu. To je svojevrstan čin mašte koji… uklanja barijere prostora i vremena i povećava nam sposobnost empatije kako bismo mogli suosjećati s drugim životima i osjećati njihovu tugu. On nas podučava sućuti, sposobnosti da 'osjećamo s' drugima. I baš kao i mitologija, važan roman preobražava. Dopustimo li mu, može nas promijeniti zauvijek… Roman, kao i mit, uči nas da svijet gledamo drugim očima; pokazuje nam kako se zagledati u vlastitu dušu… Ako nas profesionalni vjerski vođe ne mogu poučiti mitskome nauku, možda umjetnici i književnici mogu preuzeti tu svećeničku ulogu i donijeti nove spoznaje našem izgubljenom i narušenom svijetu“ (prijevod Nikole Đuretića).
Karen Armstrong je autorica vrijedna pažnje. Prate je, kako i priliči snažnoj autorskoj osobnosti, izvjesne kontroverze. Bivša koludrica, piše knjige i drži predavanja (vidi YouTube i sl.) kojima vjerojatno diže živac vjerskim fundamentalistima raznih usmjerenja, premda je, paradoksalno, baš ona ta koja radikalno propituje velike vjerske tradicije, napose kršćanstvo, islam i budizam (tragajući za zajedničkim fundamentom i nalazeći ga u isticanju suosjećanja i u Zlatnom pravilu). Također se nije libila napisati knjigu pretencioznog naslova Povijest Boga (Prosvjeta, Zagreb, 1998.) u kojoj komparira koncept Stvoritelja u različitim religijama, pri čemu je naročito zanimljivo pratiti kako se predodžbe o Bogu mijenjaju kroz povijest, a bome i kako se zloupotrebljavaju (znate ono, „Bog nam je rekao da vas posmičemo!“ „Ne, Bog je nama rekao da posmičemo vas!“ „Nama je naš Bog rekao da počinimo kolektivno samoubojstvo.“ „A nama je rekao da vas, koji o Njemu mislite mrvicu drugačije nego mi, iz ljubavi i za vaše dobro, spalimo na lomači“… itd. Povijest je nažalost prepuna sličnih primjera.).
Na spomenutu zloporabu nadovezuje se, također prevedena, knjiga Bitka za Boga - fundamentalizam u judaizmu, kršćanstvu i islamu (Šahinpašić, Sarajevo, 2007.). Fundamentaliste (islamske, kršćanske, židovske, ali i hinduističke i budističke) karakterizira zanimljiv paradoks: vraćaju se doslovnom (zapravo subjektivnom i isključivom) tumačenju vlastitih svetih spisa, a istovremeno se bez i najmanje grižnje savjesti služe svim tehnološkim pomagalima koja je iznjedrio sotonski i sotonizirani, mahom Zapadni, liberalni svijet i omražena znanstvena paradigma. (Neću sad ulaziti u razglabanje o uistinu problematičnim aspektima Zapadne, liberalno-kapitalističke civilizacije; ovdje samo želim ukazati na unutrašnje proturječje imanentno fundamentalističkim umovima). Umjesto da u suvremeno kaotično i anomično društvo nastoje implementirati duh, oni se trse oko stila: važnije je kako će biti odjevene žene (žene su svim fundamentalistima veliki problem) i hoćemo li uništiti sve kipove oko sebe (ili što već, fundamentalisti svakako žele nešto uništiti), važnije je spektakularno (jer i fundamentalisti su svjesni da živimo u društvu spektakla) pokokati vjernike koji su došli na klanjanje u džamiju; važnije je, uredno podšišan i odjeven, kako i priliči smjernom vjerniku, ustrijeliti kakvog ginekologa i medicinsku sestru („…jer te jednostavno drugačije ne razumiju“, racionalizirati će fundamentalisti svoje postupke jedni pred drugima). Sve je to fundamentalistima važnije nego da svakodnevno, strpljivo, mukotrpno vode – prikladan je ovaj termin - džihad u vlastitim (muslimanskim, kršćanskim, židovskim, ali i agnostičkim i ateistički itd.) srcima. Jer, džihad je „prema islamskom vjerovanju, borba protiv zla i borba za ostvarenje dobra. Ne odnosi se nužno na borbu fizičkim putem, nego i na duhovnu borbu protiv strasti, odnosno šejtana i grijeha” (Wikipedia).
Dakle, svaki svakodnevni napor oko etičnog življenja je „sveti rat“ za našu ljudskost i za civilizirane odnose.
Problem fundamentalizma je u tome što ljudi koji sami nisu izvojevali dovoljno pobjeda u tom „unutrašnjem ratu“, sami se nisu promijenili, pokušavaju (dakako, nasilno) mijenjati druge. Kao što rekoh, važan (im) je stil, tj. forma, a ne duh.
ponedjeljak, 13.07.2009.
Darko Glavan više nije s nama
Rođen je u Rijeci 29.6.1951. gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Odsjeku povijesti umjetnosti i komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje je kraće vrijeme (1989.-1993.) predavao na Odsjeku muzeologije. Od 1978., s prekidom od 1995. do kraja 2003., radio je kao kustos u Muzeju Mimara i kasnije kao voditelj odnosa s javnošću. Autor je desetak međunarodnih i stotinjak nacionalnih izložaba, 2002. objavio je monografiju o Antunu Motiki, a 2005. monografiju o Galeriji Studentskog centra u Zagrebu. Krajem 2003. izabran je za predsjednika hrvatske sekcije AICA (međunarodna udruga likovnih kritičara). U ULUPUH-u je u više navrata obnašao funkcije u upravnim i umjetničkim tijelima udruženja, bio predsjednik ULUPUH-ove Studijske sekcije i potpredsjednik ULUPUH-a. Godine 2007. ULUPUH mu je dodijelio priznjanje za poseban doprinos ugledu udruge i za njegov ustrajan angažman za primjerenu valorizaciju primijenjenih umjetnosti.
(Preuzeto sa stranica ULUPUH-a)
Ja sam ga ipak više poznavao kao rock-kritičara... Otišao je prerano, prerano.
četvrtak, 09.07.2009.
Svratite kod NEMANJE
Neobično važan tekst objavljen je na NEMANJINOM blogu. Oni koji inače ne svraćaju na taj blog, ovaj put bi mogli odvojiti sat (da, sat) vremena i pažljivo pročitati kako stoje stvari po pitanju politike, teologije i političke teologije. Da poslije ne ispadne nismo znali.
Bude li netko imao potrebu podijeliti dojmove, sa zanimanjem ću ih pročitati.
Inače, mitskom sviješću, raščaravanjem svijeta, Lutherom & Co. bavio sam se svojedobno i sam...
srijeda, 08.07.2009.
Stihovi tjedna ili Sretan rođendan, gospon Krleža
U subotu, 8. srpnja 1893., u gradu Agramu, mali Fritz napunio je jedan dan. Prvi od 32 315 koliko će ih proživjeti do utorka, 29. prosinca 1981.
U tih 4616 i pol tjedana ili 88 godina, 5 mjeseci i 21 dan bome je prilično toga napisao.
I dalje u relativističkom i relativno nihilističkom raspoloženju, za ovu prigodu odabrao sam sljedeće stihove iz jedne od njegovih balada, a koji me navode da većinu dnevnopolitičkih egzibicija promatram sa stoičkim mirom ako se već ne valjam od smijeha.
Dakle, stihovi tjedna:
Za sto let ni mesa, ni čavla, ni lesa.
Pijme ga, škvorci, mudri Sanoborci!
Živjeli!
utorak, 07.07.2009.
Preselio na ahiret
ponedjeljak, 06.07.2009.
O majmunima i zastupnicima
Jutros, dok sam peglao, uključio sam TV. Na prvom programu su bili neki kineski majmuni, opice, što li, a na drugom – ništa ne insinuiram, pa nisam ja sastavljao programsku shemu – prijenos iz Sabora. Spontano mi je, složenom igrom neurona, na um palo pitanje je li Darwin – na što, iako ih neki ne prihvaćaju, upućuje niz dokaza – uistinu bio u pravu kad je tvrdio, ne da je „čovjek nastao od majmuna“, nego da obje vrste potječu od dalekog zajedničkog pretka. Kažem „uistinu“ jer zapravo ni u što, onako generalno, ne mogu biti baš 100% siguran – odatle prizvuk skepse. Jedni tvrde da je čovjek stvoren prije kojih šest tisuća godina, šestog dana Stvaranja, prijepodne, baš nekako u vrijeme doručka (dobro, ovo zadnje sam izmislio). Tako piše u Bibliji, i ne kažem da nema svoju vrijednost.
Drugi se pozivaju na fosilne nalaze i određivanje starosti metodom 14C. Pomoću te metode, koja možda nije savršena, ali je prilično pouzdana, pokazalo se da su ostaci kostiju, rogova, školjaka, itd. stari više desetaka tisuća godina; stoljeće amo-tamo ne igra ulogu. Konkretnije, mjerenje aktivnosti 14C zahtijeva vrlo osjetljive tehnike: koriste se plinski proporcionalni brojači (GPC), tekućinski scintilacijski brojači (LSC) ili akceleratori (AMS - akceleratorska masena spektroskopija). Maksimalna starost koja se može izmjeriti GPC metodom je oko 40 000 godina, LSC metodom 50 000 godina, a AMS metodom nešto više od 60 000 godina. Najmanja količina uzorka potrebna za mjerenje GPC ili LSC tehnikama iznosi nekoliko grama, dok je za mjerenje AMS metodom dovoljno samo nekoliko miligrama. Jasno mi je da postoje skeptici pa i oni koji će odmahnuti rukom uz riječi, ah, ti znanstvenici, svašta si umišljaju, ali, s druge strane, iste te znanstvene metode koje su dovele do razvoja sofisticiranih instrumenata kojima se mjeri starost kostiju, dovele su i do satelitske televizije, mobilnog interneta i uređaja za skeniranje mozga, primjerice. A to funkcionira. Možete se kladiti da praktički svi oni koji s manjim ili većim prijezirom komentiraju ovu ili onu prirodoznanstvenu teoriju, nastalu na temelju egzaktnih, eksperimentalno potvrđenih ispitivanja, svakodnevno gledaju MAX-tv i šalju e-mailove, ni u jednom trenutku ne postavljajući (sebi) očigledno pitanje: kako je moguće da Skype funkcionira, a nije moguće da je metoda datiranja 14C pouzdana? Kako je moguće da, pritišćući puce na daljinskom, gledam čas kineske čovjekolike opice, čas saborske zastupnike iz vrste Homo sapiens – i jedni i drugi pripadaju istom koljenu (Chordata), razredu (Mammalia), redu (Primates), natporodici (Hominoidea), porodici (Hominidae), potporodici (Homininae), a bome i tribusu (Hominini), i između kojih je, genetski gledano, razlika manja od 2% – a nije moguće da instrumenti nastali na istim principima kao i taj TV prijemnik i taj daljinski upravljač daju barem približno precizne podatke?
Nemam, dakako, pojma odakle život kao takav i odnose li se „vode“ i „Duh“ iz stiha: „Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama“ (Knjiga postanka 1,2) na „prajuhu“ u kojoj su, smatra se, pod utjecajem kozmičkog zračenja nastale prve makromolekule (procesom dehidratacijske sinteze) sposobne – trebalo im je ciglih pola milijarde godina – za reprodukciju (što bi bio najfantastičniji događaj od kad postoji prostor i vrijeme), i jesu li saborski zastupnici – kao uostalom i vi i ja – i kineski majmuni članovi iste familije, ali, kao što sam maloprije naveo, srodnost nas i opica je na mnogim razinama zapanjujuća. Ne pada mi na pamet da decidirano ustvrdim da čovjeka nije stvorio Bog – to su, razmislite malo, toliko misteriozne stvari da daleko nadilaze razumijevanje i o njima mogu uglavnom samo ponizno šutjeti – no, promatrajući katkad ljudska bića oko sebe, kao i sebe, ne mogu a da ne uočim našu – neka se nitko ne uvrijedi – sličnost ponajprije s majmunima (doslovno), a potom i s drugim pripadnicima životinjskog carstva (metaforički) („Spor kao puž“, „Brbljava kao svraka.“, Lukav kao lisica.“ Mudar kao sova.“, „Proždrljiv kao svinja.“). S tim u vezi, kad se u Britaniji u drugoj polovici 19. stoljeća počelo javno raspravljati o Darwinovoj teoriji, neka je dama primijetila: „Nadajmo se da to nije istina, a ako je istina, nadajmo se da neće postati općepoznato“. Premda se, recimo, adventisti sedmoga dana nikad s njome neće složiti, teorija se ipak pročula, ateisti i komunisti su bili oduševljeni, ali još 1950. i papa Pio XII. u enciklici Humani generis oprezno je započeo proces usklađivanja kršćanske vjere i teorije evolucije, a bome je i Ivan Pavao II. isticao da se teorija evolucije ne može smatrati pukom hipotezom.
I tako, danas ujutro sam gledao malo majmune, malo saborske zastupnike, malo sebe u ogledalu i, sveudilj peglajući, razmišljao o podrijetlu vrsta i Darwinu koji se rodio prije dva stoljeća, o tome kako majmuni liče na ljude, a ljudi na majmune, i kako je nejasno jesmo li štovani zastupnici i ja naprosto goli majmuni (omotani tkaninom, doduše) s neobično razvijenim čeonim režnjem i neokorteksom u kojem nastaje tzv. „svijest“, ili smo pak načinjeni od „praha zemaljskoga“ (kemijski gledano, jesmo, odnosno, preciznije, načinjeni smo od „zvjezdane tvari“), ali nam je u nekom trenutku nepojmljivo složena Inteligencija iz ljubavi „udahnula dušu“ i stvorila nešto tako fantastično poput oka. Nekako mi se učinilo da mi zapravo baš nije jasno ni što je „svijest“, ni što je „duša“, kao što mi nije bilo jasno što rade ovi majmuni na televiziji, i kako zapravo malo toga znam i kako je fascinantno da smo ti majmuni i zastupnici i vi i ja zapravo živi, i da nešto izvodimo tu po ovom šupljikavom komadu kamena koji leti po „svemiru“ o kojem isto tako nemam blagog pojma.
Ali, uto sam popeglao zadnji komad robe; nakon kineskih opica na red je došla Oprah, a budući da me ona zanima otprilike koliko i ispravke netočnih navoda, lijepo sam uzeo čarobni štapić, lagano pritisnuo crveno puce i – čarolija je opet djelovala! – prekinuo igru elektrona na zaslonu čarobne kutije.
Čekali su me prostor i vrijeme današnjega dana. A i ručak.
nedjelja, 05.07.2009.
Gospon Appelt
Podržimo inicijativu Hrvoja Appelta za neovisno istraživačko novinarstvo!
Slanjem sms poruke SLOBODA na broj 66478 (3,66 kn) možemo pridonijeti osnivanju Agencije za neovisno novinarstvo.
petak, 03.07.2009.
J.D. Morrison (8. prosinca 1943. – 3. srpnja 1971.)
„Death makes angels of us all and gives us wings where we had shoulders smooth as raven’s claws…I will not go, prefer a feast of friends to the giant family“.
Negdje na prijelazu 70-ih u 80-te godine prošloga stoljeća, u završnom razredu osmoljetke, drugarica K. nam je na satu hrvatskoga ozbiljnim tonom najavila pisanje referata. Pod tim je podrazumijevala pismenu radnju na zadanu temu koja je uključivala i određeno istraživanje, korištenje stručne literature i slično. Bilo je to doba u kojem je drug Tito još uvijek bio koliko-toliko živ (premda se 4. svibnja neumitno približavao), doba u kojem se znalo što je Istok, a što Zapad, doba u kojem je Jugoslavija bila okružena BRIGAMA (B kao Bugarska, R kao Rumunjska, I kao Italija…), ali smo znali da na braniku domovine bdiju pripadnici JNA, vidjeli smo to mi klinci u emisiji Dozvolite da se obratimo koju smo gledali nakon povratka s nedjeljne jutarnje mise: stasiti vojnik na nekom proplanku nepomičan gleda u daljinu, a pored nogu mu nepomično sjedi, zagledan u istom pravcu, vučjak. Obojica u oprtačima, pas ipak bez kape. Znali smo to, dakle, pa smo se mirno mogli posvetiti školskim obavezama, na primjer, pisanju referata. Inače, te godine (1980.) su nas napustili, osim J.B.-a, i Erich Fromm (18. ožujka), Jean-Paul Sartre (15. travnja), Henry Miller (7. lipnja), a potkraj godine na nebo u koje nije vjerovao otišao je i John Lennon (8. prosinca). Od svega toga me iskreno potresla ova zadnja smrt; na spomenute pisce pažnju ću obratiti uskoro, a u trenutku kad je prestalo kucati srce najvećeg sina naših naroda & narodnosti ležao sam u vrućici. Prizor prvi: majka ulazi uplakana u sobu. „Umro je“, kaže začepljenog nosa. Neke su majke takve, rasplakat će se na vijest o smrti kontroverzne povijesne ličnosti kao i na vijest o pogibiji princeze Diane. Znate o čemu govorim. Prizor drugi: dok je na zagrebačkom Glavnom kolodvoru u toku kolektivna katarza, i dok u bolničkom dnevnom boravku mali bolesnici skupa s medicinskim sestrama gledaju izravni prijenos na crno-bijelom TV-u, ležim sam u sobi s dijagnozom upale pluća. Sve u svemu, kao što današnji klinci ne beru brigu što je neki političar dao ostavku, tako sam i ja bio posve zaokupljen svojom osobnom situacijom.
Uglavnom, tijekom školske godine 1979./1980. trebali smo pisati referat. Na pitanje o čemu da pišemo, drugarica K. preporučila nam je sljedeće teme: Bratstvo i jedinstvo – zalog zajedničke budućnosti, Tito – Partija – omladina – akcija, Moj zavičaj u NOR-u, Narodni heroji iz našega kraja i tome slično. E sad, teme su bile onako, baš izazovne, naročito za nekoga koga je drmao pubertet i kome je najvažnija stvar na svijetu bila glazba, tko se iz mirnog, poslušnog katoličkog omladinca, pod utjecajem hormona i privatnog kaosa pretvarao u bezrazložnog buntovnika o čijoj se naušnici u uhu raspravljalo na sjednicama Nastavničkog vijeća („…dijete ulice!“) i o kome je upravo drugarica K. govorila kao o „bitangi“. Elem, u skladu sa svojim najintimnijim interesima i najdubljim uvjerenjima, budući da tema referata ipak nije bila strogo zadana, odlučio sam prostor slobode iskoristiti do maksimuma. Za temu referata odabrao sam lik i djelo međunarodnog heroja rock’n’roll internacionale Jamesa Douglasa Morrisona, pjevača avangardne skupine The Doors. Nisam se unaprijed izjasnio o čemu ću pisati – iz nekog razloga držao sam to kontraproduktivnim. Premda sam se svojim odabirom izložio stanovitom riziku – nastavnici su već bili pomalo iziritirani nekim drugim mojim istupima – odlučio sam bio dati si truda i napisati pravi referat, po svim uzusima besprijekoran. Na raspolaganju sam imao, osim osobnih dojmova i nespretnih prijevoda (Thoughts in time and out of season / The Hitchhiker stood by the side of the road / And leveled his thumb / In the calm calculus of reason… Što mu TO znači?!), dvije dragocjene reference: jedan stari primjerak kultnog časopisa Džuboks (br. 14 iz srpnja 1975.) s tekstom Darka Glavana Ulaz u podsvijest rocka (portret Jima Morrisona i The Doorsa), i fotokopiranu knjižicu Slavlje guštera što ju je izdao Vojo Šindolić (Hvala Vojo!), a u kojoj je, osim instruktivnog predgovora, objavio i vlastiti prijevod Morrisonovih poema Celebration of the Lizard i An American Prayer. Uglavnom, kupio sam pet araka trgovačkog papira i na desetak stranica u toj zdravoj socijalističko-katoličkoj sredini – to možete samo kao četrnaestogodišnjak – napisao referat o jednoj od najdekadentnijih i najbriljantnijih pojava u povijesti rock glazbe. Referat je jednostavno bio toliko dobar da sam dobio peticu: još se sjećam komentara drugarice K. („Pa, potrudio si se…“, rekla je s prizvukom bespomoćnosti u glasu.). Beskrajno žalim opet i ponovno što ga na kraju školske godine nisam zatražio.
Kako bilo, danas je obljetnica smrti tog neobično autodestruktivnog pjesnika i izvođača u čijem djelu znalci iščitavaju utjecaj Friedrich Nietzschea, Williama Blakea, Charlesa Baudelairea i Arthura Rimbauda. Zapamćen po dionizijskim scenskim nastupima, Morrison je inspiraciju tražio u djelu francuskog dramatičara Antonina Artauda i šamanizmu američkih indijanaca. Duboko zainteresiran za mitologiju, misticizam i simbolizam, iščitavao je Frazerovu Zlatnu granu, a i ime grupe čiji je vođa bio nastalo je prema nazivu eseja Aldousa Huxleya Vrata percepcije (što ga je A.H. preuzeo od W. Blakea). Nastojeći i sâm proći kroz njih, sin vojnog časnika nije se libio konzumirati goleme količine alkohola i halucinogenih droga, tako da je naposljetku u tome i uspio: na „drugu stranu“ probio se u svojoj dvadeset i osmoj godini na današnji dan prije trideset i osam godina (The gate is straight /Deep and wide /Break on through to the other side…). Pokopan je u Parizu, na groblju Pere-Lachaise, a društvo mu čine Moliere, Proust, Chopin, Baudelaire i ostala ekipa. Dok je netko nije odnio sebi doma, na grobu se nalazila bista što ju je izradio domaći kipar Mladen Mikulin.
Uvijek iznova oduševljen neusporedivim vokalom Jima Morrisona i originalnošću glazbe skupine The Doors, gotovo trideset godina kasnije saznao sam da je te 1980. godine – osim mog referata – objavljena i prva njegova biografija, No One Here Gets Out Alive, autora Jerryja Hopkinsa i Dannyja Sugermana. U međuvremenu, o Jimu i Vratima i dalje se pišu tekstovi i knjige, snimaju se filmovi (Stoneov film prvi put sam pogledao u Berlinu 1991., sinkroniziran na njemačkom – nešto prestrašno.), a svojedobno su Bele i drugovi iz Buldožera objavili poemu Smrt Morisona Džima pa za kraj ovog sjetnog prisjećanja njezini završni stihovi:
Kume Džimi, Bog ti pomogao
Nad tobom se ne našlo junaka
Ime ti se svuda spominjalo
Dok je pjesme i dok je veselja.
...i link na Roadhouse Blues. Neponovljivo.
četvrtak, 02.07.2009.
Naše dobrotvorke
Redoviti čitatelji znaju da katkad objavim kakvu zgodnu vjesticu iz naše slavne prošlosti pa tako eto jedne iz Domaćeg ognjišta od 15. lipnja 1909.
Najveću senzaciju Dječjeg dana pobudila je nedvojbeno gđa Anka Horvat, supruga narodnog zastupnika, koja ide po ulicama u društvu sa gospođicama i tamburašima, te skuplja upravo nečuvene svote novaca. Sve gospođe obučene su u prekrasno narodno odijelo pa se zaustavljaju pred gostionama, kavanama i pojedinim privatnim kućama, pjevajući svugdje po jednu podoknicu. U tom krasnom kolu mladih gospođica vidimo među ostalima i gđe Bazala, zatim Fröbe, Fritz i Angeli.
Obitelj Horvat na okupu
Gospođice Bazala i Fröbe
Gospođica Angeli, naš anđeo
Gospođica Fritz sprema se za soareju...
srijeda, 01.07.2009.
Gospon Krleža
Ovih dana se o Krleži govori više no obično, a povod je objavljivanje knjige Mnogopoštovanoj gospodi mravima (Ljevak, 2009.), u kojoj su zabilježeni razgovori što ih je s književnikom bio vodio Miloš Jevtić.
Što je nama bio gospon Krleža?
„Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarista. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike Antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik“.
A što je gospon Krleža nama danas?